JEDNOG jutra u studenome 2000. misionari Jehovinih svjedoka u Boliviji pogledali su kroz prozor svog malog doma i ugledali nekoliko jednostavno odjevenih muškaraca i žena koji su vidljivo uznemireni stajali pred njihovim vratima. Kada su misionari otvorili vrata, prvo što su ti posjetitelji rekli bilo je: “Mi želimo naći istinu iz Biblije.” Bili su to menoniti. Muškarci su nosili duge hlače s naramenicama, žene su na sebi imale tamne pregače, a međusobno su govorili na njemačkom dijalektu. U njihovim se očima odražavao strah. Stalno su se osvrtali da vide je li ih netko pratio. Usprkos tome, još dok su bili na stepenicama, jedan je mladić rekao: “Želim upoznati ljude koji zovu Boga po imenu!”

Kad su ušli u kuću i nakon što su im misionari pripremili nešto hrane i pića za osvježenje, gosti su se konačno počeli opuštati. Došli su iz daleke, izolirane seoske zajednice. Ondje su šest godina poštom dobivali časopis Kula stražara. “Čitali smo da će na Zemlji biti raj. Je li to istina?” pitali su. Misionari su im pokazali što piše u Bibliji (Izaija 11:9; Luka 23:43; 2. Petrova 3:7, 13; Otkrivenje 21:3, 4). “Jesam li vam rekao!” izjavio je jedan seljak ostalima u grupi. “Znači, istina je! Na Zemlji će stvarno biti raj!” Drugi su govorili: “Mislim da smo pronašli istinu.”

Tko su menoniti? Što vjeruju? Da bismo na to odgovorili, moramo se vratiti u 16. stoljeće.

Početkom 16. stoljeća u Europi je došlo do procvata u prevođenju Biblije na narodne jezike i njenom tiskanju, zbog čega se obnovilo zanimanje za proučavanje te knjige. Martin Luther i drugi reformatori odbacili su mnoga učenja Katoličke crkve. Pa ipak, novonastale protestantske crkve zadržale su mnogo toga nebiblijskog. Naprimjer, većina je smatrala da se u crkvi treba krstiti svako novorođenče. Međutim, neki koji su tragali za biblijskom istinom shvatili su da osoba postaje član kršćanske zajednice samo kada se prije krštenja odluči za to na temelju  onoga što je naučila (Matej 28:19, 20). Revni propovjednici koji su u to vjerovali počeli su putovati gradovima i selima te poučavati ljude o Bibliji i krštavati odrasle. Zbog toga su nazvani anabaptistima, što znači “oni koji ponovno krste”.

U svojoj potrazi za istinom anabaptistima se obratio i Menno Simons, katolički svećenik u selu Witmarsumu na sjeveru Nizozemske. Do 1536. prekinuo je sve veze s Crkvom i doživio snažno protivljenje. Godine 1542. Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva, osobno je obećao 100 guldena kao nagradu za hvatanje tog čovjeka. Menno Simons je unatoč tome organizirao neke anabaptiste u skupštine, odnosno manje zajednice. On i njegovi sljedbenici uskoro su dobili ime menoniti.

S vremenom je zbog proganjanja tisuće menonita iz zapadne Europe otišlo u Sjevernu Ameriku. Tamo su mogli nastaviti potragu za istinom i prenositi svoju poruku mnogima. Međutim, gorljivost koju su njihovi prethodnici pokazivali prema proučavanju Biblije otvorenim umom i propovijedanju uvelike se izgubila. Puno njih držalo se određenih nebiblijskih učenja, kao što su Trojstvo, besmrtnost ljudske duše i pakao (Propovjednik 9:5; Ezehijel 18:4; Marko 12:29). Danas je djelovanje menonitskih misionara više usmjereno na zdravstveni i socijalni rad nego na propovijedanje evanđelja.

Prema procjenama, danas u 65 zemalja živi oko 1 300 000 menonita. Doduše, današnji menoniti žale za pomanjkanjem jedinstva, kao što je prije nekoliko stoljeća to bio slučaj i s Mennom Simonsom. Za Prvog svjetskog rata različita mišljenja o sukobima u svijetu uzrokovala su velike raskole. Mnogi u Sjevernoj Americi odbijali su vojnu službu iz biblijskih razloga. Međutim, u knjizi An Introduction to Mennonite History stoji: “Do 1914. menonitskim crkvama u zapadnoj Europi odbijanje vojne službe većinom je postalo tek uspomena iz prošlosti.” Danas su neke menonitske zajednice u većoj ili manjoj mjeri usvojile suvremeni način života. Drugi još uvijek odjeću kopčaju na starinski način, a ne pomoću dugmadi, te vjeruju da muškarci trebaju puštati bradu.

Neke skupine menonita, odlučne da se odvoje od suvremenog svijeta, preselile su se tamo gdje im mjesne vlasti omogućavaju da nesmetano žive i rade. Naprimjer, procjenjuje se da u Boliviji ima 38 000 menonita koji žive u brojnim dalekim kolonijama, od kojih svaka ima drugačija pravila ponašanja. Neke kolonije zabranjuju upotrebu motornih vozila i dopuštaju prijevoz samo konjskom zapregom. U nekim kolonijama zabranjeni su radio, televizija i glazba. Neke čak zabranjuju učenje jezika zemlje u kojoj žive. “Pastori nam ne dopuštaju da učimo španjolski kako bi nas imali pod svojom kontrolom”, rekao je stanovnik jedne kolonije. Mnogi se ne osjećaju slobodno i žive u strahu od izopćenja iz zajednice, što bi za nekoga tko nikada nije živio u vanjskom svijetu bilo strašno iskustvo.

Živeći u takvim uvjetima, menonitski seljak po imenu Johann ugledao je jednom kod svog susjeda časopis Kula stražara. Johannova  obitelj iselila se iz Kanade u Meksiko, a kasnije u Boliviju. Johann je oduvijek želio da mu netko pomogne u njegovoj potrazi za biblijskom istinom. Stoga je zamolio susjeda da mu posudi taj časopis.

Kada je kasnije u gradu prodavao svoje poljoprivredne proizvode, Johann je pristupio jednoj Jehovinoj svjedokinji koja je na tržnici nudila Kulu stražaru. Ona ga je uputila misionaru koji zna njemački i Johann je uskoro poštom dobivao Kulu stražaru na njemačkom jeziku. Svaki je broj bio temeljito proučen te je po koloniji kružio od obitelji do obitelji dok se nije istrošio. Ponekad bi se obitelji okupile i do ponoći proučavale Kulu stražaru i čitale navedene biblijske retke. Johann je došao do uvjerenja da Jehovini svjedoci moraju biti ti koji ujedinjeno i u cijelom svijetu vrše Božju volju. Prije nego što je umro, Johann je svojoj ženi i djeci rekao: “Uvijek čitajte Kulu stražaru. Ona će vam pomoći da razumijete Bibliju.”

Neki članovi Johannove obitelji počeli su svojim susjedima govoriti o onome što su učili iz Biblije. “Zemlja neće biti uništena. Bog će je pretvoriti u raj”, govorili su. “I Bog ne muči ljude u paklu.” Ubrzo su za takve razgovore doznali crkveni starješine, koji su Johannovoj obitelji zaprijetili izgonom. Kada je kasnije obitelj razgovarala o pritisku koji su na nju vršili menonitski starješine, jedan je mladić progovorio. “Ne znam zašto se samo žalimo na naše starješine”, rekao je. “Svi znamo koja je religija prava i nismo u vezi s tim ništa poduzeli.” Te su riječi dirnule mladićeva oca. Uskoro se desetero članova obitelji uputilo na tajno putovanje kako bi pronašlo Jehovine svjedoke, a završilo je pred vratima misionara, kao što je opisano na početku.

Sutradan su misionari posjetili svoje nove prijatelje u njihovoj koloniji. Automobil misionara bio je jedino takvo prijevozno sredstvo na cesti. Dok su polako prolazili pored konjskih zaprega, izmjenjivali su poglede s jednako znatiželjnim stanovnicima. Ubrzo su bili za stolom s desetero menonita iz dvije obitelji.

Tog su dana četiri sata proučavali prvo poglavlje knjige Spoznaja koja vodi do vječnog života. * Kod svakog odlomka seljani su čitali dodatne biblijske retke i provjeravali jesu li ih ispravno razumjeli. Svaki put kad bi trebalo odgovoriti na pitanje nakon čitanja predviđenog teksta, seljani bi se nekoliko minuta savjetovali na svom donjonjemačkom dijalektu, a onda bi jedan od njih na španjolskom odgovorio u ime svih. Bio je to nezaboravan dan, no bližili su se problemi. Uskoro su se trebali suočiti s kušnjama, kao i Menno Simons kada je prije gotovo 500 godina počeo tražiti biblijsku istinu.

Nakon nekoliko dana crkveni starješine došli su u dom Johannove obitelji s ultimatumom: “Čuli smo da su kod vas bili Jehovini svjedoci. Morate im zabraniti da ponovno dođu, a ako ne predate njihovu literaturu da se spali, morat ćete otići odavde.” Budući da su s Jehovinim svjedocima samo jedanput proučavali Bibliju, bio je to za njih težak ispit.

 “Ne možemo učiniti to što tražite”, odgovorio je jedan muškarac u ime obitelji. “Ti ljudi došli su da nas poučavaju o Bibliji.” Kako su starješine na to reagirali? Izopćili su ih zbog proučavanja Biblije! Bilo je to zaista okrutno. Kola iz tvornice sira u vlasništvu kolonije prošla su pored kuće jedne obitelji, a nisu preuzela njihovo mlijeko. Tako je ta obitelj ostala bez svog jedinog izvora prihoda. Otac jedne obitelji ostao je bez posla. Drugi otac više nije mogao kupovati u dućanu koji je pripadao koloniji, a njegova desetogodišnja kći izbačena je iz škole. Susjedi su okružili jednu kuću kako bi odveli ženu izopćenog mladića, tvrdeći da ona više ne može živjeti s njim. Usprkos svemu tome, obitelji koje su proučavale Bibliju nisu odustale od svoje potrage za istinom.

Misionari su nastavili ići na svoje dugačke tjedne vožnje kako bi s njima proučavali Bibliju. To je tim obiteljima dalo veliku snagu. Neki su na konju i kolima putovali dva sata kako bi prisustvovali proučavanju. Za sve je bio vrlo dirljiv trenutak kada su te obitelji prvi put zamolile jednog misionara da se pomoli. U ovim kolonijama menoniti se nikada ne mole naglas, pa zato nikada prije nisu čuli da se netko moli za njih. Muškarci su imali suze u očima. A možeš li zamisliti kako su bili radoznali kada su misionari donijeli kasetofon? U njihovoj koloniji glazba je bila zabranjena. Bili su toliko poneseni lijepim teokratskim pjesmama da su odlučili pjevati ih svaki put nakon proučavanja! Međutim, i dalje je trebalo riješiti pitanje preživljavanja u novim uvjetima.

Odsječene od svoje zajednice, obitelji su počele proizvoditi vlastiti sir. Misionari su im pomogli da pronađu kupce. Neki dugogodišnji Jehovin svjedok iz Sjeverne Amerike koji je odrastao u jednoj južnoameričkoj menonitskoj koloniji čuo je za nevolje tih obitelji. On je imao posebnu želju da im pomogne. Istog je tjedna odletio za Boliviju da ih posjeti. Osim što ih je duhovno jako ohrabrio, pomogao je obiteljima da kupe kamionet kako bi mogle ići na sastanke Jehovinih svjedoka i dovoziti svoje proizvode na tržnicu.

“Nije nam bilo lako nakon što su nas izopćili iz zajednice. Išli smo na sastanke tužnog lica”, prisjeća se član jedne obitelji, “ali vraćali smo se radosni.” Tamošnji Jehovini svjedoci spremno su im pomagali i pružali podršku. Neki su naučili njemački jezik, a nekoliko Jehovinih svjedoka koji govore njemački došlo je iz Europe u Boliviju da bi pomogli u vođenju kršćanskih sastanaka na njemačkom jeziku. Uskoro je 14 nekadašnjih menonita drugima propovijedalo dobru vijest o Kraljevstvu.

Dvanaestog listopada 2001, manje od godinu dana nakon svog prvog posjeta misionarskom domu, jedanaestero tih nekadašnjih anabaptista ponovno se krstilo, ovaj put u znak svog predanja Jehovi. Otada se još nekoliko njih odlučilo na taj korak. Netko je kasnije rekao: “Otkada smo saznali istinu iz Biblije, osjećamo se kao robovi koji su pušteni na slobodu.” Još jedan komentar bio je: “Mnogi menoniti žale se da u njihovoj zajednici manjka ljubavi. Ali Jehovini svjedoci brinu se jedni za druge. Tu se osjećam sigurno.” Ako i ti nastojiš bolje razumjeti istinu iz Biblije, možda ćeš također naići na probleme. No, ako tražiš pomoć od Jehove te pokažeš vjeru i hrabrost poput ovih obitelji, i ti ćeš uspjeti u svojoj potrazi i bit ćeš sretan.