RODIO sam se 23. srpnja 1905. u gradiću Aigen-Voglhub, smještenom u austrijskim Alpama. Bio sam najstariji sin pilara i kćeri jednog zemljoradnika. Moji roditelji bili su siromašni, ali marljivi. Djetinjstvo sam proveo u Bad Ischlu, blizu Salzburga, među slikovitim jezerima i prekrasnim planinskim vrhuncima.

Kao dijete često sam razmišljao o tome kako je život nepravedan — ne samo zato što je moja obitelj bila siromašna već i zato što od rođenja imam iskrivljenu kralješnicu. Zbog boli u leđima koju ta anomalija uzrokuje bilo mi je gotovo nemoguće uspravno stajati. U školi sam bio pošteđen tjelesnog odgoja, pa su mi se učenici iz razreda rugali.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, kada sam imao skoro 14 godina, odlučio sam potražiti posao i tako pobjeći od siromaštva. Stalno sam osjećao bolove od gladi, a još me više oslabila visoka temperatura uzrokovana španjolskom groznicom, koja je  milijune ljudi poslala u grob. “Kakve bismo koristi mogli imati od tebe ovako slabašnog?” seljaci bi često znali reći kada sam tražio posao. No jedan susretljivi seljak ipak me je zaposlio.

Iako je majka bila pobožna katolkinja, rijetko sam išao u crkvu, uglavnom zato što je otac u tom pogledu bio dosta liberalan. Mene je smetalo štovanje likova, čega je u Rimokatoličkoj crkvi zaista puno.

Jednog dana u listopadu 1931. prijatelj me pozvao da pođem s njim na vjerski sastanak Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Tamo sam dobio biblijske odgovore na važna pitanja kao što su: Odobrava li Bog štovanje likova? (2. Mojsijeva 20:4, 5). Postoji li pakao? (Propovjednik 9:5). Hoće li mrtvi uskrsnuti? (Ivan 5:28, 29).

Najviše me se dojmilo kada sam saznao da Bog ne odobrava krvave ratove koje ljudi vode, čak i kad tvrde da se bore u njegovo ime. Saznao sam da je Bog ljubav i da ima uzvišeno ime Jehova (1. Ivanova 4:8; Psalam 83:18). Silno me obradovalo kada sam shvatio da će Jehovino Kraljevstvo omogućiti ljudima da vječno žive u sreći na rajskoj Zemlji. Saznao sam i kakve veličanstvene izglede imaju neki nesavršeni ljudi koje je Bog pozvao da s Isusom budu u Božjem nebeskom Kraljevstvu. Bio sam spreman dati sve za to Kraljevstvo. Tako sam se u svibnju 1932. krstio i postao Jehovin svjedok. Za to je trebala hrabrost, s obzirom na vjersku netrpeljivost koja je tada vladala u strogo katoličkoj Austriji.

Moji roditelji bili su zaprepašteni kada sam napustio Crkvu, a svećenik je s propovjedaonice brzo raširio tu vijest. Susjedi su pokazivali svoj prezir pljujući na tlo ispred mene. Međutim, ja sam čvrsto odlučio da postanem punovremeni propovjednik te sam u siječnju 1934. započeo s pionirskom službom.

Politička situacija u našoj pokrajini postala je vrlo napeta zbog sve većeg utjecaja nacističke stranke. Dok sam kao pionir propovijedao u dolini rijeke Enns u Štajerskoj, policija mi je uvijek bila za petama, pa sam morao biti ‘oprezan kao zmija’ (Matej 10:16). Od 1934. do 1938. proganjanje je bilo sastavni dio mog života. Iako sam bio bez posla, uskraćena mi je naknada za nezaposlene, a zbog propovijedanja su me nekoliko puta osudili na kraće i četiri puta na duže zatvorske kazne.

U ožujku 1938. Hitlerove trupe umarširale su u Austriju. Pod optužbom za protivljenje nacističkom režimu, u samo nekoliko dana uhapšeno je te poslano u zatvore i koncentracione logore preko 90 000 ljudi, što je bilo oko 2 posto odraslog stanovništva. Jehovini svjedoci bili su donekle pripremljeni na ono što ih je čekalo. U ljeto 1937. nekoliko članova moje prve skupštine biciklima je prešlo 350 kilometara kako bi bili na međunarodnom kongresu u Pragu. Tamo su čuli za strašne stvari koje rade našoj braći u Njemačkoj. Bilo je jasno da smo sada mi na redu.

Od dana kada su Hitlerove trupe zakoračile na austrijsko tlo, Jehovini svjedoci bili su prisiljeni sastajati se i propovijedati u tajnosti. Iako se biblijsku literaturu krijumčarilo preko švicarske granice, nje nije bilo dovoljno za sve. Zato su braća u Beču tajno proizvodila literaturu. Ja sam često služio kao kurir i raznosio našu literaturu.

Dok smo 4. travnja 1939. troje sukršćana i ja u Bad Ischlu slavili Spomen-svečanost  obilježavanja Kristove smrti, uhapsio nas je Gestapo. Autom smo odvezeni u policijsku upravu u Linzu. Tada sam se prvi put vozio u automobilu, no bio sam previše uznemiren da bih uživao u vožnji. U Linzu sam prošao niz mučnih ispitivanja, ali nisam se odrekao svoje vjere. Nakon pet mjeseci doveden sam pred istražni sud u Gornjoj Austriji. No krivični postupak protiv mene neočekivano je obustavljen. Ipak, to nije bio kraj mojih kušnji. U međuvremenu je ono troje sukršćana poslano u koncentracione logore, gdje su umrli ostavši vjerni do kraja.

Ja sam ostao zatvoren, a 5. listopada 1939. saznao sam da će me poslati u njemački koncentracioni logor Buchenwald. Nas zatvorenike čekao je poseban vlak na stanici u Linzu. U vagonima su se nalazile ćelije za dvije osobe. Sa mnom se u ćeliji nalazio ni manje ni više nego bivši guverner Gornje Austrije, dr. Heinrich Gleissner.

Dr. Gleissner i ja započeli smo zanimljiv razgovor. Suosjećao je sa mnom zbog moje nevolje i zaprepastio se kad je saznao da su Jehovini svjedoci imali brojne pravne probleme u njegovoj pokrajini u vrijeme dok je on bio guverner. Bilo mu je žao zbog toga te je rekao: “Gospodine Engleitneru, ne mogu ispraviti nepravdu, ali želim vam se ispričati. Naša je vlada očito kriva za takvo nepravedno postupanje. Ako ikada budete trebali kakvu pomoć, učinit ću za vas sve što mogu.” Nakon rata opet smo se sreli. On mi je pomogao da od države dobijem mirovinu koju su dobivale žrtve nacizma.

U koncentracioni logor Buchenwald stigao sam 9. listopada 1939. Čuvar na ulazu u logor ubrzo je obaviješten da je među novim logorašima jedan Jehovin svjedok, i otada me stalno progonio. Okrutno me je tukao. Potom je, kada je shvatio da me neće moći nagovoriti da se odreknem vjere, rekao: “Sad ću te ubiti, Engleitneru. Ali prije nego što te ubijem, dopustit ću ti da roditeljima napišeš oproštajnu poruku.” Mislio sam roditeljima napisati nešto utješno, ali svaki put kada bih olovku prislonio na papir, čuvar bi me udario u desni lakat, pa su na papiru bile same škrabotine. Nakon toga me je ismijavao: “Koji idiot! Ne može čak ni dvije ravne crte povući. No to ga ne sprečava da čita Bibliju, zar ne?”

Zatim je izvukao pištolj i prislonio mi ga na glavu, a ja sam bio uvjeren da će pucati, kao što sam to opisao na početku. Potom me je strpao u malu ćeliju prenatrpanu zatvorenicima. Noć sam morao provesti stojeći. No ionako ne bih mogao spavati jer me je cijelo tijelo boljelo. “Stvarno je šteta umrijeti  zbog neke glupe religije!” bila je sva “utjeha” koju su mi pružili ostali zatvorenici u ćeliji. U susjednoj ćeliji bio je dr. Gleissner. On je čuo što se dogodilo te je sjetno rekao: “Nažalost, opet je započeo progon kršćana!”

U ljeto 1940. svim logorašima naređeno je da nedjeljom rade u kamenolomu, iako su nam nedjelje obično bile slobodne. Bila je to osveta za “prekršaje” nekih logoraša. Naređeno nam je da nosimo veliko kamenje iz kamenoloma u logor. Dvojica logoraša pokušavala su mi staviti jedan ogroman kamen na leđa, a ja sam se skoro srušio pod njegovom težinom. Međutim, Arthur Rödl, Lagerführer (upravitelj logora) kojeg su se svi bojali, iznenada mi je pritekao u pomoć. Kada je vidio kako se mučim s tim kamenom, rekao mi je: “Nikada nećeš stići do logora s tim kamenom na leđima! Odmah ga puštaj!” Tu sam zapovijed s olakšanjem poslušao. Tada je Rödl pokazao na puno manji kamen i rekao: “Evo, uzmi ovaj i odnesi ga u logor. Lakši je.” Potom se okrenuo našem nadzorniku i naredio: “Neka se Istraživači Biblije vrate u svoje barake. Za danas su dosta radili.”

Na kraju svakog radnog dana mogao sam biti sa svojom duhovnom obitelji, čemu sam se uvijek radovao. Organizirali smo raspodjelu duhovne hrane. Jedan brat napisao bi neki biblijski redak na komadić papira i predao ga drugima. U logor se čak prokrijumčarilo Bibliju. Bila je u dijelovima, podijeljena na pojedinačne knjige. Ja sam tri mjeseca imao Knjigu o Jobu. Skrivao sam je u čarapama. Izvještaj o Jobu pomogao mi je da ustrajem.

Nakon nekog vremena, točnije 7. ožujka 1941, našao sam se u velikom konvoju logoraša koji je išao u koncentracioni logor Niederhagen. Moje se stanje pogoršavalo iz dana u dan. Jednom smo dva brata i ja dobili naredbu da poslažemo alat u sanduke. Kada smo to učinili, pridružili smo se drugoj grupi zatvorenika na povratku u barake. Jedan esesovac primijetio je da zaostajem. Toliko se razbjesnio da mi je prišao s leđa i divljački me udario nogom. Jako me je ozlijedio, a bol je bila nesnosna, no unatoč tome sutradan sam išao raditi.

U travnju 1943. logor Niederhagen je evakuiran. Premješten sam u logor smrti u Ravensbrücku. Zatim mi se u lipnju 1943. neočekivano ukazala prilika da napustim koncentracioni logor. Oslobađanje ovaj put nije bilo uvjetovano time da se odreknem svoje vjere. Samo sam trebao pristati na doživotni prisilni rad na nekom imanju. Bio  sam spreman pristati na to kako bih izbjegao strahote logora. Otišao sam logorskom liječniku na zadnji pregled. Liječnik se iznenadio kada me je ugledao. “Pa vi ste još uvijek Jehovin svjedok!” uzviknuo je. “Tako je, gospodine doktore”, odgovorio sam mu. “Pa, u tom slučaju ne vidim razloga zašto bismo vas trebali otpustiti. S druge strane, bila bi prava sreća riješiti se ovakve šake jada kao što ste vi.”

Liječnikov opis nije bio pretjeran. Zdravlje mi je stvarno bilo u jadnom stanju. Neke dijelove kože izjele su mi uši, zbog batinanja sam ostao gluh na jedno uho, a cijelo mi je tijelo bilo prekriveno gnojnim ranama. Nakon tri godine i 10 mjeseci koje sam proveo u oskudici, neprestanoj gladi i prisilnom radu, imao sam samo 28 kilograma. U takvom su me stanju 15. srpnja 1943. otpustili iz Ravensbrücka.

Poslali su me u rodni kraj vlakom i bez čuvara, a kada sam stigao, prijavio sam se u Gestapovoj upravi u Linzu. Gestapov službenik dao mi je otpusne papire i upozorio me: “Ako mislite da vas otpuštamo da biste mogli nastaviti sa svojim tajnim aktivnostima, grdno se varate! Neka vam Bog pomogne ako vas uhvatimo u propovijedanju.”

Napokon sam bio kod kuće! Majka ništa nije dirala u mojoj sobi još otkako sam 4. travnja 1939. bio uhapšen. Čak je i moja Biblija ležala otvorena na stoliću pokraj kreveta! Kleknuo sam i u molitvi se iz sveg srca zahvalio Jehovi.

Ubrzo sam počeo raditi na jednom planinskom imanju. Vlasnik tog imanja bio je zapravo moj prijatelj iz djetinjstva te mi je čak davao malu plaću iako to nije morao. Prije rata taj mi je prijatelj dozvolio da na njegovom imanju sakrijem nešto biblijske literature. Bio sam sretan što sam to malo literature mogao iskoristiti da se duhovno ojačam. Imao sam sve što mi je trebalo te sam odlučio pričekati kraj rata na tom imanju.

Međutim, spokoj i sloboda bili su kratkog vijeka. Sredinom kolovoza 1943. naređeno mi je da dođem na pregled vojnom liječniku. On me zbog mojih problema s leđima najprije proglasio nesposobnim za vojsku. No tjedan dana kasnije isti taj liječnik prepravio je nalaze i napisao: “Sposoban za prvu liniju bojišnice.” Vojska me neko vrijeme nije mogla pronaći, ali me je 17. travnja 1945, kratko prije završetka rata, na koncu ipak pronašla. Odredili su me za borbu na bojištu.

Uzevši sa sobom nešto malo hrane i odjeće te Bibliju, potražio sam utočište u obližnjim planinama. U početku sam mogao spavati na otvorenom, no vrijeme se pogoršalo te je palo pola metra snijega. Bio sam mokar do kože. No, uspio sam doći do jedne planinske kolibe koja se nalazila na nadmorskoj visini od skoro 1 200 metara. Tresao sam se od hladnoće, pa sam zapalio vatru na ognjištu kako bih se ogrijao i osušio odjeću. Od iscrpljenosti sam zaspao na klupici ispred ognjišta. Nije prošlo dugo kad me odjednom probudio jak bol. Vatra mi je zahvatila odjeću! Valjao sam se po podu da ugasim vatru. Leđa su mi bila prekrivena plikovima.

 Iako je rizik bio velik, ušuljao sam se prije zore natrag na planinsko imanje na kojem sam neko vrijeme radio. Međutim, seljakova žena jako se bojala i nije mi dala da ostanem kod njih te mi je rekla kako me posvuda traže. Stoga sam otišao k roditeljima. Isprva su čak i moji roditelji oklijevali primiti me, ali na koncu su mi ipak dopustili da spavam na sjeniku, a majka mi je pokušavala zaliječiti rane. Međutim, nakon dva dana roditelji su bili toliko uznemireni da sam zaključio kako je najbolje da ponovno odem u planine.

Jednog dana, bilo je to 5. svibnja 1945, probudila me jaka buka. Vidio sam savezničke avione koji su nisko letjeli. U tom sam trenutku znao da je gotovo s Hitlerovim režimom! Jehovin duh dao mi je snagu da izdržim zaista ogromnu kušnju. Doista sam se bio uvjerio koliko su istinite riječi iz Psalma 55:22, koje su me tako puno tješile kad su moje kušnje tek počele. Da, ‘bacio sam svoje breme na Jehovu’, a on me je, iako sam fizički bio slab, čuvao dok sam prolazio “dolinom sjene smrtne” (Psalam 23:4).

Nakon rata život je polako opet počeo teći svojim tokom. U početku sam radio na planinskom imanju svog prijatelja. Doživotnog prisilnog poljoprivrednog rada oslobođen sam tek nakon intervencije američke okupacijske vojske u travnju 1946.

Kad je rat završio, braća iz Bad Ischla i okolnog područja počela su redovito održavati sastanke. Počela su propovijedati s novim žarom. Ja sam dobio posao noćnog čuvara u jednoj tvornici, pa sam tako mogao nastaviti s pionirskom službom. Nešto kasnije odselio sam se u područje kod gradića St. Wolfganga, a 1949. oženio sam se Theresijom Kurz, koja je imala kćer iz prijašnjeg braka. Bili smo u braku 32 godine, sve dok moja draga supruga nije umrla 1981. Njegovao sam je više od sedam godina.

Nakon Theresijine smrti nastavio sam s pionirskom službom, a to mi je pomoglo da lakše podnesem veliku prazninu koju sam osjećao. Sada služim kao pionir i starješina u skupštini u Bad Ischlu. Budući da sam u invalidskim kolicima, odem u gradski park ili ispred svog doma nudim biblijsku literaturu te razgovaram s ljudima o nadi koju pruža Božje Kraljevstvo. Kvalitetni biblijski razgovori koje vodim s ljudima pričinjavaju mi veliku radost.

Dok razmišljam o prošlosti, mogu slobodno reći da me strahote koje sam bio prisiljen podnijeti nisu ostavile ogorčenim. Naravno, bilo je vremena kada sam se zbog kušnji osjećao jako potišteno. Međutim, prisnost s Jehovom Bogom pomogla mi je da prebrodim takve crne dane. I u mom su se životu pokazale istinitima riječi kojima je Gospodin opomenuo Pavla: “Moja se snaga usavršuje u slabosti.” Sada, kada imam blizu 100 godina, mogu reći isto što i apostol Pavao: “Nalazim zadovoljstvo u slabostima, u uvredama, u oskudicama, u progonstvima i poteškoćama za Krista. Jer kad sam slab, onda sam snažan” (2. Korinćanima 12:9, 10).