BILO je to 1971, kada sam se vraćala na svoje treće misionarsko područje, Italiju. U tom sam brodolomu izgubila skoro sve što sam imala. Ali nisam izgubila ono najvažnije — život, kršćansko bratstvo i njegovu ljubav te priliku da služim Jehovi. Ustvari, zbog te sam službe već bila na tri kontinenta, a brodolom je bio samo jedan dramatičan događaj u mom uzbudljivom životu.

Rodila sam se 1922. Moja obitelj živjela je u Ramallahu, petnaestak kilometara sjeverno od Jeruzalema. Oba roditelja bila su s Krete, no otac je odrastao u Nazaretu. Ja sam bila najmlađa od petero djece, tri dječaka i dvije djevojčice. Našu je obitelj strašno pogodila smrt jednog mog brata, koji se utopio u rijeci Jordanu za vrijeme školskog izleta. Nakon tog tragičnog događaja majka nije htjela ostati u Ramallahu, pa smo se preselili u Atenu. Tada sam imala tri godine.

Ubrzo nakon što smo došli u Grčku moj najstariji brat Nikos, koji je tada imao 22 godine, povezao se s Istraživačima Biblije, kako  su se u to vrijeme Jehovini svjedoci zvali. Proučavanje Biblije donijelo mu je veliku radost i potaklo u njemu snažnu revnost za kršćansku službu. To je toliko razljutilo oca da je Nikosa izbacio iz kuće. Međutim, kada bi otac putovao u Palestinu, majka, sestra i ja pridružile bismo se Nikosu na kršćanskim sastancima. Još uvijek se živo sjećam majke kako je s oduševljenjem govorila o onome što je čula na tim sastancima. No nije prošlo dugo, a ona je umrla od raka u dobi od 42 godine. Tijekom tog teškog razdoblja moja sestra Ariadni s ljubavlju se brinula za našu obitelj. Iako je i sama bila mlada, narednih mi je godina bila poput majke.

Kad je bio u Ateni, otac me je uvijek vodio u pravoslavnu crkvu, a nakon njegove smrti ja sam nastavila ići u crkvu, iako rjeđe. Budući da u crkvi nisam uočila istinsku pobožnost, s vremenom sam je prestala posjećivati.

Nakon očeve smrti dobila sam siguran posao u Ministarstvu financija. S druge strane, moj je brat posvetio život propovijedanju o Božjem Kraljevstvu, godinama služeći u Grčkoj. Godine 1934. preselio se na Cipar. Tada na tom otoku nije bilo krštenih Jehovinih svjedoka, stoga je on imao izvanrednu priliku da tamo unapređuje propovjedničku aktivnost. Kad se oženio, njegova supruga Galatia također je mnogo godina služila kao punovremeni propovjednik. * Nikos nam je često slao knjige i časopise temeljene na Bibliji, no mi ih uglavnom nismo čak ni otvarali. On je na Cipru ostao do kraja svog života.

Godine 1940. Georgios Douras, revni Jehovin svjedok iz Atene i Nikosov prijatelj, posjetio nas je i pozvao da se pridružimo maloj grupi ljudi koja je u njegovom domu proučavala Bibliju. Mi smo rado prihvatili taj poziv. Uskoro smo počeli govoriti drugima ono o čemu smo učili. Ono što smo učile iz Biblije potaklo je moju sestru i mene da predamo svoj život Jehovi. Ariadni se krstila 1942, a ja 1943.

Kada je Drugi svjetski rat završio, Nikos nas je pozvao da dođemo na Cipar, pa smo se 1945. preselile u Nikoziju. Na Cipru propovijedanje nije bilo zabranjeno kao u Grčkoj. Ne samo da smo propovijedali od kuće do kuće već smo svjedočili i na ulici.

Nakon dvije godine Ariadni se morala vratiti u Grčku. Tamo je upoznala svog budućeg muža, koji je također bio Jehovin sluga, pa je ostala u Ateni. Ubrzo su me moj šogor i sestra potaknuli da se vratim u Grčku i započnem s punovremenom službom u glavnom gradu. Budući da je pionirska služba oduvijek bila moj cilj, vratila sam se u Atenu, gdje je potreba za propovjednicima bila veća.

Pionirsku službu započela sam 1. studenog 1947, a svakog sam mjeseca u propovijedanju provodila 150 sati. Naša skupština pokrivala je ogromno područje, pa sam morala puno pješačiti. No unatoč tome imala sam mnogo blagoslova. Policija bi često uhapsila Jehovine svjedoke koje bi zatekla u propovijedanju ili na kršćanskom sastanku, stoga sam i ja ubrzo uhapšena.

Bila sam optužena za prozelitizam, što je u ono vrijeme bio ozbiljan prekršaj. Osuđena  sam na dvomjesečnu zatvorsku kaznu u Ženskom zatvoru Averoph u Ateni. U njemu je već bila jedna sestra, pa smo se nas dvije radovale što se možemo družiti i jačati premda smo bile u zatvoru. Nakon odsluženja kazne radosno sam nastavila s pionirskom službom. Mnogi s kojima sam u to vrijeme proučavala Bibliju još uvijek su vjerni Jehovini sluge, i zbog toga sam jako sretna.

Godine 1949. dobila sam poziv za 16. razred biblijske škole Gilead u Sjedinjenim Državama, u kojoj se punovremeni sluge osposobljavaju za misionarsku službu. Moja obitelj i ja bili smo presretni. Planirala sam prvo otići na međunarodni kongres u New Yorku koji se održavao u ljeto 1950, a nakon toga u Gilead.

Kada sam stigla u Sjedinjene Države, pružila mi se posebna prilika da u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u New Yorku nekoliko mjeseci služim u domaćinstvu. Tamo je sve bilo čisto, atmosfera je bila ugodna i pozitivna te sam bila okružena vedrom braćom i sestrama. Uvijek ću se rado sjećati tog vremena, tih šest mjeseci koje sam tamo provela. Potom je došlo vrijeme za školu Gilead, gdje mi je pet mjeseci intenzivnog proučavanja brzo prošlo. Mi polaznici shvatili smo koliko je dragocjena i predivna biblijska pouka, a to je povećalo našu radost i želju da drugima prenosimo životodajnu istinu.

U školi Gileadu mogli smo birati svoje buduće suradnike prije nego što nam se dodijeli misionarsko područje. Moja je suradnica bila jedna divna sestra, Ruth Hemmig (sada Bosshard). Ruth i ja bile smo oduševljene kada smo saznale da idemo u Istanbul, grad na raskrižju Europe i Azije. Znale smo da u toj zemlji naša propovjednička aktivnost još nije bila zakonski priznata, ali nismo sumnjale u Jehovinu podršku.

Istanbul je krasan kozmopolitski grad. U njemu smo se upoznale s krcatim tržnicama, mješavinom najboljih svjetskih kuhinja, zanimljivim muzejima, dražesnim naseljima i prekrasnom obalom. No što je još važnije, pronašle smo ljude iskrenog srca koji su htjeli učiti o Bogu. Malu skupinu Jehovinih svjedoka u Istanbulu sačinjavali su uglavnom Armenci, Grci i Židovi. Međutim, u Turskoj su živjeli i ljudi mnogih drugih nacionalnosti te je bilo korisno poznavati više jezika, uključujući i turski. Bilo nam je veliko zadovoljstvo upoznavati ljude raznih nacionalnosti koji su žeđali za istinom. Mnogi od njih i dalje vjerno služe Jehovi.

Nažalost, Ruth nije mogla obnoviti svoju dozvolu boravka te je morala napustiti zemlju. Ona je i dalje u punovremenoj službi u Švicarskoj. Nakon svih ovih godina još uvijek mi nedostaje njeno ugodno i ohrabrujuće prijateljstvo.

Godine 1963. nisu mi produžili boravak u Turskoj. Bilo mi je teško ostaviti svoju kršćansku braću i sestre koje sam gledala kako duhovno napreduju dok su se borili s mnogim poteškoćama. Želeći me obradovati, moja obitelj velikodušno mi je platila put za New York kako bih mogla biti na kongresu koji se tamo održavao. Tada još nisam dobila novo područje.

 Nakon kongresa dodijeljena sam u Limu, glavni grad Perua. Iz New Yorka sam, zajedno s mladom sestrom koja mi je trebala biti suradnica, otišla ravno na svoje novo područje. Naučila sam španjolski i živjela sam u misionarskom domu koji se nalazio u sklopu podružnice Jehovinih svjedoka. Bilo je zaista lijepo propovijedati na tom području i upoznavati tamošnju braću i sestre.

S vremenom su neki članovi moje obitelji u Grčkoj počeli osjećati teret godina i sve slabijeg zdravlja. Oni mi nikada nisu rekli da prestanem s punovremenom službom i vratim se takozvanom normalnom životu kako bih im pomagala. Pa ipak, nakon što sam dobro razmislila i mnogo se molila, shvatila sam da bi bilo bolje da služim bliže svojoj obitelji. Nadležna braća složila su se s time pokazujući veliko razumijevanje i dodijelila me u Italiju, a moja se obitelj ponudila da pokrije troškove putovanja. U Italiji je također bilo potrebno mnogo propovjednika.

Ponovno sam morala učiti novi jezik, ovaj put talijanski. Najprije sam bila dodijeljena u grad Foggiu. Kasnije sam poslana u Napulj, gdje je bila još veća potreba za propovijedanjem. Moje područje bio je Posilipo, jedan od najljepših dijelova Napulja. Bilo je to veliko područje, a u njemu je živio samo jedan objavitelj. Tu mi je bilo jako lijepo propovijedati, a Jehova mi je pomogao da s mnogim osobama počnem proučavati Bibliju. S vremenom je na tom području nastala velika skupština.

Među prvim mještanima s kojima sam proučavala Bibliju bila je jedna majka i njenih četvero djece. Ona i dvije kćeri i dalje služe Jehovi. Proučavala sam i s jednim bračnim parom koji je imao kćerkicu. Cijela je obitelj napredovala u istini i potvrdila svoje predanje Bogu krštenjem u vodi. Kći je sada udana za jednog vjernog Jehovinog slugu i njih dvoje zajednički revno služe Bogu. Dok sam proučavala s jednom velikom obitelji, zadivila me moć Božje Riječi. Kada smo pročitali nekoliko biblijskih redaka koji pokazuju da Bog ne odobrava da ga se štuje pomoću likova, majka čak nije čekala kraj našeg razgovora. Odmah je iz kuće uklonila sve takve slike i kipove!

Kad sam iz Italije putovala u Grčku i natrag, uvijek sam išla brodom. Putovanje je obično bilo vrlo ugodno. No jedno putovanje u ljeto 1971. bilo je drugačije. Vraćala sam se u Italiju trajektom Eleanna. Rano ujutro 28. kolovoza u brodskoj je kuhinji izbio požar. S požarom se širila i panika među putnicima. Žene su padale u nesvijest, djeca su plakala, a muškarci su prosvjedovali i izvikivali prijetnje. Ljudi su trčali prema čamcima za spašavanje kojih je bilo s obje strane palube. Međutim, prsluka za spašavanje bilo je premalo, a mehanizam za spuštanje čamaca u more nije ispravno radio. Ja nisam imala prsluk za spašavanje, a plamen se sve više dizao, tako da je jedini razuman potez bio da skočim u more.

Čim sam se našla u moru, ugledala sam blizu sebe ženu koja je nosila prsluk za spašavanje. Izgledalo je da ne može plivati, pa sam je uhvatila za ruku nastojeći je udaljiti  od broda koji je tonuo. More je postajalo sve uzburkanije i jako me izmorila borba da ostanem na površini. Mislila sam da nemam šanse, ali nastavila sam usrdno moliti Jehovu za hrabrost. To mi je dalo snage. Nisam mogla a da ne pomislim na brodolom koji je doživio apostol Pavao (Djela apostolska 27. poglavlje).

Držeći se za onu ženu, borila sam se s valovima četiri sata, plivala sam kada sam imala snage za to i zazivala Jehovu u pomoć. Zatim sam primijetila da se približava jedan čamac. Mene su spasili, no žena je već bila mrtva. Kada smo stigli u talijanski grad Bari, odvedena sam u bolnicu gdje su mi pružili prvu pomoć. U bolnici sam morala ostati nekoliko dana. Mnoga braća su me posjetila i pobrinula se da imam sve što mi je trebalo. Njihova kršćanska ljubav duboko se dojmila drugih u bolnici. *

Kada sam se posve oporavila, dobila sam novo područje za propovijedanje — Rim. Braća su me zamolila da propovijedam na poslovnom području u centru grada, što sam uz Jehovinu pomoć činila pet godina. Sveukupno sam 20 godina propovijedala u Italiji. Uživala sam u tome i zavoljela sam taj narod.

S vremenom se zdravlje Ariadni i njenog muža pogoršalo. Znala sam da ću im se, budem li živjela bliže njima, moći donekle odužiti za sve što su s puno ljubavi učinili za mene. Moram priznati da sam teška srca napustila Italiju. Međutim, nadležna braća su se složila s time, tako da od ljeta 1985. služim kao pionir u Ateni, gdje sam davne 1947. i započela s punovremenom službom.

Propovijedala sam na području svoje skupštine, no pitala sam braću u podružnici mogu li propovijedati i na poslovnom području u centru grada. To sam s jednom sestrom pionirkom radila tri godine. Tako smo uspjele dati temeljito svjedočanstvo ljudima koje se rijetko moglo naći kod kuće.

Kako vrijeme prolazi, moja je želja za propovijedanjem sve jača, ali to nije tako i s mojom tjelesnom snagom. Sestrin muž nedavno je umro. Ariadni, koja mi je bila poput majke, izgubila je vid. Ja sam tijekom godina koje sam provela u punovremenoj službi bila dobrog zdravlja. Međutim, nedavno sam pala sa stepenica i slomila desnu ruku. Nakon toga sam pala i slomila zdjelicu. Morala sam ići na operaciju i dugo sam bila u krevetu. Sada se više ne mogu tako lako kretati. Služim se štapom, a van mogu izaći samo uz nečiju pratnju. Pa ipak, dajem sve od sebe i nadam se da će mi se zdravlje popraviti. To što imam udjela, pa makar i ograničenog, u poučavanju ljudi o Bibliji i dalje mi najviše od svega donosi sreću i zadovoljstvo.

Kada se prisjetim radosnih godina koje sam provela u punovremenoj službi, osjetim u srcu neizmjernu zahvalnost Jehovi. On i zemaljski dio njegove organizacije neprestano su pružali dobro vodstvo i dragocjenu pomoć te mi tako pomogli da u potpunosti iskoristim svoje mogućnosti i da svoj život provedem služeći Njemu. Sada samo želim da me Jehova ojača kako bih mu i dalje mogla služiti. Sretna sam zbog svog skromnog udjela u svjetskom biblijskom obrazovnom programu kojim on upravlja (Malahija 3:10).