GODINE 332. pr. n. e. Aleksandar Veliki ušao je s vojskom u Egipat. Prije nego što je na svom putu u osvajanje svijeta krenuo prema istoku, osnovao je grad koji je nazvao Aleksandrija. Ona je postala središtem grčke kulture. Potom se, oko 20. pr. n. e., rodio još jedan osvajač, no njegovo oružje nisu bili mačevi i koplja, već um i filozofija. Poznat je kao Filon Aleksandrijski, ali zbog svog židovskog porijekla i kao Filon Židov.

Nakon razorenja Jeruzalema 607. pr. n. e. Židovi su se raspršili naokolo i osnivali svoje zajednice, a mnogi od njih iselili su se u Egipat. Tako je u Aleksandriji živjelo tisuće Židova. Međutim, između Židova i njihovih susjeda Grka dolazilo je do problema. Židovi nisu htjeli iskazivati štovanje grčkim bogovima, a Grci su ismijavali Hebrejska pisma. S obzirom na naobrazbu koju je stekao u grčkim školama te svoj židovski odgoj, Filon je bio dobro upoznat s tom situacijom. On je vjerovao da je judaizam prava vjera. No, za razliku od mnogih, Filon je tražio miroljubiv način da se ne-Židove privede Bogu. Želio im je židovsku religiju učiniti prihvatljivijom.

Filonu je, kao i mnogim drugim Židovima u Aleksandriji, materinji jezik bio grčki. Zato je osobito istraživao Septuagintu, grčki prijevod Hebrejskih pisama. Proučavajući Septuagintu, postao je uvjeren da su u njoj sadržani elementi filozofije te da je Mojsije posjedovao “genij filozofa”.

Već nekoliko stoljeća prije grčki mislioci nisu vjerovali u priče o bogovima i božicama, divovima i demonima svoje drevne mitologije. Oni su počeli drugačije tumačiti te stare mitove. Klasičar James Drummond objasnio je kako su to činili: “Filozofi su u mitološkim pričama počeli tražiti skrivena i tajna značenja te su zbog odbojnosti i besmislenosti tih priča zaključili da su njihovi pisci putem svoje bujne mašte zapravo htjeli ukazati na neku duboku ili poučnu istinu.” Ta metoda zove se alegorijsko tumačenje, a Filon se njome služio kako bi protumačio Pisma.

Naprimjer, u Bagsterovom izdanju Septuaginte 1. Mojsijeva 3:22 glasi: “Gospod Bog načini Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuče ih u njih.” Grci su smatrali da je Vrhovnom Bogu ispod časti izrađivati odjeću. Stoga je Filon u tom retku  pronašao simboliku i napisao: “Haljina od kože slikovito predočava kožu, to jest naše tijelo, jer Bog najprije stvori um, koji nazva Adam, a potom stvori osjetila, koja nazva Život. Na koncu nađe on za potrebno da načini i tijelo, dajući mu simbolično ime — haljina od kože.” Na taj je način Filon od toga što je Bog Adamu i Evi načinio odjeću pokušao stvoriti duboku filozofsku misao.

Razmotrimo i primjer u vezi s 1. Mojsijevom 2:10-14, gdje se opisuje kako je rajski vrt Eden bio snabdjeven vodom i spominje četiri rijeke koje su tekle iz njega. Filon je pokušao dokučiti što se krije iza tih riječi i vidjeti u njima mnogo više od opisa krajolika. Nakon što je naveo nešto o samom krajoliku, napisao je: “Možda taj ulomak ima i alegorijsko značenje, jer četiri rijeke predstavljaju četiri vrline.” On je smatrao da bi rijeka Fizon mogla označavati razboritost, da je Gehon simbol ozbiljnosti, da Tigris simbolizira hrabrost, a Eufrat pravdu. Tako je alegorija, ili simbolika, istisnula geografiju.

Filon je alegorijski tumačio i izvještaj o stvaranju, o tome kako je Kain ubio Abela, o potopu u Noinim danima, o jezičnoj pomutnji u Babelu te mnoge propise iz Mojsijevog zakona. Kao što pokazuje primjer iz  prethodnog odlomka, on bi često najprije istaknuo doslovno značenje nekog biblijskog retka, a onda bi svoju simboliku i shvaćanje uveo ovim riječima: “Možda bismo u svemu tome mogli vidjeti i alegorijsko značenje.” Filon se u svojim djelima puno bavi simbolima, dok se očigledno značenje biblijskih redaka nažalost gubi.

Filon je postojanje Boga dokazivao vrlo uvjerljivim primjerom. Nakon što je govorio o zemlji, rijekama, planetima i zvijezdama, zaključio je: “Ovaj svijet načinjen je krasnije i vještije od svega što je stvoreno — kao da ga je sastavio netko tko sve zna, netko savršen u znanju. Na taj način mi spoznajemo da Bog uistinu postoji.” Bilo je to logično razmišljanje (Rimljanima 1:20).

Međutim, objašnjavajući prirodu Svemogućeg Boga, Filon se jako udaljio od istine. Tvrdio je da Bog “nema osobnost” i da ga se “ne može pojmiti”. Filon je odvraćao od nastojanja da se upozna Boga, po njemu je “pokušaj dubljeg istraživanja kako bi se upoznalo bit ili osobnost Boga krajnja besmislica”. No takvo razmišljanje nije imalo veze s Biblijom, već s poganskim filozofom Platonom.

Filon je smatrao da je Bog toliko nedokučiv da je nemoguće zvati ga po imenu. Napisao je: “Dakle, sasvim je razumno što se nijedno ime nije s pravom moglo dati njemu, onome koji je uistinu živi Bog.” Kako li je to daleko od istine!

Biblija jasno kaže da Bog ima ime. U Psalmu 83:18 piše: ‘Ti, kojemu je ime Jehova, jedini si najviši nad svom zemljom.’ U Izaiji 42:8 navode se Božje riječi: “Ja sam Jehova, to je ime moje.” Zašto je Filon, Židov koji je poznavao te biblijske retke, naučavao da Bog nema imena? To je bilo zato što on uopće nije govorio o Bogu Biblije, Bogu koji je osoba, već o bezimenom, nepristupačnom bogu grčke filozofije.

Filon je naučavao da su duša i tijelo zasebni. Napisao je da čovjeka “sačinjava tijelo i duša”. Može li duša umrijeti? Zapazi Filonovo objašnjenje: “Kada smo živi, mi živimo premda je naša duša mrtva i sahranjena u našem tijelu, kao da je u grobu. No kada ono [tijelo] umre, naša duša živi vlastitim životom, oslobođena zla i mrtva tijela za koje je vezana.” Po Filonu duša umire u simboličnom smislu, ali ona u stvarnosti ne umire, besmrtna je.

No što Biblija uči o duši? U 1. Mojsijevoj 2:7 čitamo: “Stvori Jehova Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos dah životni; i posta čovjek duša živa.” Prema onome što Biblija kaže, ljudi nemaju dušu, oni jesu duše.

Biblija isto tako uči da duša nije besmrtna. U Ezehijelu 18:4 stoji: “Koja duša zgriješi ona će poginuti.” Na temelju tih redaka možemo ispravno zaključiti: čovjek je duša. Dakle, kada čovjek umre, umre i duša (1. Mojsijeva 19:17). *

Kada je Filon umro, Židovi njegovim djelima nisu obraćali mnogo pažnje. Međutim, kršćanski ga je svijet oduševljeno prihvatio. Euzebije i drugi crkveni vođe vjerovali su da se Filon obratio na kršćanstvo. Jeronim ga je uvrstio na svoj popis crkvenih otaca. Tako su Filonova djela sačuvali otpadnički kršćani, a ne Židovi.

Filonova djela dovela su do velikog vjerskog preokreta. Pod njegovim su utjecajem nominalni kršćani usvojili nebiblijsko učenje o besmrtnosti duše. Isto tako, Filonovo  naučavanje o Logosu (Riječi) pridonijelo je razvoju dogme o Trojstvu, nebiblijskog učenja otpadničkog kršćanstva.

Dok je istraživao Hebrejska pisma, Filon je brižno pazio da mu ne promakne “nijedno alegorijsko značenje koje bi se slučajno moglo kriti iza jednostavna jezika”. Međutim, kao što piše u 5. Mojsijevoj 4:2, Mojsije je u pogledu Božjeg Zakona rekao: “Ništa ne dodajte k riječi koju vam ja zapovijedam, niti oduzmite od nje, da biste sačuvali zapovijedi Jehove Boga svojega koje vam ja zapovijedam.” Iako je očito imao dobre namjere, Filon se previše bavio filozofijom i nagađanjem, čime je zamaglio jasnu poruku Božje nadahnute Riječi.

“Sa snagom i prisutnošću našeg Gospodina Isusa Krista nismo vas upoznali tako što smo slijedili prepredeno smišljene lažne priče”, rekao je apostol Petar (2. Petrova 1:16). Za razliku od Filonovih zapisa, Petrove upute kršćanskoj skupštini u prvom stoljeću temeljile su se na činjenicama i vodstvu Božjeg duha, ‘duha istine’ koji ih je upućivao u svu istinu (Ivan 16:13).

Ako želiš služiti Bogu Biblije, treba ti pouzdano vodstvo, a ne tumačenja koja se temelje na ljudskim zamislima. Trebaš znati istinu o Jehovi i njegovoj volji, a potrebna ti je i poniznost da je prihvatiš. Ako Bibliju proučavaš s takvim dobrim stavom, upoznat ćeš “svete spise, koji te mogu učiniti mudrim za spasenje putem vjere u Kristu Isusu”. Vidjet ćeš da te Božja Riječ može učiniti ‘posve sposobnim, potpuno opremljenim za svako dobro djelo’ (2. Timoteju 3:15-17).