ITALIJA, poluotok u obliku čizme koji se pruža Sredozemnim morem, zemlja je na čijem su se tlu odigravala vjerska i kulturna zbivanja koja su utjecala na svjetsku povijest. Ona je magnet koji milijune turista privlači ljepotom raznolikog krajolika, slavnim umjetničkim djelima i izvrsnom kuhinjom. Ona je ujedno i zemlja gdje se mnoge ljude poučava o Bibliji.

Pravo kršćanstvo možda je prvi put dospjelo u Rim — prijestolnicu tadašnje svjetske sile — kada su se iz Jeruzalema vratili Židovi i židovski obraćenici koji su na Pentekost 33. n. e. postali kršćani. Apostol Pavao Italiju je prvi put posjetio oko 59. n. e. U priobalnom mjestu Puteolima ‘našao je braću’ u vjeri (Djela apostolska 2:5-11; 28:11-16).

Kao što su Isus i apostoli predvidjeli, prije kraja prvog stoljeća n. e. otpadnici su se postupno odvojili od pravog kršćanstva. No prije kraja ovog zlog svijeta pravi Isusovi učenici intenzivno propovijedaju dobru vijest posvuda — pa tako i u Italiji (Matej 13:36-43; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:3-8; 2. Petrova 2:1-3).

Godine 1891. Charles Taze Russell, koji je predvodio svjetsko propovjedničko djelovanje Istraživača Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali), prvi je put posjetio neke talijanske gradove. Morao je priznati da njegova služba nije imala mnogo uspjeha: “Nismo zapazili ništa zbog čega bismo se u Italiji mogli nadati žetvi.” U proljeće 1910. brat Russell ponovno je došao u Italiju i održao biblijsko predavanje u jednoj dvorani u centru Rima. Kakav je bio odaziv? “Sve u svemu”, rekao je, “taj me skup prilično razočarao.”

Ustvari, nekoliko je desetljeća propovijedanje dobre vijesti u Italiji sporo napredovalo, djelomično zato što je fašistički režim proganjao Jehovine svjedoke. U tom razdoblju u zemlji nije bilo više od 150 Jehovinih svjedoka, od kojih je većina biblijsku istinu upoznala preko rodbine ili prijatelja koji su živjeli u inozemstvu.

Nakon Drugog svjetskog rata u Italiju se počelo slati misionare. No, kao što pokazuju pisma pronađena u Državnom arhivu, pojedinci koji su bili u samom vrhu vatikanske hijerarhije tražili su od vlade da protjera misionare. Osim nekoliko iznimaka, misionari su bili prisiljeni napustiti zemlju.

Usprkos preprekama, mnoštvo ljudi u Italiji počelo se sakupljati na ‘gori Jehovinoj’, odnosno počelo je obožavati Jehovu (Izaija 2:2-4). Porast broja Jehovinih svjedoka izvanredan je. Godine 2004. broj objavitelja dobre  vijesti dosegnuo je 233 527, što znači da 1 objavitelj dolazi na 248 stanovnika, a Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prisustvovale su 433 242 osobe. Postoji 3 049 skupština Jehovinih svjedoka koje se sastaju u udobnim Dvoranama Kraljevstva. U novije vrijeme naročito je u nekim dijelovima stanovništva zabilježen veliki porast.

Mnogi imigranti iz Afrike, Azije i istočne Europe dolaze u Italiju u potrazi za poslom, boljim životom ili, u nekim slučajevima, bježeći pred kriznim situacijama. Kako milijunima tih ljudi pružiti duhovnu pomoć?

Mnogi Jehovini svjedoci u Italiji odlučili su prihvatiti izazov i naučiti neki teški jezik, kao što su albanski, amharski, arapski, bengalski, kineski, pendžapski, sinhalski i tagalog. Od 2001. održavali su se tečajevi jezika na kojima se te dobrovoljce poučavalo da svjedoče na stranom jeziku. U protekle tri godine 3 711 Jehovinih svjedoka pohađalo je 79 tečajeva koje se održavalo na 17 jezika. To je omogućilo da se osnuje i osnaži 146 skupština i 274 grupe koje djeluju na 25 jezika. Zbog toga su mnoge osobe iskrenog srca čule dobru vijest i počele proučavati Bibliju. Rezultati su često izvanredni.

Jedan Jehovin svjedok razgovarao je o Bibliji s Georgeom, Indijcem koji govori malajalamski. Iako je imao velikih problema s poslom, George je rado pristao da proučava Bibliju. Nakon nekoliko dana Georgeov prijatelj Gil, Indijac koji govori pendžapski, došao je u Dvoranu Kraljevstva, te se i s njim počelo proučavati. Gil je našu braću upoznao s Davidom, Indijcem koji govori jezikom telugu. David je uskoro počeo proučavati Bibliju. S Davidom su u istoj kući živjela još dva Indijca, Sonny i Shubash. I njih su dvojica počela proučavati.

Nakon nekoliko tjedana braću je nazvao Dalip, koji govori jezik marathi. On je rekao: “Ja sam Georgeov prijatelj. Možete li me učiti o Bibliji?” Zatim se pojavio Sumit, čovjek koji govori tamilski. Kasnije je još jedan Georgeov prijatelj telefonom zatražio da proučava Bibliju. George je nakon toga u Dvoranu Kraljevstva doveo još jednog mladića, Maxa. I on je htio proučavati. Sada se vodi šest biblijskih studija, a uskoro bi ih trebalo biti još četiri. Iako se proučava na engleskom, koristi se i literatura na jezicima hindi, marathi, telugu i urdu te na malajalamskom, pendžapskom i tamilskom.

U Italiji ima više od 90 000 gluhih ljudi. Sredinom 1970-ih Jehovini svjedoci počeli su raditi na tome da im prenesu biblijsku istinu. U početku su neki gluhi objavitelji učili talijanski znakovni jezik objavitelje koji su željeli pomagati u propovijedanju gluhim osobama. Potom je sve više gluhih ljudi počelo pokazivati zanimanje za Bibliju. Danas se na kršćanskim sastancima sastaje preko 1 400 onih koji koriste talijanski znakovni jezik. Petnaest skupština i 52 grupe održavaju sastanke na tom jeziku.

Propovijedanje gluhim osobama u početku je najviše ovisilo o inicijativi pojedinih objavitelja. Međutim, podružnica Jehovinih svjedoka u Italiji počela je od 1978. organizirati kongrese na kojima gluhe osobe mogu pratiti program. U svibnju te godine objavljeno  je da će se na predstojećem međunarodnom kongresu u Milanu program prevoditi na znakovni jezik. Prvi pokrajinski sastanak organiziran kako bi ga gluhe osobe mogle pratiti održao se u kongresnoj dvorani u Milanu u veljači 1979.

Podružnica otada mnogo pažnje poklanja tome da i gluhe osobe dobiju duhovnu hranu tako što potiče sve veći broj propovjednika da dobro nauče znakovni jezik. Od 1995. nekim se grupama šalje specijalne pionire (one koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju), koji gluhe objavitelje poučavaju kako propovijedati te organiziraju kršćanske sastanke. Tri kongresne dvorane opremljene su najsuvremenijim videosustavima kako bi se moglo bolje pratiti program. Osim toga, kršćanske su publikacije dostupne na videokasetama kako bi se gluhim ljudima osiguralo duhovnu hranu.

Neki koji promatraju sa strane primijetili su da se Jehovini svjedoci dobro brinu za duhovne potrebe gluhih. Časopis P@role & Segni, koji izdaje Talijanska udruga gluhih, citirao je dio pisma koje je poslao jedan katolički prelat: “Kod gluhoće je problem to što gluha osoba treba stalnu pažnju. Naprimjer, ona dolazi u crkvu sama bez ikakvih poteškoća, no potreban joj je netko tko će joj prevoditi kako bi mogla pratiti ono što se čita, govori ili pjeva tijekom bogoslužja.” U časopisu dalje stoji da prelat “smatra da Crkva, nažalost, još nije u stanju osigurati odgovarajuće uvjete za osobe s tjelesnim ograničenjima te ističe da se za mnoge gluhe osobe bolje brine u Dvoranama Kraljevstva Jehovinih svjedoka nego u župnim crkvama.”

Može li osoba biti slobodna iako je u zatvoru? Može, jer Božja Riječ ima moć kojom  oslobađa one koji je prihvaćaju i slušaju u svom životu. Isus je “zarobljenicima” objavljivao oslobođenje od grijeha i lažne religije (Ivan 8:32; Luka 4:16-19). U Italiji propovijedanje u zatvorima donosi izvrsne rezultate. Gotovo 400 Jehovinih svjedoka od države je dobilo dozvolu da posjećuje zatvorenike kako bi im pružalo duhovnu pomoć. Jehovini svjedoci bili su prva ne-katolička organizacija koja je tražila i dobila takvo dopuštenje.

Biblijska se poruka može širiti na neočekivane načine. Jedni zatvorenici razgovaraju s drugim zatvorenicima o biblijskom obrazovnom djelovanju Jehovinih svjedoka. Potom ovi drugi zatvorenici zatraže da ih posjeti Jehovin svjedok. U nekim slučajevima članovi obitelji koji su počeli proučavati Bibliju potiču zatvorenike da pozovu Jehovine svjedoke. Neki zatvorenici koji su osuđeni na doživotnu kaznu zbog ubojstva ili drugih ozbiljnih zločina pokajali su se i iz temelja promijenili svoj život. Na taj se način pripremaju za predanje Jehovi Bogu i krštenje.

U mnogim zatvorima organiziraju se javna predavanja o biblijskim temama, održava se Spomen-svečanost obilježavanja Isusove smrti i prikazuje se videokasete biblijskog sadržaja koje su objavili Jehovini svjedoci. Tim skupovima često prisustvuje veliki broj zatvorenika.

Da bi zatvorenicima pomogli na praktične načine, Jehovini svjedoci podijelili su im mnogo časopisa s temama koje im mogu biti od pomoći. Jedan takav časopis bio je Probudite se! od 8. svibnja 2001, u kojem se razmatrala tema “Mogu li se zatvorenici promijeniti?” Izdanje od 8. travnja 2003. bavilo se temom “Droga — kako obitelj može pomoći?” Zatvorenicima je uručeno tisuće časopisa. To je dovelo do toga da se Biblija proučava s nekoliko stotina zatvorenika. Neki zatvorski čuvari također su pokazali zanimanje za biblijsku poruku.

Nakon što je od vlasti dobio posebnu dozvolu, zatvorenik Costantino krstio se u Dvorani Kraljevstva u San Remu, a tom je prigodom prisustvovalo 138 Jehovinih svjedoka iz tog mjesta. “Osjetio sam da me moja braća i sestre jako vole”, rekao je nakon krštenja vidljivo dirnut Costantino. Mjesne novine citirale su zatvorskog upravitelja koji je rekao: “Bilo nam je zadovoljstvo (...) što smo mogli izdati dozvolu za takav događaj. Treba razmotriti sve što može pospješiti društvenu, osobnu i duhovnu rehabilitaciju zatvorenika.” Način na koji je istina iz Biblije utjecala na Costantinov život ostavio je dubok dojam na njegovu suprugu i kćer koje su rekle: “Ponosne smo na njega zbog promjena koje je učinio. Postao je miroljubiv, i sve mu je više stalo do nas. Ponovno možemo imati povjerenja u njega i poštovati ga.” I one su počele proučavati Bibliju i ići na kršćanske sastanke.

Sergio, koji je osuđen zbog krađe, oružane pljačke, krijumčarenja droge i ubojstva, u zatvoru mora biti do 2024. Nakon što je tri godine istraživao Bibliju i napravio velike promjene u svom životu, Sergio je odlučio krstiti se. On je 15. zatvorenik u zatvoru Porto Azzurro na otoku Elbi koji se krstio  kao Jehovin svjedok. Krštenju je prisustvovalo nekoliko drugih zatvorenika, a krstio se u prijenosnom bazenu postavljenom na zatvorskom igralištu.

Leonardo, koji izdržava zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina, dobio je posebnu dozvolu da se krsti u Dvorani Kraljevstva u Parmi. Leonardo je u intervjuu za mjesne novine rekao da je htio “jasno pokazati da je odlučio postati Jehovin svjedok, ne zato da bi pronašao izlaz iz tame zatvora, nego da utaži snažnu duhovnu glad”. Leonardo je rekao: “Moj je život bio promašaj, no to je sada iza mene. Promijenio sam se, iako ne preko noći. I dalje ću nastojati živjeti kako treba.”

Salvatore, koji je osuđen zbog ubojstva, nalazi se u strogo čuvanom zatvoru u Spoletu. Njegovo krštenje, održano unutar zatvorskih zidova, na mnoge je ostavilo dubok dojam. Zatvorski upravitelj rekao je: “Ovakav izbor koji pozitivno utječe na ponašanje i odnos prema svemu važan je za društvo i treba ga podupirati, jer je to za dobrobit svih zatvorenika i društva u cjelini.” Zbog promjena koje je Salvatore učinio, njegova supruga i kći sada dolaze na sastanke Jehovinih svjedoka. Jedan zatvorenik kojemu je Salvatore svjedočio krstio se kao Jehovin predani sluga.

Ranokršćanska zajednica širila se i rasla posvuda, pa tako i u Italiji (Djela apostolska 2:10; Rimljanima 1:7). I u ovo je vrijeme duhovna žetva sve veća i bogatija u istom području gdje su se Pavao i njegovi sukršćani naprezali kako bi propovijedali dobru vijest (Djela apostolska 23:11; 28:14-16).