DVA učenjaka u potrazi su za drevnim biblijskim rukopisima. Svaki zasebno putuje pustinjama i pretražuje pećine, samostane i drevne nastambe na liticama. Nakon nekog vremena stari biblijski tekstovi koje su pronašli na svojim putovanjima, a ubrajaju se među najuzbudljivija svjetska otkrića povezana s Biblijom, susreli su se u najstarijoj ruskoj javnoj knjižnici. Tko su bili ti ljudi? Kako je blago koje su otkrili dospjelo u Rusiju?

Da bismo upoznali jednog od ove dvojice učenjaka, moramo se vratiti na početak 19. stoljeća, kada se Europom rasplamsavala intelektualna revolucija. Bilo je to vrijeme znanstvenog napretka i kulturnih dostignuća kada se skeptički gledalo na tradicionalne vrijednosti. Predstavnici racionalističke kritike Biblije pokušavali su potkopati njen autoritet. Ustvari, učenjaci su izražavali sumnje u vjerodostojnost samog teksta Biblije.

Pojedinci koji su iskreno željeli obraniti Bibliju znali su da bi novi dokazi — naprimjer još neotkriveni drevni biblijski rukopisi — nesumnjivo potvrdili vjerodostojnost Božje Riječi. Kada bi se pronašlo rukopise koji su stariji od dotad poznatih, oni bi bili nijemi svjedoci vjerodostojnosti biblijskog teksta, premda je kroz povijest bilo mnogo pokušaja da se uništi ili iskrivi njena poruka. Takvi bi rukopisi ujedno mogli pomoći da se u tekstu otkrije pojedina mjesta koja su pogrešno prevedena.

Neke od najžešćih debata o autentičnosti Biblije vodile su se u Njemačkoj. Jedan tamošnji mladi profesor napustio je svoj udoban akademski život i krenuo na putovanje koje će ga dovesti do jednog od najvećih biblijskih otkrića svih vremena. Bio je to Konstantin von Tischendorf, bibličar koji je odbacio racionalističku kritiku Biblije i time mnogo pomogao da se obrani autentičnost biblijskog teksta. Njegovo prvo putovanje u Sinajsku pustinju godine 1844. pokazalo se  nevjerojatno uspješnim. Slučajan pogled na koš za smeće u jednom manastiru doveo je do otkrića jako starog primjerka Septuaginte, grčkog prijevoda hebrejskog dijela Biblije — zapravo najstarijeg koji je ikada pronađen!

Presretan zbog tog otkrića, Tischendorf je uspio uzeti sa sobom 43 lista rukopisa. Iako je bio uvjeren da ih ima više, kada se 1853. vratio, zatekao je samo fragment jednog rukopisa. Gdje je bio ostatak? Budući da više nije imao novca, Tischendorf je tražio bogatog pokrovitelja te je odlučio ponovno ostaviti domovinu u potrazi za drevnim rukopisima. No, prije nego što se uputio na tu misiju, obratio se ruskom caru.

Tischendorf se možda s pravom pitao na kakav će prijem on, protestantski učenjak, naići u Rusiji, ogromnoj zemlji u kojoj se ispovijedala pravoslavna vjera. Srećom, Rusija je bila ušla u razdoblje pozitivnih promjena i reformi. Budući da se više pažnje pridavalo obrazovanju, carica Katarina II (poznata i kao Katarina Velika) osnovala je 1795. Carsku knjižnicu u Sankt Peterburgu. Kao prva javna knjižnica u Rusiji, milijunima ljudi učinila je dostupnom obilje pisane građe.

Iako je se smatralo jednom od najboljih knjižnica u Europi, Carska knjižnica imala je jedan nedostatak. Pedeset godina od osnutka imala je samo šest hebrejskih rukopisa. Stoga nije mogla ići ukorak s rastućim zanimanjem Rusa za proučavanje biblijskih jezika i prijevoda. Katarina II poslala je ruske stručnjake na europska sveučilišta da izučavaju hebrejski. Nakon njihovog povratka u glavnim ruskim pravoslavnim sjemeništima počelo se održavati kolegije iz hebrejskog jezika, a ruski su učenjaci prvi put krenuli u izradu točnog prijevoda Biblije sa starohebrejskog na ruski jezik. Međutim, problem je bio što nisu imali dovoljno sredstava i što su čak naišli na protivljenje konzervativnih crkvenih vođa. Za one koji su željeli upoznati Bibliju pravo prosvjetljenje tek je trebalo doći.

Car Aleksandar II odmah je prepoznao važnost Tischendorfove misije te je postao njegov pokrovitelj. Usprkos “zavisti i fanatičnom protivljenju” nekih, Tischendorf se vratio sa svoje misije na Sinaj s preostalim dijelom primjerka Septuaginte. * Kasnije nazvan Sinajski kodeks, on je još uvijek jedan od najstarijih biblijskih rukopisa koji postoje. Kada se vratio u Sankt Peterburg, Tischendorf je požurio u carevu rezidenciju, u Zimski dvorac. Predložio je caru da podupre “jedan od najvećih pothvata u kritičkom proučavanju Biblije” — objavljivanje novopronađenog rukopisa, koji je kasnije pohranjen u Carsku knjižnicu. Car je to spremno prihvatio, a oduševljeni Tischendorf kasnije je napisao: “Providnost je našem dobu dala (...) sinajsku Bibliju, da nam kao jako i jasno svjetlo pokaže što uistinu piše u Božjoj Riječi te da nam pomogne obraniti istinu  utvrđivanjem njenog izvornog oblika.”

U uvodu se spominje još jedan učenjak koji je tragao za dragocjenim biblijskim rukopisima. Tko je bio on? Nekoliko godina prije Tischendorfovog povratka u Rusiju Carska knjižnica dobila je ponudu toliko nevjerojatnu da je privukla carevu pažnju, a u Rusiju dovela učenjake iz cijele Europe. Nitko nije mogao vjerovati svojim očima. Pred njima se nalazila ogromna zbirka rukopisa i druge građe. Među čak 2 412 sakupljenih predmeta bilo je 975 rukopisa i svitaka. Od toga je bilo 45 biblijskih rukopisa iz vremena prije desetog stoljeća. Iako se činilo nevjerojatnim, sve te rukopise sakupio je gotovo vlastoručno čovjek po imenu Abraham Firkovič, karaitski učenjak kojemu je tada bilo preko 70 godina! No tko su bili karaiti? *

To je pitanje jako zanimalo cara. Rusija je bila proširila svoje granice te je obuhvaćala i područje koje su prije zauzimale druge zemlje. Tako su se u carstvu našle nove etničke skupine. Živopisno područje Krima, na obali Crnog mora, naseljavali su ljudi koji su po svemu sudeći bili Židovi, ali su imali turske običaje i govorili jezikom koji je bio blizak tatarskom. Oni su bili karaiti, a smatrali su se potomcima Židova izgnanih u Babilon nakon razorenja Jeruzalema 607. pr. n. e. Međutim, za razliku od Židova koji su bili pristaše rabinskih učenja i predaja, oni su odbacili Talmud te su naglašavali čitanje biblijskog teksta. Krimski karaiti silno su željeli predočiti caru dokaz da se razlikuju od Židova koji su slijedili rabine, na temelju čega bi mogli dobiti zaseban status. Karaiti su se nadali da će predstavljanjem svojih drevnih rukopisa dokazati da potječu od Židova koji su se nakon babilonskog izgnanstva naselili na Krimu.

Kada je Firkovič krenuo u potragu za drevnim zapisima i rukopisima, počeo je od krimskih nastambi na liticama u Čufut-Kaleu. Naraštaji karaita živjeli su i štovali Boga u tim kućicama od kamenja isklesanog iz litica. Karaiti nikada nisu uništavali istrošene biblijske spise u kojima se pojavljivalo Božje ime Jehova jer bi to za njih bilo svetogrđe. Rukopise se brižljivo smještalo u malo spremište koje se zvalo geniza, što na hebrejskom znači “skrovište”. Budući da su karaiti duboko poštovali Božje ime, takve se pergamente rijetko diralo.

Stoljećima stara prašina nije obeshrabrila Firkoviča, koji je pažljivo pretraživao genize. U jednoj od njih pronašao je čuveni rukopis iz 916. n. e. Nazvan je Peterburški kodeks kasnih proroka i jedan je od najstarijih primjeraka hebrejskih knjiga Biblije.

Firkovič je uspio sakupiti velik broj rukopisa te je 1859. odlučio ponuditi svoju ogromnu zbirku Carskoj knjižnici. Godine 1862. Aleksandar II pomogao je knjižnici da  kupi tu zbirku davši za to vrijeme astronomsku svotu od 125 000 rubalja. U to vrijeme čitav godišnji iznos kojim je knjižnica raspolagala nije bio veći od 10 000 rubalja! Kupljena zbirka sadržavala je čuveni Lenjingradski kodeks (B 19^A). On potječe iz 1008. godine te je najstariji cjeloviti primjerak hebrejskog dijela Biblije na svijetu. Jedan je učenjak komentirao da je on “vjerojatno najvažniji biblijski rukopis, budući da je njegov tekst temelj za većinu suvremenih kritičkih izdanja hebrejske Biblije”. (Vidi popratni okvir.) Te iste 1862. godine objavljen je Tischendorfov Sinajski kodeks, što je s odobravanjem dočekano diljem svijeta.

U knjižnici koja se sada zove Ruska nacionalna knjižnica nalazi se jedna od najvećih zbirki drevnih rukopisa na svijetu. * Odražavajući prilike i zbivanja u ruskoj povijesti, ime knjižnice promijenilo se sedam puta u dva stoljeća. Jedno njeno poznato ime bilo je Državna javna knjižnica Saltikov-Ščedrin. Iako previranja u 20. stoljeću nisu štedjela knjižnicu, njeni su rukopisi ostali nedirnuti tijekom oba svjetska rata i opsade Lenjingrada. Od kakve su nam koristi ti rukopisi?

Drevni rukopisi predstavljaju pouzdan temelj za mnoge suvremene prijevode Biblije. Zbog njih je onima koji iskreno traže istinu dostupan točan prijevod Svetog pisma. I Sinajski i Lenjingradski kodeks dali su vrijedan doprinos Svetom pismu prema prijevodu Novi svijet, koje su Jehovini svjedoci u cijelosti objavili 1961. Naprimjer Biblia Hebraica Stuttgartensia i Kittelova Biblia Hebraica, kojima se služio Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet, temelje se na Lenjingradskom kodeksu i prema njima se Božje ime u obliku tetragrama u izvorniku koristi 6 828 puta.

Relativno je malo čitatelja Biblije koji su svjesni koliko mnogo duguju tihoj knjižnici u Sankt Peterburgu i njenim rukopisima, od kojih neki nose nekadašnje ime tog grada — Lenjingrad. Međutim, najviše dugujemo Autoru Biblije, Jehovi, koji daje duhovno svjetlo. Psalmist ga je zbog toga molio: “Pošalji vidjelo svoje i istinu svoju, neka me vode” (Psalam 43:3).