ZAMISLI da u novinama naiđeš na gornji naslov umjesto da čitaš o djevojčici koja si je oduzela život. Dakako, nijedne novine nikada nisu mogle objaviti takvo što. No, te se riječi nalaze u jednoj knjizi staroj tisuće godina — u Bibliji.

Biblija jasno objašnjava što je smrt. Isto tako, ona ne otkriva samo zašto umiremo već i objašnjava u kakvom su stanju mrtvi i pruža nadu za naše voljene pokojnike. Povrh svega toga, ona govori o značajnom vremenu kada će se moći reći: “Smrt je progutana zauvijek” (1. Korinćanima 15:54).

Biblija objašnjava smrt na razumljiv, a ne zagonetan način. Naprimjer, ona više puta smrt uspoređuje sa ‘spavanjem’, a za umrle ljude kaže da “spavaju smrtnim snom” (Psalam 13:3; 1. Solunjanima 4:13; Ivan 11:11-14). Osim toga, za smrt se otvoreno kaže da je “neprijatelj” (1. Korinćanima 15:26). No što je još važnije, Biblija nam pomaže da shvatimo zašto je smrt poput spavanja, zašto ljudi umiru i kako će taj neprijatelj na koncu biti pobijeđen.

Prva knjiga Biblije govori o tome kako je Bog stvorio prvog čovjeka, Adama, i dao mu da živi u raju (1. Mojsijeva 2:7, 15). Nakon što je stvoren, Adam je dobio zaduženja, kao i jednu strogu zabranu. Bog mu je u vezi s jednim drvetom u edenskom vrtu rekao: “S njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš” * (1. Mojsijeva 2:17). Prema tome, Adam je znao da smrt nije neminovna.  Ona je izravna posljedica kršenja Božjeg zakona.

Na nesreću, Adam i njegova žena Eva bili su neposlušni. Odlučili su zanemariti volju svog Tvorca i zato su snosili posljedice. ‘Prah si i u prah ćeš se vratiti’, rekao je Bog dok im je ukazivao na posljedice njihovog grijeha (1. Mojsijeva 3:19). Adam i Eva sada su imali veliku manu — postali su nesavršeni. Njihova nesavršenost, ili grešnost, odvela ih je u smrt.

Ta mana, odnosno grijeh, ujedno je prešla na Adamovo i Evino potomstvo, na cijeli ljudski rod. Bilo je to nešto poput nasljedne bolesti. Adam nije samo izgubio priliku da živi bez bojazni da će ikada umrijeti već je ujedno prenio nesavršenost na svoje potomke. Ljudi su postali zatočenici grijeha. Biblija kaže: “Zbog toga, kao što je preko jednog čovjeka grijeh ušao u svijet i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili” (Rimljanima 5:12).

Ta nasljedna mana, grijeh, nije nešto opipljivo. “Grijeh” se odnosi na moralnu i duhovnu manjkavost koju smo naslijedili od svojih praroditelja, a uključuje i fizičke posljedice. Međutim, Biblija otkriva da se Bog pobrinuo za ispravljanje te situacije. Apostol Pavao objasnio je: “Plaća koju daje grijeh je smrt, a dar koji daje Bog je vječni život preko Krista Isusa, našeg Gospodina” (Rimljanima 6:23). U prvom pismu Korinćanima Pavao je dodao jedno jamstvo koje je za njega imalo veliku važnost: “Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti” (1. Korinćanima 15:22).

Očito je da Isus Krist ima jednu od ključnih uloga u odstranjivanju grijeha i smrti. On je rekao da je došao na Zemlju zato “da svoju dušu da kao otkupninu u zamjenu za mnoge” (Matej 20:28). Situacija u kojoj se nalazimo mogla bi se usporediti s otmicom u kojoj je oslobođenje taoca moguće jedino ako se plati točno određeni iznos. U našem slučaju otkupnina koja nas može osloboditi grijeha i smrti je život savršenog čovjeka Isusa * (Djela apostolska 10:39-43).

Da bi omogućio otkupninu, Bog je Isusa poslao na Zemlju da žrtvuje svoj život. ‘Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da svatko tko pokazuje vjeru u njega ima vječni život’ (Ivan 3:16). Prije nego što je umro žrtvenom smrću, Krist je ‘svjedočio za istinu’ (Ivan 18:37). Tako je tijekom svoje propovjedničke aktivnosti određene događaje iskoristio kako bi otkrio istinu o smrti.

Dok je bio na Zemlji, Isus je dobro znao što je smrt. Osjećao je tugu zbog smrti ljudi koji su bili oko njega te je bio potpuno svjestan da će i sam brzo umrijeti (Matej 17:22, 23). Nekoliko mjeseci prije nego što je Isus pogubljen, umro je njegov bliski prijatelj Lazar. Ono što se tom prilikom dogodilo pomaže nam da shvatimo kako je Isus gledao na smrt.

 Ubrzo nakon što je saznao za Lazarovu smrt, Isus je rekao: “Naš prijatelj Lazar otišao je na počinak, ali idem da ga probudim iz sna.” Učenici su mislili da će Lazaru, ako spava, biti bolje. No onda im je Isus otvoreno rekao: “Lazar je umro” (Ivan 11:11-14). Za Isusa je smrt očito bila poput spavanja. Iako nam je smrt možda teško pojmljiva, sigurno razumijemo što je spavanje. Kada tijekom noći dobro spavamo, nesvjesni smo prolaska vremena i svega što se oko nas događa zato što smo privremeno u stanju bez svijesti. Biblija upravo tako opisuje stanje mrtvih. U Propovjedniku 9:5 piše: “Mrtvi ne znaju ništa.”

Isus je smrt usporedio sa spavanjem i zato što se Božjom moći ljude može “probuditi” iz smrti. Jednom je prilikom Isus došao obitelji koja je zbog smrti kćeri bila izvan sebe od boli. “Djevojčica nije umrla, nego spava”, rekao je Isus. Potom je došao do umrle djevojčice i uzeo je za ruku, a ona je “ustala”, odnosno uskrsnula od mrtvih (Matej 9:24, 25).

Isus je također uskrsnuo svog prijatelja Lazara. No prije nego što je učinio to čudo, utješio je Lazarovu sestru Martu riječima: “Tvoj će brat ustati.” Ona je s uvjerenjem odgovorila: “Znam da će ustati o uskrsnuću u posljednji dan” (Ivan 11:23, 24). Te riječi pokazuju da se ona nadala da će svi Božji sluge jednom u budućnosti uskrsnuti.

No što se točno podrazumijeva pod uskrsnućem? Grčka riječ za “uskrsnuće” (anástasis) doslovno znači “ustajanje”, a odnosi se na ustajanje od mrtvih. Nekima to možda zvuči nevjerojatno, no nakon što je rekao da će mrtvi čuti njegov glas, Isus je dodao: “Ne čudite se tome” (Ivan 5:28). Budući da je Isus na Zemlji uskrsavao ljude, možemo se pouzdati u biblijsko obećanje da će se mrtvi koji su u Božjem sjećanju probuditi iz svog dugog “sna”. U Otkrivenju 20:13 stoji proročanstvo: “More je predalo mrtve koji su bili u njemu, i smrt i had [opći grob čovječanstva] predali su mrtve koji su bili u njima.”

Hoće li ti mrtvi biti vraćeni u život samo da bi ponovno ostarjeli i umrli, kao što je bilo s Lazarom? To ne bi bilo u skladu s Božjim naumom. Biblija nam jamči da će doći vrijeme kada “smrti više neće biti”, pa stoga nitko više neće stariti i potom umrijeti (Otkrivenje 21:4).

Smrt je neprijatelj. Čovječanstvo ima još mnogo drugih zajedničkih neprijatelja, naprimjer bolest i starost, koji također uzrokuju mnogo patnje. Bog obećava da će ih pobijediti sve do jednog, a na koncu i čovjekovog najvećeg neprijatelja. “Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt” (1. Korinćanima 15:26).

Kada se to obećanje ispuni, ljudi će biti savršeni, a grijeh i smrt neće im narušavati život. U međuvremenu, možemo se utješiti spoznajom da naši voljeni počivaju te da će ih Bog, ako su u njegovom sjećanju, uskrsnuti u vrijeme koje on odredi.

Jasno razumijevanje smrti i nade za umrle može promijeniti naš pogled na život. Ian, o kojemu se govori u prethodnom članku, imao je dvadesetak godina kada je saznao što Biblija kaže o smrti. “Uvijek sam imao nekakvu nejasnu nadu da se moj otac negdje nalazi”, kaže on. “Zato sam, saznavši da on samo spava u smrti, u početku bio potišten.” Međutim, kada je Ian pročitao da je Bog obećao uskrsnuti mrtve, silno ga je obradovalo što će opet moći vidjeti svog oca. “Prvi put u životu osjetio sam mir”, prisjeća se. Ispravno razumijevanje smrti donijelo mu je duševni mir i spokojstvo.

Clive i Brenda izgubili su u tragičnoj nesreći spomenutoj u prethodnom članku sina Stevena koji je imao 21 godinu. Iako su znali što Biblija kaže o smrti, taj iznenadni gubitak strašno ih je pogodio. Konačno, smrt je neprijatelj i njen je ubod bolan. S vremenom su, budući da su znali što Biblija kaže o stanju mrtvih, mogli lakše podnositi svoju tugu. Brenda kaže: “To što razumijemo pravu prirodu smrti pomoglo nam je da krenemo dalje i ponovno počnemo živjeti. Naravno, ne prođe ni dan, a da ne mislimo o trenutku kada će se Steven probuditi iz svog dubokog sna.”

Očito je da nam razumijevanje stanja u kojem se mrtvi nalaze može pomoći da imamo uravnotežen stav prema životu. Smrt ne mora biti zagonetka. Možemo se radovati životu, a da pritom nemamo nezdrav strah pred tim neprijateljem koji nam stalno prijeti. Isto tako, saznanjem da smrću ne mora sve biti gotovo nestaje potreba za prepuštanjem užicima sa stavom: “Život je kratak.” Spoznaja da nama drage umrle osobe koje su u Božjem sjećanju spavaju i čekaju na uskrsnuće može nas tješiti i ojačati nam volju za životom.

Da, možemo s pouzdanjem gledati na budućnost, kada će Jehova Bog, Davatelj života, zauvijek pokopati smrt. Kako li će biti lijepo kada s pravom budemo mogli reći: “Smrti, gdje je tvoja pobjeda? Smrti, gdje je tvoj žalac?”! (1. Korinćanima 15:55).