ROĐEN sam 19. listopada 1962. i odrastao sam na zapadu Ukrajine. Iste godine moj otac, koji se također zvao Jurij, stupio je u kontakt s Jehovinim svjedocima. Ubrzo je postao prvi Jehovin sluga u našem selu. To su brzo uočili i državni službenici koji su se protivili djelovanju Jehovinih svjedoka.

Pa ipak, većina naših susjeda cijenila je moje roditelje zbog kršćanskih osobina i brige za druge. Moji su roditelji koristili svaku priliku kako bi kod moje tri sestre i mene odmalena razvijali ljubav prema Bogu, što mi je pomoglo da se nosim s problemima u školi. Jedan problem bio je što su svi učenici morali nositi značku organizacije Lenjinova oktobarska djeca. Ja nisam nosio značku zbog kršćanske neutralnosti, pa sam odskakao od ostalih (Ivan 6:15; 17:16).

Kasnije, kad sam išao u treći razred, svi su učenici bili primani u pionire. Jednog dana naš je razred trebao izaći na školsko dvorište radi ceremonije primanja u pionire.  Bojao sam se da će me drugi ismijati i grditi. Svi učenici osim mene donijeli su od kuće novu, crvenu pionirsku maramu i svrstali se u dugačak red ispred ravnatelja škole, učitelja i učenika viših razreda. Kad su nam ti stariji učenici trebali svezati maramu, ja sam pognuo glavu nadajući se da me nitko neće zamijetiti.

Kad sam imao 18 godina, zbog kršćanske neutralnosti bio sam osuđen na tri godine zatvora (Izaija 2:4). Prvu godinu odslužio sam u gradu Trudovoje u Vinnickoj oblasti u Ukrajini. Tamo sam upoznao tridesetak Jehovinih svjedoka. Uprava je htjela spriječiti da se družimo, pa smo po dvojica poslani na posao u različite odjele.

U kolovozu 1982. grupa zatvorenika te Jehovin svjedok imenom Eduard i ja prevezeni smo vlakom na sjever Urala. Nakon osam dana vožnje u natrpanom vagonu u kojem je bilo grozno vruće stigli smo u zatvor u Solikamsku, u Permskoj oblasti. Eduard je bio smješten u jednu ćeliju, a ja u drugu. Dva tjedna kasnije prebačen sam još dalje na sjever, u selo Vels u regiji Krasnovišersk.

Stigli smo u gluho doba noći i bio je mrkli mrak. Premda nismo ništa vidjeli, jedan je vojnik naredio našoj grupi da se ukrca u čamac i prijeđe rijeku. Nismo vidjeli ni rijeku ni čamac! Tapkali smo u mraku dok nismo naišli na čamac. Bojali smo se, no nekako smo uspjeli prijeći rijeku. Kad smo stigli na obalu, krenuli smo prema svjetlu koje je dolazilo s obližnjeg brežuljka na kojem se nalazilo nekoliko šatora. To je bio naš novi dom. Šator u kojem sam boravio s oko 30 zatvorenika bio je relativno velik u usporedbi s drugima. Zimi je temperatura ponekad pala na 40 Celzijevih stupnjeva ispod nule, a šator nas je slabo štitio od hladnoće. Zatvorenici su uglavnom sjekli drveće, no ja sam radio na gradnji baraka za zatvorenike.

Bio sam jedini Jehovin svjedok u tom zatvoreničkom naselju, no Jehova me nije zaboravio. Jednog dana stigao mi je paket od majke koja je još uvijek živjela na zapadu Ukrajine. Čuvar je otvorio paket i prvo je ugledao malu Bibliju. Uzeo ju je u ruke i počeo listati. Pokušao sam smisliti što da kažem kako bih spriječio da mi oduzme to duhovno blago. Čuvar je odjednom upitao: “Što je ovo?” Nisam stigao promisliti što da mu kažem, no nadzornik koji je bio u blizini odgovorio je: “To je rječnik.” Ja nisam ništa rekao (Propovjednik 3:7). Nadzornik je pregledao ostalo u paketu i dao mi ga zajedno s dragocjenom Biblijom. Bio sam toliko sretan da sam mu ponudio nekoliko oraha iz paketa. Taj paket me je uvjerio da me Jehova nije zaboravio. Velikodušno se pobrinuo za moje duhovne potrebe (Hebrejima 13:5).

Nekoliko mjeseci kasnije sasvim neočekivano stiglo mi je pismo jednog kršćanskog brata koji je bio u zatvoru udaljenom oko 400 kilometara. Napisao mi je da potražim jednog čovjeka koji se zanimao za Bibliju i možda je u mom zatvoru. Nije bilo mudro poslati takvo pismo jer su pisma prolazila cenzuru. Stoga se nisam iznenadio kad me je jedan od načelnika pozvao u svoj ured i zabranio mi da propovijedam. Zatim mi je naredio da potpišem izjavu da ću prestati govoriti drugima o svojim uvjerenjima. Odgovorio sam mu da ne razumijem  zašto trebam potpisati takvu izjavu kad svi već znaju da sam Jehovin svjedok. Rekao sam da me zatvorenici pitaju zašto sam u zatvoru. Što da im odgovorim? (Djela apostolska 4:20). Načelnik je vidio da se ne dam zastrašiti, pa je odlučio riješiti me se. Premješten sam u drugi zatvor.

Prebačen sam 200 kilometara dalje, u selo Vaju. Tamošnji upravitelj i ostali zaposlenici poštivali su moj kršćanski stav, pa sam dobio posao koji nije bio povezan s vojskom — radio sam kao stolar, a poslije kao električar. No ti su poslovi nosili neke svoje izazove. Jednom sam dobio nalog da s alatom odem u društveni dom. Vojnici su bili jako sretni što me vide. Bližila se godišnja proslava Dana Crvene armije, pa su postavili rasvjetu kao dekoraciju oko vojnih simbola, no nije radila kako treba. Htjeli su da im pomognem popraviti kvar. Pomolio sam se i promislio o tome, a zatim sam im rekao da im ne mogu pomoći. Ostavio sam im alat i otišao. Zbog toga sam bio prijavljen upravitelju, no on je saslušao pritužbe protiv mene, a zatim je na moje iznenađenje rekao: “Poštujem ga zbog toga. On ima svoj stav.”

Iz zatvora sam pušten 8. lipnja 1984, nakon točno tri godine. Po povratku u Ukrajinu trebao sam se prijaviti na miliciju da sam bivši zatvorenik. Milicajci su mi rekli da ću za šest mjeseci ponovno biti pozvan na sud i da mi je bolje da odem iz te oblasti. Stoga sam napustio Ukrajinu i s vremenom pronašao posao u Latviji. Jedno sam vrijeme mogao propovijedati i surađivati s grupom Jehovinih svjedoka koji su živjeli u glavnom gradu Rigi i nedaleko od njega. Međutim, nakon samo godinu dana ponovno sam dobio poziv za vojsku. Otišao sam u ured za vojnu evidenciju i službeniku koji je tamo bio rekao da sam već prije odbio ići u vojsku. Odgovorio mi je vičući: “Jeste li svjesni što radite? Da vidimo što ćete reći potpukovniku!”

Odveo me na kat u ured potpukovnika, koji je sjedio za dugačkim stolom. On me pažljivo slušao dok sam objašnjavao svoj stav, a zatim je rekao da još imam vremena razmisliti prije nego odem pred vojnu komisiju. Kada smo izašli iz ureda potpukovnika, službenik koji me je ranije izgrdio rekao je: “Sad sam uvjeren da stvarno imate vjeru.” Kad sam došao pred vojnu komisiju, ponovno sam objasnio svoj neutralan stav i na neko vrijeme bio sam pušten.

U to vrijeme živio sam u studentskom domu. Jedne večeri čuo sam da netko lagano kuca na vrata. Otvorio sam i ugledao čovjeka u odijelu s aktovkom u ruci.  Predstavio se: “Radim za Službu državne sigurnosti. Znam da ste u teškoj situaciji i da ćete biti izvedeni pred sud.” “Da”, rekao sam. Čovjek je nastavio: “Možemo vam pomoći ako pristanete raditi za nas.” “Ne mogu na to pristati”, odgovorio sam. “Ne mogu pogaziti svoja kršćanska uvjerenja.” Prestao me nagovarati i otišao je.

Državni sud u Rigi osudio me je 26. kolovoza 1986. na četiri godine prisilnog rada, pa sam odveden u Centralni zatvor u Rigi. Bio sam u velikoj ćeliji s još 40 zatvorenika i svakome od njih pokušao sam propovijedati. Neki su rekli da vjeruju u Boga, drugima je to bilo smiješno. Zatvorenici su se podijelili u grupe i nakon dva tjedna vođe grupa rekli su mi da ne smijem propovijedati, jer se ne držim njihovih nepisanih pravila. Objasnio sam da upravo zbog toga i jesam u zatvoru — zato što živim po drugim zakonima.

Nastavio sam neupadljivo propovijedati. Neki su htjeli razgovarati o duhovnim stvarima i imao sam priliku proučavati Bibliju s četvoricom zatvorenika. Dok smo razgovarali, zapisivali su osnovna biblijska učenja u bilježnicu. Nekoliko mjeseci kasnije premješten sam u strogo čuvani zatvor u Valmieri, gdje sam radio kao električar. Tamo sam proučavao Bibliju s jednim električarem koji je četiri godine kasnije postao Jehovin svjedok.

Dvadeset četvrtog ožujka 1988. prebačen sam iz tog strogo čuvanog zatvora u obližnje zatvoreničko naselje. To se pokazalo pravim blagoslovom jer sam imao veću slobodu. Radio sam na mnogim gradilištima, pa sam stalno tražio prilike da propovijedam. Često sam izlazio iz naselja i znao sam propovijedati do kasno navečer, a da na povratku nisam imao nikakvih problema.

Jehova je blagoslivljao moj trud. Nedaleko od naselja živjelo je nekoliko Jehovinih svjedoka, no u samom gradu, gdje se naselje nalazilo, bila je samo jedna starija sestra — Vilma Krūmin̗a. Sestra Krūmin̗a i ja počeli smo proučavati Bibliju s mnogim mladim osobama. Povremeno su dolazila braća i sestre iz Rige, pa čak i neki opći pioniri iz Lenjingrada (danas Sankt Peterburg), kako bismo zajedno propovijedali. Uz Jehovinu pomoć počeli smo proučavati Bibliju s nekoliko osoba i ja sam ubrzo započeo s pionirskom službom, propovijedajući 90 sati mjesečno.

Sedmog travnja 1990. Narodni sud u Valmieri ponovno je razmatrao moj slučaj. Na suđenju sam prepoznao tužitelja. S tim sam mladim čovjekom nekad razgovarao na temelju Biblije! I on je mene prepoznao i nasmiješio mi se, ali ništa nije rekao. Još se i danas sjećam kad mi je sudac tog dana rekao: “Jurij, odluka o zatvorskoj kazni od četiri godine nije bila zakonska. Niste trebali biti osuđeni.” Odjednom sam bio slobodan!

U lipnju 1990. ponovno sam trebao otići u ured za vojnu evidenciju kako bih dobio dozvolu za boravak u Rigi. Ušao sam u onaj isti ured s istim dugačkim stolom u kojem sam četiri godine ranije potpukovniku rekao da ne želim ići u vojsku. Ovaj je put potpukovnik ustao kako bi mi pružio ruku i pozdravio me. Rekao je: “Sramota je da ste sve to morali proći. Žao mi je što je tako ispalo.”

 Odgovorio sam: “Ja sam Kristov vojnik i moram izvršiti svoj zadatak. Biblija i vama može pomoći da doživite ono što je Krist obećao svojim sljedbenicima, a to je sretan život u svu vječnost” (2. Timoteju 2:3, 4). Potpukovnik je odgovorio: “Nedavno sam kupio Bibliju i čitam je.” Imao sam sa sobom knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. * Otvorio sam poglavlje koje govori o znaku posljednjih dana i pokazao mu što je Biblija prorekla za naše vrijeme. Srdačno se rukovao sa mnom i zaželio mi je daljnji uspjeh.

U Latviji su u to vrijeme polja doista bila zrela za žetvu (Ivan 4:35). Godine 1991. počeo sam služiti kao skupštinski starješina. Tada smo u cijeloj zemlji bila samo dvojica starješina. Godinu dana kasnije dotad jedina skupština u Latviji bila je podijeljena na dvije nove — jednu koja djeluje na latvijskom jeziku i drugu na ruskom. Ja sam surađivao s ruskom skupštinom. Skupština je toliko brzo rasla da se sljedeće godine podijelila na tri nove. Sasvim je očito da je Jehova usmjeravao ljude nalik ovcama prema svojoj organizaciji.

Godine 1998. imenovan sam za specijalnog pionira u Jelgavi, gradu koji se nalazi 40 kilometara jugozapadno od Rige. Te iste godine bio sam među prvim latvijskim polaznicima Škole za osposobljavanje slugu koja je održana na ruskom jeziku u Solnječnom, koji se nalazi nedaleko od Sankt Peterburga (Rusija). Tijekom školovanja uvidio sam koliko je važno iskreno se zanimati za ljude da bismo imali uspjeha u službi. Ljubav i pažnja koje su nam pokazivali članovi betelske obitelji i nastavnici posebno su me se dojmile, čak i više od onoga što sam naučio u toj školi.

Još jedan značajan događaj u mom životu zbio se 2001, kad sam se oženio dragom kršćankom Karinom. Karina mi se pridružila u specijalnoj punovremenoj službi. Svaki me dan ohrabri kad je vidim kako se sretna vraća kući iz službe propovijedanja. Doista je velika radost služiti Jehovi. Poteškoće koje sam proživio tijekom komunističkog režima naučile su me da se potpuno oslanjam na Jehovu. Prijateljstvo s Jehovom i podupiranje njega kao Vrhovnog Vladara vrijedno je svake žrtve. Pomaganje drugima da upoznaju Jehovu omogućilo mi je da vodim smislen život. Za mene je predivna čast služiti Jehovi “kao dobar vojnik Krista” (2. Timoteju 2:3).