DOPUSTITE da vam ispričam kako smo se našli u takvoj situaciji i kako me je vjernost mojih roditelja motivirala da ostanem vjeran Jehovi u teškim vremenima.

Odrastao sam u Sloveniji. U vrijeme kada su rođeni moji roditelji, Franc i Rozalija Rekelj, Slovenija je bila dio Austro-Ugarske Monarhije. Po završetku Prvog svjetskog rata Slovenija je postala dio nove države koja se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Godine 1929. država je dobila ime Jugoslavija. Ja sam se rodio 9. siječnja iste godine u okolici sela Podhom, blizu živopisnog Bledskog jezera.

Majka je odgajana u strogo katoličkom duhu. Jedan joj je stric bio svećenik, a tri njene tetke bile su redovnice. Majka je silno željela imati Bibliju, čitati je i razumjeti što piše  u njoj. Za razliku od nje, otac je bio skeptičan prema religiji. Gadilo mu se ono što je religija činila u Prvom svjetskom ratu od 1914. do 1918.

Nakon rata majčin rođak Janez Brajec i njegova žena Ančka postali su Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Oni su tada živjeli u Austriji. Od 1936. Ančka je mnogo puta posjetila moju majku. Dala joj je Bibliju, koju je majka brzo pročitala, te joj je donosila časopise Kula stražara i drugu biblijsku literaturu na slovenskom. Na koncu su se Janez i Ančka vratili u Sloveniju zbog Hitlerovog pripojenja Austrije 1938. Sjećam se da su bili obrazovani i razboriti ljudi i da su jako voljeli Jehovu. Oni su često s majkom razgovarali o biblijskim istinama, a to ju je potaknulo da svoj život preda Jehovi. Krstila se 1938.

Majka je izazvala burne reakcije u našem i okolnim mjestima kada je prestala s nebiblijskim običajima poput slavljenja Božića, kada više nije htjela jesti krvavice, a naročito kada je spalila sve naše vjerske slike. Na protivljenje nije trebalo dugo čekati. Majčine tetke koje su bile redovnice pisale su joj pisma pokušavajući je uvjeriti da se vrati Mariji i Crkvi. Međutim, kada je majka pisala njima i zamolila ih da joj odgovore na određena biblijska pitanja, nije dobila odgovor. Moj djed također joj se snažno protivio. On nije bio loš čovjek, ali su rodbina i okolina vršili velik pritisak na njega. Zbog toga je nekoliko puta uništio majčinu biblijsku literaturu, ali ipak nikada nije dirao njenu Bibliju. Preklinjao ju je na koljenima da se vrati Crkvi. Išao je čak tako daleko da joj je prijetio nožem. Međutim, moj mu je otac vrlo jasno dao do znanja da neće dopustiti takvo ponašanje.

Otac je nastavio podržavati majčino pravo da čita Bibliju i sama odlučuje u što će vjerovati. Godine 1946. i on se krstio. Kad sam vidio kako je Jehova dao snage mojoj majci da unatoč protivljenju neustrašivo brani istinu te kako ju je blagoslovio zbog njene vjere, to me potaknulo da se i sam približim Bogu. Također mi je mnogo pomoglo to što mi je majka redovito čitala Bibliju i biblijsku literaturu.

Isto tako, majka je vodila duge razgovore sa svojom sestrom Marijom Repe. Tetka  Marija i ja krstili smo se istog dana sredinom srpnja 1942. Jedan brat održao je kratak govor, a potom smo se krstili u našem domu u velikom drvenom koritu.

Godine 1942, usred Drugog svjetskog rata, Njemačka i Italija napale su Sloveniju i podijelile je između sebe i Mađarske. Moji roditelji odbili su pridružiti se Volksbundu, nacističkom Narodnom savezu. Ja sam u školi odbijao govoriti “Heil Hitler”. Vjerojatno je moj nastavnik o tome obavijestio nadležne osobe.

Vlasti su nas ukrcale na vlak i poslale u jedan dvorac blizu sela Hüttenbach u Bavarskoj, koji je služio kao logor za prisilni rad. Otac se pobrinuo da radim i živim kod tamošnjeg pekara i njegove obitelji. Tako sam izučio pekarski zanat, što mi je kasnije dobro došlo. S vremenom su ostali članovi moje obitelji (uključujući i tetku Mariju i njenu obitelj) prebačeni u logor u Gunzenhausenu.

Kad je rat završio, namjeravao sam krenuti na put s jednom grupom ljudi i otputovati u mjesto gdje su se nalazili moji roditelji. No, večer prije polaska odjednom se pojavio otac. Ne znam što bi se sa mnom dogodilo da sam pošao s onim ljudima jer nisu bili ljudi kojima bi se moglo vjerovati. Ponovno sam osjetio da se Jehova s ljubavlju brine za mene jer me je preko mojih roditelja štitio i poučavao. Otac i ja hodali smo tri dana do ostalog dijela obitelji. Do lipnja 1945. svi smo se vratili kući.

Nakon rata na vlast su u Jugoslaviji došli komunisti na čelu s maršalom Josipom Brozom Titom. Stoga su se Jehovini svjedoci i dalje nalazili u teškim okolnostima.

Godine 1948. došao je jedan brat iz Austrije i bio kod nas na obroku. Kamo god je išao, policija ga je slijedila i hapsila braću koju je posjećivao. I otac je bio uhapšen jer ga je ugostio, a nije ga prijavio policiji. Zbog toga je otac proveo dvije godine u zatvoru. Za majku je to bilo vrlo teško vrijeme, ne samo jer oca nije bilo već i zato što je znala da ćemo se uskoro moj mlađi brat i ja suočiti s ispitom neutralnosti.

U studenom 1949. dobio sam poziv u vojsku. Otišao sam se prijaviti i objasniti da zbog savjesti odbijam vojnu službu. Vlasti nisu imale razumijevanja, već su me zajedno s novacima vlakom poslale u Makedoniju.

Tri sam godine bio odvojen od svoje obitelji i bratstva te nisam imao nikakvu literaturu, čak niti Bibliju. Bilo mi je jako teško. Održavalo me to što sam razmišljao o Jehovi i primjeru koji je pružio njegov Sin, Isus Krist. Primjer mojih roditelja također mi je davao snage. Isto tako, neprestana molitva za snagu pomogla mi je da ne zapadnem u očaj.

Bio sam u zatvoru u Idrizovu, blizu Skoplja. Ondje su zatvorenici obavljali razne zadatke i poslove. U početku sam radio kao čistač i dostavljač. Iako me jedan zatvorenik  koji je prije bio u tajnoj policiji često maltretirao, dobro sam se slagao sa svima drugima — čuvarima, zatvorenicima, pa čak i upraviteljem zatvorske radionice.

Kasnije sam saznao da u zatvorskoj pekari trebaju pekara. Nekoliko dana kasnije upravitelj je došao na prozivku. Hodao je pored nas dok smo mi stajali u vrsti, zaustavio se kod mene i upitao: “Jesi li ti pekar?” “Jesam, gospodine”, odgovorio sam. “Sutra ujutro javi se u pekaru”, rekao je. Zatvorenik koji me zlostavljao često je prolazio pokraj pekare, ali mi ništa nije mogao. Tamo sam radio od veljače do srpnja 1950.

Potom sam premješten u barake u Volkoderima, na jugu Makedonije, blizu Prespanskog jezera. U obližnjem Otešovu mogao sam pisati svojima. Iako sam bio u grupi zatvorenika koja je gradila ceste, većinu vremena sam radio u pekari, što je moju situaciju činilo podnošljivijom. Oslobođen sam u studenom 1952.

Za vrijeme moje odsutnosti na području mog sela Podhoma osnovana je skupština. Skupština se isprva sastajala u jednoj kućici u mjestu Spodnje Gorje. Kasnije je moj otac uredio jednu prostoriju u našoj kući kako bi se skupština mogla sastajati u njoj. Kad sam se vratio iz Makedonije, bio sam sretan što mogu surađivati sa skupštinom. Također sam imao priliku bolje upoznati Stanku, koju sam sreo prije nego što sam otišao u zatvor. Vjenčali smo se 24. travnja 1954. Međutim, moj je predah bio kratkog vijeka.

U rujnu 1954. ponovno sam dobio poziv u vojsku. Tog sam puta bio osuđen na preko tri i po godine zatvora u Mariboru. Čim mi se ukazala prilika, kupio sam papira i olovke. Počeo sam zapisivati sve čega sam se mogao sjetiti — biblijske retke, citate iz Kule stražare i misli iz drugih naših publikacija. Čitao sam svoje bilješke i dodavao nove kad bih se nečega sjetio. I tako je na kraju moja bilježnica bila posve ispisana. To mi je pomoglo da istinu zadržim u srcu i ostanem duhovno jak. Molitva i razmišljanje također su bili od neprocjenjive vrijednosti za moju duhovnu snagu — pomogli su mi da s većom hrabrošću drugima govorim o istini.

U to vrijeme bilo mi je dopušteno mjesečno primiti jedno pismo i jedan posjet u trajanju od 15 minuta. Stanka bi cijelu noć putovala vlakom da bi me što ranije posjetila u zatvoru i da bi se istog dana mogla vratiti. Ti su mi posjeti puno značili. Jednom sam smislio plan kako da dođem do Biblije. Stanka i ja sjedili smo za stolom jedno nasuprot drugome, a čuvar je pazio na nas. Kada čuvar nije gledao, neprimjetno sam u njenu torbicu ubacio pismo, u kojem sam joj napisao da idući put u torbicu stavi Bibliju.

Stanka i moji roditelji smatrali su da je to previše riskantno, pa su rastavili “Novi zavjet”, a stranice stavili u peciva. Tako sam dobio svoju Bibliju. Na isti sam način dobivao Kulu stražaru, koju je moja Stanka rukom prepisivala. Dobiveni materijal odmah bih vlastoručno prepisao i potom uništio original, tako da ako bi netko pronašao te članke, ne bi mogao otkriti odakle mi.

 Budući da sam stalno svjedočio, drugi zatvorenici znali su reći da ću sigurno upasti u nevolje. Jednom sam prilikom s drugim zatvorenikom imao prilično živu diskusiju na temelju Biblije. Odjednom smo začuli ključ u bravi i onda je ušao stražar. Odmah sam pomislio da ću završiti u samici. No, stražar nije ušao s tom namjerom. On je čuo naš razgovor i želio se pridružiti. Zadovoljan odgovorima na svoja pitanja, otišao je i za sobom zaključao ćeliju.

Posljednjeg mjeseca mog odsluženja kazne službenik zadužen za rehabilitaciju zatvorenika pohvalio me zbog odlučnosti kojom zastupam istinu. Doživio sam to kao lijepu nagradu za moj trud da objavim Jehovino ime. U svibnju 1958. ponovno sam pušten iz zatvora.

Nakon što je neko vrijeme bila bolesna, u kolovozu 1958. umrla mi je majka. U rujnu 1958. po treći put sam dobio poziv u vojsku. Te večeri Stanka i ja donijeli smo važnu odluku koja nas je dovela do neizvjesnog prelaska granice, o čemu sam već nešto ispričao. Za naš plan nikome nismo rekli, već smo samo ponijeli dvije naprtnjače i ceradu, spustili se kroz prozor i uputili prema austrijskoj granici, malo zapadnije od planinskog vrha Stol. Činilo nam se da je Jehova stvorio izlaz kada je vidio da nam je potrebno olakšanje.

Austrijske vlasti poslale su nas u izbjeglički logor blizu Salzburga. Tijekom šest mjeseci koje smo ondje proveli stalno smo bili s tamošnjim Jehovinim svjedocima, pa smo vrlo malo vremena proveli u logoru. Drugi izbjeglice čudili su se kako smo tako brzo stekli prijatelje. Tada smo ujedno prvi put bili na nekom našem kongresu. Također smo prvi put mogli slobodno propovijedati od kuće do kuće. Kad je došlo vrijeme za odlazak, bilo nam je jako teško rastati se od tih dragih prijatelja.

Austrijske vlasti ponudile su nam da se iselimo u Australiju. Nismo ni sanjali da ćemo ikada putovati tako daleko. Putovali smo vlakom do Genove u Italiji, a potom se ukrcali na brod za Australiju. Naposljetku smo se nastanili u gradu Wollongongu u Novom Južnom Walesu. Tu se 30. ožujka 1965. rodio naš sin Philip.

U Australiji su nam se otvorile mnoge mogućnosti da služimo Jehovi, pa smo između ostalog imali priliku propovijedati drugima koji su emigrirali iz područja koja su tada bila dio Jugoslavije. Zahvalni smo na Jehovinim blagoslovima, među kojima je i to što mu možemo služiti kao ujedinjena obitelj. Philip i njegova žena Susie služe u australskoj podružnici Jehovinih svjedoka, i čak su dvije godine bili u slovenskoj podružnici.

Unatoč poodmakloj dobi i zdravstvenim problemima, moja supruga i ja još uvijek uživamo u služenju Jehovi. Jako sam zahvalan roditeljima što su mi bili izvrstan primjer. Njihov mi životni primjer još uvijek daje snage i pomaže da živim u skladu s riječima apostola Pavla: “Radujte se u nadi. Ustrajte u nevolji. Budite ustrajni u molitvi” (Rimljanima 12:12).