“PILAT, pun prezira i sumnjičav, povijesna je ličnost koja izaziva mnoge kontroverzije. Jedni ga smatraju svecem, drugi utjelovljenjem ljudske slabosti, savršenim primjerom političara koji je spreman žrtvovati jednog čovjeka u korist stabilnosti” (iz djela Pontius Pilate autorice Ann Wroe).

Možda se slažeš s nekim od ovih mišljenja, a možda i ne, no činjenica je da je Poncije Pilat poznat po tome što je učinio s Isusom Kristom. Tko je bio Pilat? Što se zna o njemu? Saznamo li nešto više o njegovom položaju, bolje ćemo razumjeti jedan od najznačajnijih događaja koji se odigrao na Zemlji.

Rimski car Tiberije postavio je 26. n. e. Pilata za upravitelja provincije Judeje. Ti visoki dužnosnici, ili prefekti, pripadali su takozvanom redu konjanika (viteškom redu) — nižem plemstvu koje se razlikovalo od aristokracije senatorskog staleža. Pilat je vjerojatno služio vojsku najprije kao vojni tribun, odnosno mlađi zapovjednik, a s vremenom je stjecao više činove te je postao upravitelj već prije navršene 30. godine života.

Pilat je na dužnosti nosio kožnu tuniku i metalni prsni oklop. Kad nije bio u vojničkoj odori, nosio je togu ukrašenu na rubovima ljubičastocrvenom prugom. Bio je kratko ošišan i imao je obrijanu bradu. Premda neki vjeruju da potječe s područja Španjolske, njegovo prezime ukazuje na to da je bio iz obitelji Pontius — samnićanske plemićke obitelji iz južne Italije.

Prefekte viteškog reda poput Pilata obično se slalo na barbarska područja. Rimljani su Judeju smatrali takvim područjem. Pilat je tamo trebao održavati red i mir te nadzirati ubiranje posrednih poreza i glavarine. Židovski sudovi bili su nadležni za rješavanje uobičajenih sudskih procesa, no slučajeve u kojima se tražila smrtna kazna rješavao je upravitelj jer je imao najvišu sudsku vlast.

Pilat i njegova žena živjeli su sa svojih nekoliko pisara, pratitelja i glasnika u lučkom gradu Cezareji. Pilat je bio zapovjednik pet kohorti, od kojih je svaka imala između 500 i 1 000 pješaka te vjerojatno 500 konjanika. Kažnjavanje prijestupnika pribijanjem na stup bio je svakodnevni posao njegovih vojnika. U vrijeme mira izvršenju smrtne kazne prethodio je prijeki sud, no u vrijeme nemira pobunjenike se pogubljivalo odmah,  i to masovno. Tako su, naprimjer, Rimljani pribili na stup 6 000 robova kako bi ugušili pobunu koju je poveo Spartak. Kada bi u Judeji izbili nemiri, upravitelj Judeje mogao je tražiti pomoć carevog legata, odnosno zapovjednika legije, na području Sirije. Međutim, tijekom Pilatovog upravljanja Judejom legat je najčešće bio odsutan, pa je Pilat morao brzo ugušiti nemire.

Upravitelji su redovito kontaktirali s carem. Bili su dužni izvijestiti cara o svemu što se ticalo njegovog dostojanstva i o svakoj prijetnji rimskoj vlasti, a car bi im izdavao naredbe što da čine. Upraviteljima je bilo jako važno da car čuje njihovu verziju o stanju u provinciji prije nego od drugih čuje pritužbe. Budući da je situacija u Judeji postajala sve ozbiljnija, Pilat je bio zabrinut.

Pored Evanđelja, povjesničari Josip Flavije i Filon glavna su izvorišta podataka o Pilatu. Rimski povjesničar Tacit napisao je da je Pilat dao pogubiti Krista, po kojem su kršćani dobili ime.

Josip Flavije izvještava da rimski upravitelji nisu unosili u Jeruzalem stjegove s carevim likom jer su Židovi bili protiv izrade idola. Pilat nije pokazivao takvu obzirnost, pa su gnjevni Židovi nahrupili u Cezareju i protestirali. Pilat nije reagirao pet dana. Šestog je dana zapovjedio vojnicima da opkole nezadovoljne Židove i zaprijete im da će ih pobiti ako se ne raziđu. Kad su Židovi rekli da će radije umrijeti nego dopustiti da se krši njihov Zakon, Pilat je popustio i naredio da se ukloni stjegove.

Pilat se nije ustezao primijeniti silu. Josip Flavije izvještava da je prefekt Pilat počeo graditi akvedukt kako bi se u Jeruzalem dovela voda i taj je projekt financirao hramskim novcem. Pilat nije jednostavno došao i uzeo novac jer je znao da je pljačka hrama svetogrđe, zbog čega bi gnjevni Židovi mogli tražiti od Tiberija da ga smijeni. Stoga je Pilat očito bio u dosluhu s hramskim glavarima. Sredstva zavjetovana za službu Bogu koja se nazivalo “korban” moglo se prema zakonu upotrijebiti za javne radove koji su korisni za grad. Međutim, tisuće Židova okupilo se i protestiralo.

Pilat je poslao vojnike među svjetinu, ali im je zapovjedio da prosvjednike ne pobiju mačem, nego da ih udaraju štapovima. Očito je htio uspostaviti red bez krvoprolića. To je izgleda uspjelo, iako su neki prosvjednici bili ubijeni. Možda su upravo taj događaj neki imali na umu kad su ispričali Isusu da je Pilat pomiješao krv Galilejaca s krvi žrtava koje su prinosili (Luka 13:1).

Pilat je postao prezrena ličnost prvenstveno zbog suđenja koje je proveo kad su židovski svećenički glavari i starješine optužili Isusa da se smatra Kraljem. Slušajući Isusa kako mu objašnjava da je došao svjedočiti za istinu, Pilat je zaključio da optuženik ne predstavlja nikakvu prijetnju za Rim. “Što je istina?” upitao je očito misleći da je istina previše nedokučiva. Do kakvog je zaključka došao? “Ne nalazim nikakvog zločina na ovom čovjeku” (Ivan 18:37, 38; Luka 23:4).

 To je trebao biti kraj suđenja Isusu, no Židovi su uporno tvrdili da je on opasan za državu. Svećenički glavari predali su Isusa rimskoj vlasti iz zavisti i Pilat je to znao. Također je znao da će biti problema ako oslobodi Isusa, a njih je htio izbjeći. Već mu je bio dovoljan problem što je u zatvoru imao Barabu i druge pobunjenike, koji su bili optuženi za pobunu i ubojstvo (Marko 15:7, 10; Luka 23:2). Pored toga, Pilat je zbog prijašnjih sukoba sa Židovima došao na loš glas kod Tiberija, koji je bio poznat po tome da nema milosti prema lošim upraviteljima. S druge strane, ako udovolji Židovima, ispast će slabić. Pilat se našao u nedoumici.

Saznavši da je Isus iz Galileje, Pilat je pokušao slučaj predati Herodu Antipi, vladaru Galileje. Kad mu je to propalo, probao je nagovoriti ljude koji su se skupili pred njegovom palačom da se slože da pusti Isusa, što je bilo u skladu s običajem da se na Pashu oslobodi jednog zatvorenika. No mnoštvo je vikalo da oslobodi Barabu (Luka 23:5-19).

Pilat je možda htio postupiti ispravno, no htio je i spasiti sebe te udovoljiti mnoštvu. Na koncu je prevagnula karijera, koja mu je bila važnija od savjesti i pravde. Tražio je da mu se donese voda, a zatim je oprao ruke izjavljujući da je nevin za smrt koju je upravo odobrio. * Premda je vjerovao da je Isus nevin, dao ga je išibati te je dopustio vojnicima da ga ismijavaju, udaraju i pljuju (Matej 27:24-31).

Pilat je još jednom pokušao osloboditi Isusa, no mnoštvo je vikalo da nije prijatelj caru ako to učini (Ivan 19:12). Pilat je popustio. Jedan izučavatelj komentirao je Pilatovu odluku riječima: “Rješenje je bilo jednostavno: pogubiti tog čovjeka. U pitanju je samo život jednog naizgled nevažnog Židova. Bilo bi ludo stvarati probleme zbog njega.”

Posljednji zapis o Pilatovoj karijeri vezan je za još jedan sukob. Josip Flavije izvještava da se mnoštvo naoružanih Samarićana skupilo na gori Gerizimu nadajući se da će pronaći blago koje je Mojsije tamo navodno zakopao. Pilat je intervenirao i njegovi vojnici pobili su dio mnoštva. Samarićani se su zbog toga žalili Pilatovom pretpostavljenom Luciju Viteliju, upravitelju Sirije. Flavije ne navodi je li Vitelije smatrao da je Pilat pretjerao. Kako bilo da bilo, poslao je Pilata u Rim da za svoje postupke odgovara pred carem. Međutim, Tiberije je umro prije nego je Pilat stigao.

“Ovdje Pilat izlazi iz povijesti i prelazi u legendu”, navodi jedan izvor. Mnogi su ipak pokušavali pružiti pojedinosti koje nedostaju. Neki su tvrdili da je Pilat postao kršćanin. “Kršćani” iz Etiopije proglasili su ga “svecem”. Euzebije, pisac s kraja trećeg i početka četvrtog stoljeća, prvi je od mnogih rekao da je Pilat počinio samoubojstvo, kao i Juda Iskariot. No nitko sa sigurnošću ne može reći što je bilo s Pilatom.

Pilat je možda bio tvrdoglav, neodgovoran i okrutan. No bio je upravitelj deset godina, dok je većina drugih prefekata Judeje kraće bila na tom položaju. Rim ga je očito smatrao sposobnim. Jedni Pilata nazivaju kukavicom jer je sramotno što je dopustio mučenje i smaknuće Isusa kako bi zaštitio sebe. Drugi smatraju da Pilatova prvenstvena dužnost nije bila provoditi pravdu, nego interese Rima i održavati mir.

Pilat je živio u vrijeme koje se razlikovalo od našega. Pa ipak, nijedan sudac ne bi smio osuditi čovjeka kojeg smatra nevinim. Da se Poncije Pilat nije susreo s Isusom, njegovo bi ime bilo samo još jedno od mnogih imena u povijesnim knjigama.