“ORLOVA zemlja.” Tako Albanci na svom jeziku zovu svoju zemlju. Iako postoje mnoge teorije o porijeklu Albanaca, većina povjesničara slaže se da Albanci i albanski jezik potječu od starih Ilira, čija kultura, kako navodi The Encyclopædia Britannica, datira čak od 2000. pr. n. e.

Prirodne ljepote Albanije variraju od nazubljenih planina na krajnjem sjeveru zemlje do dugih bijelih pješčanih plaža na jugu, na Jadranskom moru. Naravno, ljudi su njeno najljepše blago. Oni su srdačni i gostoljubivi, veseli i temperamentni, brzo uče te s mnogo žara i uz živu gestikulaciju izražavaju svoje mišljenje.

Prije mnogo stoljeća privlačna osobnost ljudi i lijep krajolik nesumnjivo su privukli pažnju jednog posebnog putnika. Apostol Pavao, koji je mnogo putovao, oko 56. n. e. napisao je: ‘Sve do Ilirika temeljito sam propovijedao dobru vijest o Kristu’ (Rimljanima 15:19). Ono što je nekada bio južni dio Ilirika  danas je središnja i sjeverna Albanija. Pavao je pisao iz grčkog grada Korinta, južno od Ilirika. Njegova izjava da je temeljito propovijedao “sve do Ilirika” može značiti da je došao do granice te provincije, ali i da je bio u njoj. U svakom slučaju, propovijedao je na području današnje južne Albanije. Stoga, koliko je poznato, apostol Pavao bio je prvi koji je u Albaniji propovijedao o Božjem Kraljevstvu.

Prolazila su stoljeća. Carstva su se uzdizala i padala. Strane sile vladale su ovim kutkom Europe sve dok 1912. Albanija nije postala samostalna država. Desetak godina kasnije u Albaniji se ponovno mogla čuti poruka o Jehovinom Kraljevstvu.

Nekolicina Albanaca koja se naselila u Sjedinjenim Državama povezala se s Međunarodnim istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Kad su se 1920-ih vratili u Albaniju, počeli su prenositi drugima ono što su naučili. Među njima je bio Nasho Idrizi. Nekoliko je ljudi povoljno reagiralo. Kako bi se zadovoljile potrebe sve većeg broja zainteresiranih osoba, 1924. rumunjski glavni ured dobio je zaduženje da nadgleda propovjedničko djelovanje u Albaniji.

Thanas Duli (Athan Doulis) jedan je od onih koji su u Albaniji tijekom tih godina upoznali Jehovu. On je jednom rekao: “Godine 1925. u Albaniji su postojale tri skupštine, a ostali Istraživači Biblije i zainteresirane osobe bili su raštrkani po cijeloj zemlji. Njihova međusobna ljubav činila ih je jako drugačijima od (...) ljudi oko njih!” *

Zbog nedovoljno razvijene cestovne mreže bilo je jako teško putovati. Međutim, za revne objavitelje to nije bio nepremostiv problem. Naprimjer, 1928. u Vlori, gradu na južnoj obali zemlje, s 18 godina krstila se Areti Pina. Ona se penjala i spuštala po surovim planinama propovijedajući s Biblijom u ruci. Početkom 1930-ih pripadala je revnoj skupštini u Vlori.

Od 1930. propovjedničku aktivnost u Albaniji nadzirala je podružnica u Ateni.  Godine 1932. putujući nadglednik iz Grčke posjetio je Albaniju kako bi ohrabrio i ojačao braću. Većina onih koji su tada upoznavali biblijsku istinu imala je nadu u život na nebu. Budući da su bili na glasu kao čestiti i pošteni ljudi, posvuda su stekli duboko poštovanje. Rad te vjerne braće urodio je bogatim plodom. Godine 1935. i 1936. u Albaniji je podijeljeno oko 6 500 primjeraka biblijske literature.

Jednom je Nasho Idrizi u središtu Vlorija na gramofonu pustio govor Josepha Rutherforda. Ljudi su pozatvarali svoje radnje i slušali brata Idrizija koji je govor prevodio na albanski. Revnost tih prvih neumornih učitelja Biblije bila je nagrađena. Do 1940. u Albaniji je bilo 50 Jehovinih svjedoka.

Albaniju su 1939. okupirali talijanski fašisti. Jehovinim svjedocima oduzeto je zakonsko priznanje, a njihova je propovjednička aktivnost zabranjena. Nedugo zatim u zemlju je ušla njemačka vojska. Nakon Drugog svjetskog rata pojavio se karizmatični general Enver Hoxha. Njegova Komunistička partija pobijedila je 1946. na izborima, a on je postao generalni sekretar. Iako se razdoblje koje je slijedilo nazivalo oslobođenjem, ono je za Jehovin narod značilo upravo suprotno.

S vremenom je vlast bila sve manje tolerantna prema religiji. Zbog svoje kršćanske neutralnosti Jehovini svjedoci u Albaniji nisu htjeli nositi oružje niti sudjelovati u političkim aktivnostima (Izaija 2:2-4; Ivan 15:17-19). Mnogi su završili u zatvoru, bez hrane i ostalog što je potrebno za život. Često su im njihove duhovne sestre koje nisu bile u zatvoru prale odjeću i kuhale za njih.

Frosina Xheka, tinejdžerica iz jednog sela blizu Përmeta, slušala je početkom 1940-ih o onome što je njenu stariju braću učio postolar i Jehovin svjedok Nasho Dori. * I dok je vlast postajala sve stroža prema Jehovinim svjedocima, Frosinina je vjera bila sve jača, a njeni su roditelji zbog toga bili ljuti. “Kad bih išla na kršćanske sastanke, sakrivali bi mi cipele i tukli me. Pokušavali su me udati za nekog nevjernika. Kada sam to odbila, izbacili su me iz kuće. Tog je dana padao snijeg. Nasho Dori zamolio je brata Golea Flloka iz Gjirokastëra da mi pomogne. On me je primio u svoju obitelj. Moja su braća zbog svog stava o neutralnosti dvije godine bila u zatvoru. Nakon što su ih pustili, preselila sam se u Vloru da bih živjela s njima.

Policija me je pokušavala prisiliti da sudjelujem u političkim aktivnostima. Ja sam  to odbila. Policajci su me zatim uhapsili, odveli u neku prostoriju i okružili me. Jedan od njih mi je prijetio: ‘Jesi li svjesna što ti možemo učiniti?’ Odgovorila sam: ‘Možete učiniti jedino ono što vam Jehova dopusti.’ On je nato rekao: ‘Ma ti si luda! Odlazi!’”

I druga su albanska braća tijekom tih godina pokazala takvu odanost. Godine 1957. bilo je čak 75 objavitelja Kraljevstva. Početkom 1960-ih centrala Jehovinih svjedoka poslala je u Tiranu Johna Marksa, Albanca koji je bio imigrant u Sjedinjenim Državama, kako bi pomogao u organiziranju kršćanskog djela. * Međutim, uskoro su Luçi Xheka, Mihal Sveci, Leonidha Pope i druga nadležna braća poslani u radne logore.

Do 1967. u Albaniji se na sve religije gledalo s neodobravanjem. Ali nakon te godine više ih se uopće nije toleriralo. Ni katolički ni pravoslavni svećenici ni muslimanski hodže nisu smjeli vršiti svoje obrede. Crkve i džamije zatvorene su i pretvorene u sportske dvorane, muzeje ili tržnice. Nitko nije smio posjedovati Bibliju. Nitko nije smio ni govoriti da vjeruje u Boga.

Propovijedati i održavati sastanke bilo je gotovo nemoguće. Svatko je služio Jehovi najbolje što je mogao iako su braća bila odvojena jedna od drugih. Od 1960-ih pa do 1980-ih broj Jehovinih svjedoka smanjivao se dok ih nije ostala šačica. Međutim, bili su duhovno jaki.

Krajem 1980-ih u Albaniji je polako dolazilo do političkih promjena. Bilo je teško doći do hrane i odjeće. Ljudi nisu bili zadovoljni. Reforme koje su preplavile Istočnu Europu stigle su početkom 1990-ih i do Albanije. Nakon 45 godina totalitarnog režima nova je vlast ponovno uvela vjersku slobodu.

Po uputi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, podružnice iz Austrije i Grčke brzo su stupile u vezu s braćom iz Albanije. Braća iz Grčke koja su znala albanski donijela su nešto nove biblijske literature u Tiranu i Berat. Braći koja su nekada bila rasijana po Albaniji srce je zaigralo od radosti kada su prvi put nakon toliko godina srela braću iz drugih zemalja.

Početkom 1992. Vodeće tijelo poslalo je u Albaniju Michaela i Lindu DiGregorio, bračni par misionara porijeklom iz te zemlje. Oni su se povezali s vjernom starijom braćom i pomagali im da ponovno budu dio međunarodne duhovne obitelji. U studenom je iz Italije stigla skupina od 16 požrtvovnih specijalnih pionira (osoba koje mnogo vremena posvećuju propovijedanju), zajedno s četvero pionira iz Grčke. Kako bi im se pomoglo naučiti albanski, organiziran je tečaj jezika.

Tim pionirima život nije bio lagan. Opskrba električnom strujom bila je neredovita. Zime su bile hladne i vlažne. Ljudi su satima stajali u redovima kako bi dobili hranu i druge životne potrepštine. Međutim, braći je najveći problem bio pronaći dovoljno  velike prostore u koje bi mogao stati sve veći broj zainteresiranih osoba koje su prihvaćale istinu.

Pioniri su se mučili da nauče albanski jezik, no uvidjeli su da je jezik samo sredstvo koje pomaže da se dođe do cilja. Jedan brat koji je iskusni propovjednik rekao im je: “Ne moramo znati savršeno konjugirati glagole da bismo se od srca nasmiješili ili da bismo zagrlili svoju braću. Albanci će se odazvati na ljubav iz vašeg srca, a ne na savršenu gramatiku. Ne brinite se, razumjet će oni sve.”

Nakon prvog tečaja jezika pioniri su počeli propovijedati u Beratu, Draču, Gjirokastëru, Skadru, Tirani i Vlori. Uskoro su u tim gradovima brzo počele nicati skupštine. Areti Pina, koja je tada imala preko 80 godina te je bila slabog zdravlja, još uvijek je živjela u Vlori. U taj je grad poslano dvoje specijalnih pionira da propovijedaju zajedno s Areti. Ljude je zadivilo to što su stranci pričali albanski. “Misionari drugih vjera kažu nam da učimo engleski ili talijanski ako nešto želimo naučiti. Vi nas stvarno volite i imate nam nešto važno reći kad ste naučili albanski!” Areti je vjerno završila svoj zemaljski život u siječnju 1994. i propovijedala je do samog kraja svog života. Njena revnost i revnost pionira bila je nagrađena. U Vlori je 1995. osnovana skupština. Danas tri jake skupštine marljivo propovijedaju u toj luci.

Ljudi diljem Albanije bili su duhovno gladni i uglavnom nisu imali vjerskih predrasuda. Oni su naprosto gutali svu biblijsku literaturu koju bi dobivali od Jehovinih svjedoka. Mnogi mladi počeli su proučavati Bibliju i brzo su napredovali.

Preko 90 skupština i grupa i dalje se ‘učvršćuje u vjeri i njihov broj raste iz dana u dan’ u cijeloj zemlji (Djela apostolska 16:5). No još je uvijek mnogo posla za 3 513 Jehovinih svjedoka u Albaniji. U ožujku 2005. obilježavanju Kristove smrti prisustvovale su 10 144 osobe. U službi propovijedanja vode se diskusije s gostoljubivim ljudima i stoga sada preko 6 000 osoba proučava Bibliju. Sigurno će mnogima koristiti i to što je na albanskom nedavno izašla Biblija prema prijevodu Novi svijet. Da, u “orlovoj zemlji” doista se širi Jehovina riječ — Njemu na slavu!