1. Kako se kršćani razlikuju od ljudi općenito kad je riječ o osobnim postignućima, i zašto?

LJUDI se danas jako ponose osobnim postignućima i često se njima odmah hvale. Kršćani nisu takvi. Oni ne ističu svoja postignuća, čak ni ona povezana s obožavanjem pravog Boga. Iako se raduju zbog onog što postiže Jehovin narod kao grupa, ne ističu svoj udio u tome. Shvaćaju da su u Jehovinoj službi ispravni motivi daleko važniji od osobnih postignuća. Tko god na koncu dobije dar vječnog života to neće biti zbog nečega što je on osobno postigao, nego zahvaljujući vjeri i Božjoj nezasluženoj dobroti (Luka 17:10; Ivan 3:16).

2, 3. Čime se Pavao hvalio, i zašto?

² Apostol Pavao bio je svjestan te činjenice. Nakon što se tri puta molio da bude oslobođen ‘trna u tijelu’, Jehova mu je odgovorio: “Dovoljna ti je moja nezaslužena dobrohotnost; jer moja se snaga usavršuje u slabosti.” Ponizno prihvaćajući Jehovinu odluku, Pavao je rekao: “Vrlo ću se rado, stoga, prije hvaliti u vezi sa svojim slabostima, da bi Kristova snaga poput šatora ostala nada mnom.” Mi trebamo oponašati  taj Pavlov ponizan stav (2. Korinćanima 12:7-9).

³ Iako je Pavao činio izvrsna djela kao kršćanin, priznao je da ono što je postigao nije bilo zahvaljujući nekoj njegovoj posebnoj sposobnosti. Skromno je rekao: “Meni, čovjeku manjem od najmanjeg među svim svetima, dana je ta nezaslužena dobrohotnost, da nacijama objavim dobru vijest o Kristovom nedokučivom bogatstvu” (Efežanima 3:8). Ove riječi nisu odraz hvalisanja niti samopravedne oholosti. “Bog se suprotstavlja oholima, a nezasluženu dobrohotnost daje poniznima” (Jakov 4:6; 1. Petrova 5:5). Oponašamo li Pavlov primjer, ponizno smatrajući sebe manjima od najmanjih među našom braćom?

4. Zašto nam ponekad može biti teško smatrati druge većima od sebe?

⁴ Apostol Pavao savjetovao je kršćanima: ‘Ne radite ništa iz svadljivosti ili iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe’ (Filipljanima 2:3). To može biti izazov, naročito ako imamo neka odgovorna zaduženja. Možda nam je teško držati se toga jer na nas donekle utječe natjecateljski duh koji vlada u današnjem svijetu. Možda nas se kao male učilo da se natječemo s braćom i sestrama u obitelji ili s ostalom djecom u školi. Možda nas se stalno poticalo da budemo najbolji u školi ili u nekom sportu. Naravno, pohvalno je davati sve od sebe u bilo kojim ispravnim djelima. Međutim, kršćani ne postupaju tako zato da bi skrenuli pažnju na sebe, nego da bi imali punu korist od toga što rade i da bi možda i drugima to koristilo. No, može biti opasno ako uvijek želimo da nas se hvali kao najbolje. Kako?

5. Do čega može dovesti natjecateljski duh ako ga se ne kontrolira?

⁵ Ako se natjecateljski ili sebičan duh ne kontrolira, osoba može prestati poštovati druge i postati drska. Može zavidjeti drugima na njihovim sposobnostima i posebnim zaduženjima. U Pričama Salamunovim 28:22 stoji: “Nagli da se obogati čovjek zavidljiv, a ne zna da će mu doći siromaštvo.” Takav čovjek čak može oholo težiti za zaduženjima na koja nema pravo. Da bi opravdao svoje postupke, možda počne prigovarati i kritizirati druge, a to su sklonosti kojih se kršćani trebaju kloniti (Jakov 3:14-16). Bilo kako bilo, u opasnosti je da razvije stav “prvo ja”.

6. Kako Biblija upozorava na opasnost natjecateljskog duha?

⁶ Stoga Biblija potiče kršćane: “Ne budimo ispunjeni taštinom, potičući jedan drugoga na natjecanje i zavideći jedan drugome” (Galaćanima 5:26). Apostol Ivan je govorio o jednom sukršćaninu koji je očito postao žrtva takvog stava. “Napisao sam  nešto skupštini”, rekao je Ivan, “ali Diotref, koji voli imati prvo mjesto među njima, ništa od nas ne prima s poštovanjem. Zbog toga ću, ako dođem, podsjetiti na njegova djela koja čini brbljajući zle riječi o nama.” Kako bi bilo žalosno da neki kršćanin postane takav! (3. Ivanova 9, 10).

7. Kako kršćanin treba postupati kad je u pitanju konkurencija na poslu?

⁷ Naravno, nerealno je misliti da kršćanin može potpuno izbjeći sve u čemu se mora na neki način nadmetati s drugima. Naprimjer, možda na poslu mora konkurirati drugim ljudima ili firmama koje proizvode slične proizvode ili nude slične usluge. No čak i u tom slučaju kršćanin svoj posao treba obavljati u duhu poštovanja, ljubavi i obzirnosti. Neće posezati za nezakonitim ili nekršćanskim rješenjima i neće dozvoliti da postane poznat kao osoba koja gazi sve pred sobom. Neće imati stav da je u životu najvažnije da u svemu bude najbolji. Ako je tako kad je riječ o poslu, koliko to tek treba biti slučaj sa služenjem Bogu!

8, 9. (a) Zašto starješine nemaju razloga međusobno se natjecati? (b) Zašto se 1. Petrova 4:10 odnosi na sve Božje sluge?

⁸ Kakav stav kršćani trebaju imati u vezi s obožavanjem Boga opisano je ovim nadahnutim riječima: “Neka svatko dokaže kakvo je njegovo vlastito djelo, i onda će u samom sebi imati razlog za veliku radost, a ne u usporedbi s nekim drugim” (Galaćanima 6:4). Skupštinski starješine, znajući da se ne smiju međusobno natjecati, surađuju i skladno djeluju kao jedno tijelo. Raduju se doprinosu koji svatko od njih daje za opću dobrobit skupštine. Tako izbjegavaju natjecateljski duh koji stvara nemir i svojim jedinstvom daju dobar primjer ostalima u skupštini.

⁹ Zbog dobi, iskustva ili prirodnih talenata neki su starješine možda sposobniji ili oštroumniji od drugih. Zbog toga starješine imaju različite dužnosti u Jehovinoj organizaciji. Umjesto da se uspoređuju jedni s drugima, oni imaju na umu savjet: “Koristite dar, svatko u mjeri u kojoj ga je primio, služeći jedan drugome kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrohotnosti koja se izražava na razne načine” (1. Petrova 4:10). Ovaj se redak zapravo odnosi na sve Jehovine sluge, jer su u nekoj mjeri svi dobili dar točne spoznaje i svi imaju divnu priliku sudjelovati u službi propovijedanja.

10. Kada će naša sveta služba biti ugodna Jehovi?

¹⁰ Naša sveta služba ugodna je Jehovi samo ako je vršimo iz ljubavi i odanosti,  a ne zato da bismo se uzdizali nad drugima. Stoga je jako važno da imamo uravnoteženo gledište o onome što činimo u obožavanju pravog Boga. Nitko ne može točno prosuditi kakvi su motivi drugih, no Jehova “ispituje srca” (Priče Salamunove 24:12; 1. Samuelova 16:7). Zato je dobro da se s vremena na vrijeme upitamo: ‘Što me potiče na služenje Jehovi?’ (Psalam 24:3, 4; Matej 5:8).

11. Koja je pitanja o našoj službi dobro razmotriti?

¹¹ Ako su za dobivanje Jehovinog odobravanja najvažniji motivi, koliko nam onda trebaju biti bitna djela? Je li doista nužno izvještavati što smo sve i koliko toga učinili sve dok svoju službu izvršavamo s ispravnim motivima? To su logična pitanja jer ne želimo da brojke postanu važnije od onog što činimo u Jehovinoj službi niti da nam u našoj kršćanskoj aktivnosti bude bitno samo to da imamo dobar izvještaj.

12, 13. (a) Navedi neke razloge zašto izvještavamo o svom sudjelovanju u službi propovijedanja. (b) Zašto se možemo radovati kad vidimo ukupni izvještaj o propovijedanju?

¹² Zapazi što piše u knjizi Organizirano izvršavajmo Jehovinu volju: “Prvi učenici Isusa Krista zanimali su se za izvještaje o napretku propovijedanja (Mar. 6:30). U biblijskoj knjizi Djela apostolska navodi se da je na Pedesetnicu sveti duh bio izliven na oko 120 učenika. Uskoro se broj učenika popeo na 3 000, a potom na 5 000 (...) (Djela 1:15; 2:5-11, 41, 47; 4:4; 6:7). Te novosti o porastu nesumnjivo su jačale učenike.” Iz istog razloga Jehovini svjedoci danas vode točan izvještaj o tome kako se diljem svijeta ispunjava Isusove riječi: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima; i tada će doći kraj” (Matej 24:14). Taj izvještaj daje realnu sliku o tome što je postignuto diljem Zemlje. Na temelju njega vidi se gdje je potrebna pomoć te koja je literatura i koliko nje potrebno da bi propovijedanje napredovalo.

 ¹³ Dakle, izvještaji o službi propovijedanja omogućavaju nam da još djelotvornije izvršimo zadatak da propovijedamo dobru vijest o Kraljevstvu. Osim toga, zar nismo ohrabreni kad čujemo što u drugim dijelovima svijeta postižu naša braća? Vijesti o svjetskom porastu i širenju raduju nas, potiču na veću aktivnost i dokaz su Jehovinog blagoslova. A kako je samo divno znati da je naš osobni izvještaj uključen u svjetski izvještaj! U usporedbi s ukupnim, svjetskim izvještajem on je malen, ali on ne prolazi nezapaženo kod Jehove (Marko 12:42, 43). Ne zaboravi da bi bez tvog izvještaja svjetski izvještaj bio nepotpun.

14. Što je još, osim propovijedanja i poučavanja, uključeno u obožavanje Jehove?

¹⁴ Naravno, mnogo toga što svaki Jehovin svjedok čini kako bi izvršio svoje dužnosti kao predani Jehovin sluga ne vidi se na njegovom izvještaju. Naprimjer, u izvještaj ne ulazi redovito osobno proučavanje Biblije, posjećivanje kršćanskih sastanaka i sudjelovanje u njima, skupštinske obaveze, pomoć suvjernicima ako je potrebna, novčani prilozi za djelo Kraljevstva diljem svijeta i slično. Zato, premda je naš izvještaj službe propovijedanja važan jer nam pomaže da ostanemo revni u propovijedanju i da ne malakšemo, moramo na njega ispravno gledati. Ne smijemo smatrati da je dobar izvještaj svojevrsna propusnica za vječni život.

15. Zašto su djela neophodna iako nas sama po sebi ne mogu spasiti?

¹⁵ Iako nas djela sama po sebi ne mogu spasiti, ipak su neophodna. Iz tog se razloga za kršćane kaže da su “narod koji je njegova naročita svojina, revan za dobra djela” i potiče ih se da ‘promišljaju jedni o drugima da bi se poticali na ljubav i dobra djela’ (Titu 2:14; Hebrejima 10:24). O tome još direktnije govori jedan drugi biblijski pisac, Jakov, koji jednostavno kaže: “Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva” (Jakov 2:26).

16. Što je važnije od djela, no na što moramo paziti?

¹⁶ Koliko god da su važna dobra djela, motivi su još važniji. Zbog toga je mudro da ih povremeno ispitamo. Budući da nijedan čovjek ne može točno znati tuđe motive, moramo paziti da ne sudimo druge. “Tko si ti da sudiš tuđeg kućnog slugu?” postavlja nam se pitanje i daje jasan odgovor: “On svome gospodaru stoji ili pada” (Rimljanima 14:4). Jehova, Gospodar svih ljudi, i Isus Krist, Sudac kojeg je on imenovao, neće nam suditi samo na temelju naših djela nego i na temelju naših motiva, mogućnosti koje smo imali, ljubavi i  odanosti. Samo Jehova i Isus Krist mogu točno ocijeniti jesmo li učinili ono na što se riječima apostola Pavla potiče kršćane: “Daj sve od sebe da se pokažeš pred Bogom kao prokušan, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji se ispravno služi riječju istine” (2. Timoteju 2:15; 2. Petrova 1:10; 3:14).

17. Zašto trebamo imati na umu Jakova 3:17 dok nastojimo davati sve od sebe?

¹⁷ Jehova je razuman u onom što očekuje od nas. Prema Jakovu 3:17 “mudrost odozgo” je, između ostalog, “razumna”. Zar ne bi bilo mudro, ali i istinski vrijedno postignuće, oponašati Jehovu u tom pogledu? Stoga nemojmo ni od sebe ni od svoje braće očekivati nešto nerazumno i nedostižno.

18. Čemu se možemo nadati ako imamo uravnotežen stav prema svojim djelima i Jehovinoj nezasluženoj dobroti?

¹⁸ Dok god imamo uravnotežen stav prema svojim djelima vjere i Jehovinoj nezasluženoj dobroti, sačuvat ćemo radost koja je vidljivo obilježje pravih Jehovinih slugu (Izaija 65:13, 14). Možemo se radovati blagoslovima koje Jehova, bez obzira na to koliko mi osobno možemo učiniti, izlijeva na svoj narod u cjelini. I dalje “molitvom i usrdnim moljenjem zajedno sa zahvaljivanjem” tražimo od Boga da nam pomogne da dajemo sve od sebe. Tada će nesumnjivo ‘Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvati naša srca i naše misaone snage posredstvom Krista Isusa’ (Filipljanima 4:4-7). Da, činjenica da možemo biti spašeni zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti, a ne samo djelima, može na nas djelovati utješno i ohrabrujuće!