“ŠESTOGODIŠNJAKINJA POČINILA SAMOUBOJSTVO!” Taj šokantan novinski naslov odnosio se na tragičnu smrt djevojčice Jackie. Njena je majka kratko prije toga umrla od neizlječive bolesti. Prije nego što je stala pred vlak, Jackie je nekim članovima svoje obitelji rekla da želi “postati anđeo i biti sa svojom majkom”.

Ian je imao 18 godina kada je svog svećenika zamolio da mu objasni zašto je njegov otac obolio od raka i umro. Svećenik je rekao da je Ianov otac bio dobar čovjek i da ga je Bog zato uzeo k sebi na nebo. Kada je to čuo, Ian više ništa nije htio znati o tako okrutnom Bogu. Budući da mu se život činio posve besmislenim, Ian je odlučio živjeti za užitke. Počeo se opijati, drogirati i živjeti nemoralno. Izgubio je kontrolu nad svojim životom.

Ta dva tužna slučaja prikazuju kako nečija smrt, osobito kada dođe neočekivano, može ljudima razoriti život. Istina, svi su svjesni činjenice koju Biblija jasno navodi: “Živi znaju da će umrijeti” (Propovjednik 9:5). No mnogi ne žele razmišljati o toj gruboj stvarnosti. Kako je s tobom? Budući da imamo tako malo vremena i da smo okupirani mnogočime, možda ne razmišljamo puno o smrti, koja je naizgled još daleko.

“Mnogi se ljudi boje smrti i nastoje ne razmišljati o njoj”, stoji u djelu The World Book Encyclopedia. Pa ipak, teška nesreća ili po život opasna bolest mogu nas iznenada prisiliti da smrti pogledamo u oči. Možda nas pogreb nekog prijatelja ili člana obitelji neugodno podsjeti na kraj koji očekuje sve ljude.

Međutim, na pogrebima se često čuju riječi poput: “Život mora ići dalje.” I zaista, život ide dalje. Zapravo, život može tako proletjeti da se vrlo brzo pojave problemi koje donosi poodmakla dob. Tada se smrt više ne čini tako dalekom. Previše je pogreba na koje treba otići i previše je dugogodišnjih prijatelja čiji odlazak treba preboliti. U mislima mnogih ostarjelih osoba često se javlja neugodno pitanje: “Kada će na mene doći red?”

Iako nitko ne poriče da je smrt neizbježna, što se događa nakon smrti mnogima je pod velikim znakom pitanja. Mnoštvo proturječnih tumačenja skeptičnu osobu može navesti da sve to počne smatrati beskorisnim raspravljanjem o nečemu što je nepoznato. Pragmatičar će, u skladu s uzrečicom: “Samo jednom se živi!”, možda zaključiti da treba što je moguće više uživati u svemu dobrom što život pruža.

S druge strane, ima onih koji ne vjeruju da je smrt kraj svega. Unatoč tome, oni nemaju  jasnu predodžbu o tome što se događa poslije smrti. Jedni pretpostavljaju da se život nastavlja negdje u vječnom blaženstvu, a drugi pak misle da će ponovno živjeti u nekom budućem vremenu, možda kao druga osoba.

Ožalošćeni članovi obitelji neprestano se pitaju gdje su mrtvi. Prije nekoliko godina igrači jednog ragbi-kluba išli su na utakmicu, kada se iznenada kamion zabio u njihov minibus, koji se potom prevrtao i sletio s ceste. Poginula su petorica sportaša. Od dana kad joj je sin poginuo u toj nesreći za jednu majku život kao da je stao. Stalno je muči pitanje gdje je njen sin. Redovito dolazi na njegov grob i satima s njim naglas priča. “Jednostavno ne mogu vjerovati da nakon smrti nema ničega”, rekla je s tugom u glasu, “a opet ni sama više ne znam.”

Očito je da naš stav prema smrti može utjecati na naš sadašnji život. S obzirom na to kako ljudi proživljavaju tu tragediju, smrt, javljaju se neka pitanja. Razmisli o tome kako bi odgovorio na njih. Trebamo li jednostavno zaboraviti mrtve i posvetiti se živima? S obzirom na to da nas smrt lako može zadesiti, trebamo li dozvoliti da negativno utječe na naš život? Mora li se ožalošćeni član obitelji uzalud pitati što je s voljenom umrlom osobom? Mora li smrt ostati zagonetka?