KADA je patrijarha Joba zadesila velika nesreća, u posjet su mu došla trojica prijatelja, Elifaz, Baldad i Sofar. Došli su pokazati mu da suosjećaju s njim i da ga utješe (Job 2:11). Najistaknutiji, a možda i najstariji među tom trojicom bio je Elifaz. On je govorio prvi i najviše je govorio. Kakav način razmišljanja otkrivaju Elifazova tri govora?

Prisjećajući se nadnaravnog iskustva koje je jednom doživio, Elifaz je rekao: “Duh prođe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se. Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred očima mojima, i mučeći čuh glas” (Job 4:15, 16). Koji je to duh utjecao na Elifazovo razmišljanje? Kritički ton riječi koje su uslijedile pokazuje da taj duh sigurno nije bio jedan od Božjih pravednih anđela (Job 4:17, 18). Bilo je to zlo duhovno stvorenje. Zašto bi inače Jehova optužio Elifaza i njegova dva prijatelja da su govorili laži? (Job 42:7). Da, Elifaz je bio pod demonskim utjecajem. Njegove izjave bile su odraz bezbožnog načina razmišljanja.

Kakve se stavove može prepoznati u Elifazovim izjavama? Zašto je važno da se čuvamo pogrešnog razmišljanja? Što možemo učiniti da bismo mu se oduprli?

U sva tri svoja govora Elifaz je prikazao Boga kao nekoga tko je toliko zahtjevan da mu ništa što njegovi sluge urade nije dovoljno dobro. “Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anđela svojih nalazi nedostataka”, rekao je Elifaz Jobu (Job 4:18). Kasnije je Elifaz o Bogu rekao: “Ne vjeruje svecima svojim, i nebesa nisu čista pred očima njegovim” (Job 15:15). Isto tako, pitao je: “Je li Svemogućemu radost, ako si pravedan?” (Job 22:3). Baldad se slagao s takvim gledištem, što se vidi iz njegovih riječi: “Ni mjesec ne bi sjao, ni zvijezde ne bi bile čiste pred [Bogom]” (Job 25:5).

Moramo paziti da takvo razmišljanje ne bi utjecalo na nas. Inače bi se u nama mogao razviti osjećaj da Bog previše traži od nas. Takvo gledište napad je na sam naš odnos s Jehovom. Osim toga, ako se prepustimo takvim mislima, kako ćemo reagirati kada nas netko treba ukoriti ili nam dati savjet? Umjesto da ponizno prihvatimo ukor, naše bi se srce moglo ‘gnjeviti na Jehovu’ i mogli bismo biti ogorčeni na njega (Priče Salamunove 19:3). To bi zaista moglo pogubno djelovati na našu duhovnost!

Zamisao da je Bog prezahtjevan usko je povezana s gledištem da on ljude smatra bezvrijednima.  Kad je Elifaz treći put progovorio, postavio je pitanje: “Koja korist Bogu od čovjeka? Može li i mudrac njemu koristiti?” (Job 22:2, Grubišić). Elifaz je zapravo rekao da je čovjek beskoristan Bogu. Slično tome, Baldad je tvrdio: “Kako će čovjek biti pravedan pred Bogom? I kako će čist biti rođeni od žene?” (Job 25:4). Prema tome, kako se Job, obični smrtnik, uopće usuđuje pomisliti da ga Bog smatra pravednim?

Danas se neki moraju boriti s osjećajem manje vrijednosti. Tome su možda doprinijeli odgoj, životni pritisci, rasna ili nacionalna mržnja i drugo. No Sotona i njegovi demoni također uživaju kada nekoga mogu slomiti. Osoba koju uspiju navesti da misli kako Svemogućem Bogu ništa što ona radi nije dovoljno dobro lakše postaje malodušna. S vremenom se takva osoba može udaljiti od živog Boga ili ga čak posve napustiti (Hebrejima 2:1; 3:12).

Poodmakla dob i zdravstveni problemi donose nam neka ograničenja. Udio koji imamo u teokratskim aktivnostima može izgledati posve malen u usporedbi s onim što smo činili dok smo bili mlađi, zdraviji i snažniji. Zato je jako važno shvatiti da Sotona i njegovi demoni žele u nama stvoriti osjećaj da ono što radimo nije dovoljno dobro za Boga. Nemojmo nikada tako razmišljati!

Unatoč patnjama koje mu je prouzročio Sotona Đavo, Job je rekao: “Dokle dišem, neću odstupiti od svoje besprijekornosti” (Job 27:5). Budući da je volio Boga, Job je odlučio ostati neporočan bez obzira na sve i u tome ga ništa nije moglo spriječiti. Upravo je to jedan od ključnih činilaca za borbu protiv negativnog razmišljanja. Moramo dobro razumjeti Božju ljubav i razvijati iskrenu zahvalnost za nju. Također trebamo produbiti svoju ljubav prema Bogu. Zato trebamo redovito proučavati Božju Riječ i u molitvi razmišljati o onome što učimo.

Naprimjer, u Ivanu 3:16 piše: “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina.” Jehova ima duboku ljubav prema čovječanstvu, a ta je ljubav sve vrijeme vidljiva po njegovom postupanju s ljudima. Razmišljanje o primjerima iz prošlosti trebalo bi nas potaknuti da budemo zahvalni Jehovi te u nama osnažiti ljubav prema njemu, a to će nam pomoći da se borimo protiv pogrešnog, odnosno negativnog razmišljanja.

Razmisli o načinu na koji se Jehova ophodio s Abrahamom neposredno prije uništenja Sodome i Gomore. Abraham je osam puta tražio od Jehove jamstvo da će suditi pravedno. Jehova ni u jednom trenutku nije pokazao da je zbog toga ljut ili nezadovoljan. Naprotiv, njegovi su odgovori umirili i utješili Abrahama (1. Mojsijeva 18:22-33). Kada je Bog kasnije spasio Lota i njegovu obitelj iz Sodome, Lot je molio za dopuštenje da, umjesto u planine, bježi u obližnji grad. Jehova je odgovorio: “Eto poslušaću te i za to, i neću zatrti grada, za koji reče” (1. Mojsijeva 19:18-22). Prikazuju li ti izvještaji Jehovu kao zahtjevnog, hladnog i autoritarnog vladara? Ne. Oni ga prikazuju onakvim kakav je on uistinu — kao Vladara koji je pun ljubavi i razumijevanja, dobar i milosrdan.

Aron, David i Manasija osobe su iz starog Izraela čiji životni primjer opovrgava mišljenje da je Bog sitničav i da mu nitko ne može udovoljiti. Aron je tri puta ozbiljno zgriješio. Načinio je zlatno tele, podržao je svoju sestru Mirjam u kritiziranju Mojsija, a kad je kod Meribe trebao posvetiti i proslaviti Boga, nije to učinio. Međutim, Jehova je vidio njegove dobre strane i dopustio mu da ostane prvosvećenik sve do kraja života (2. Mojsijeva 32:3, 4; 4. Mojsijeva 12:1, 2; 20:9-13).

 Kralj David za svoje je vladavine počinio velike grijehe. Učinio je preljub, isplanirao ubojstvo nedužnog čovjeka i naredio popis stanovništva iako nije imao odobrenje za to. Međutim, Jehova je zapazio Davidovo kajanje i vjerno se držao saveza za Kraljevstvo tako što mu je dozvolio da bude kralj do kraja života (2. Samuelova 12:9; 1. Dnevnika 21:1-7).

Judin kralj Manasija izgradio je žrtvenike Baalu, ‘provodio je sinove svoje kroz oganj’, podupirao razne oblike spiritizma i u dvorištima hrama načinio žrtvenike lažnim bogovima. Međutim, nakon što se iskreno pokajao, Jehova mu je oprostio, oslobodio ga iz zarobljeništva i vratio mu kraljevstvo (2. Dnevnika 33:1-13). Da li tako postupa Bog kojemu nitko nije dovoljno dobar? Nipošto!

Ne bi nas trebalo iznenaditi da je Sotona samo oličenje upravo onih osobina koje pripisuje Jehovi. Sotona je grub i zahtjevan. To se jasno vidi po običaju žrtvovanja djece koje je u prošlosti bilo povezano sa štovanjem lažnih bogova. Otpadnički Izraelci spaljivali su svoje sinove i kćeri u vatri, a takvo što Jehovi nikada nije došlo na um (Jeremija 7:31).

Sotona je sitničav, a ne Jehova. Otkrivenje 12:10 kaže za Sotonu da je “optužitelj naše braće, koji ih optužuje dan i noć pred našim Bogom”. S druge strane, psalmist je o Jehovi u pjesmi napisao: “Ako ćeš na bezakonje gledati, Jah: Jehova, tko će ostati? Ali je u tebe praštanje” (Psalam 130:3, 4).

Kakvo su samo olakšanje morala osjetiti anđeoska duhovna stvorenja kada su Sotona Đavo i njegovi demoni zbačeni s neba! (Otkrivenje 12:7-9). Nakon toga ti zli duhovi više nimalo nisu mogli utjecati na aktivnosti Jehovine anđeoske obitelji na nebu (Danijel 10:13).

U bliskoj će budućnosti stanovnici Zemlje imati veliki razlog za radost. Uskoro će jedan anđeo sići s neba s ključem od bezdana i velikim lancem u ruci te će Sotonu i njegove demone svezati i baciti u bezdan, što predočava neaktivnost (Otkrivenje 20:1-3). Kakvo ćemo samo olakšanje osjetiti kada se to dogodi!

No dotada moramo paziti da ne počnemo krivo razmišljati. Kad god ustanovimo da se pogrešne ili negativne misli uvlače u naš um, moramo im se oduprijeti tako da razmišljamo o Jehovinoj ljubavi. Tada će ‘Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvati naša srca i naše misaone snage’ (Filipljanima 4:6, 7).