MOJI su roditelji iz sicilijanskog grada Castellammare del Golfa (Italija) otišli u New York, gdje sam se rodila 8. prosinca 1908. Imali su osmero djece, pet sinova i tri kćeri. *

Moj otac Santo Catanzaro počeo je 1927. posjećivati sastanke male grupe Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Brat Giovanni De Cecca, Talijan koji je služio u centrali Jehovinih svjedoka (koja se naziva Betel) u njujorškoj četvrti Brooklynu, vodio je sastanke u obližnjem New Jerseyu, gdje smo živjeli. Otac je s vremenom počeo propovijedati i krenuo je u punovremenu službu, u kojoj je bio sve do svoje smrti 1953.

Majka je kao djevojka htjela postati opatica, no roditelji joj to nisu dopustili. Zbog majčinog utjecaja isprva se nisam htjela pridružiti ocu u proučavanju Biblije. No ubrzo sam primijetila  neke promjene kod njega. Postao je smireniji i blaži, a u obitelji su zavladali bolji odnosi. To mi se jako dopalo.

U to sam vrijeme upoznala Charlesa, svojega vršnjaka koji se rodio u Brooklynu. Njegova je obitelj također došla sa Sicilije. Ubrzo smo se zaručili, a vjenčali smo se 1931, nedugo nakon što se moj otac vratio s kongresa Jehovinih svjedoka održanog u Columbusu (Ohio, SAD). Godinu dana kasnije rodila nam se kći Camille. Njena me smrt shrvala. Jednog dana Charles mi je kroz suze rekao: “Camille je bila moja kći koliko i tvoja. Zašto da jednostavno ne nastavimo živjeti i tješiti jedno drugo?”

Charles me podsjetio da je moj otac u govoru na Camillinoj sahrani govorio o nadi u uskrsnuće. “Da li stvarno vjeruješ u uskrsnuće?” upitala sam Charlesa.

“Vjerujem!” odgovorio je. “Zašto ne bismo saznali više o tome što govori Biblija?”

Te noći nisam mogla zaspati. U šest ujutro, prije nego je otac otišao na posao, otišla sam k njemu i rekla mu da Charles i ja želimo proučavati Bibliju. Tako se jako obradovao da me zagrlio. Majka je još bila u krevetu, no čula je da razgovaramo. Pitala me što se dogodilo. “Ništa”, odgovorila sam. “Charles i ja jednostavno želimo proučavati Bibliju.”

“Svi trebamo proučavati Bibliju”, rekla je. Tako smo mi i moja braća i sestre, ukupno nas jedanaestero, počeli proučavati Bibliju.

Proučavajući Bibliju pronašla sam utjehu, a moju smetenost i tugu s vremenom je nadomjestila nada. Godinu dana kasnije, 1935, Charles i ja počeli smo prenositi biblijsku istinu drugima. Mi i još mnogi drugi krstili smo se u veljači 1937. u jednom hotelu nedaleko od centrale u Brooklynu, u kojoj je prethodno bio održan govor o biblijskom značenju krštenja u vodi. Nisam se krstila samo zbog toga što sam se nadala da ću jednog dana ponovno vidjeti svoju kćerku nego i zato što sam željela služiti našem Stvoritelju, kojeg sam upoznala i zavoljela.

Prenoseći drugima ono što sam naučila, osjećala sam se radosno i zadovoljno, pogotovo zbog toga što su se u ono vrijeme mnogi odazivali na poruku o Kraljevstvu te su je  s vremenom i sami počeli prenositi drugima (Matej 9:37). Godine 1941. Charles i ja postali smo pioniri, kako Jehovini svjedoci nazivaju propovjednike koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju. Ubrzo smo kupili kamp-prikolicu, a Charles je prepustio mom bratu Franku da vodi posao u obiteljskoj tvornici hlača. Nakon nekog vremena stiglo nam je pismo kojim su nas braća obavijestila da smo imenovani za specijalne pionire. Prvo smo služili u New Jerseyu, a kasnije smo poslani u saveznu državu New York.

Godine 1946, dok smo bili na kongresu u Baltimoru (Maryland, SAD), bili smo pozvani na jedan razgovor s predstavnicima Jehovinih svjedoka. Tako smo upoznali Nathana Knorra i Miltona Henschela. Govorili su nam o misionarskoj službi, a naročito o propovjedničkoj aktivnosti u Italiji. Zamolili su nas da razmislimo o tome možemo li pohađati Gilead, misionarsku školu Jehovinih svjedoka.

“Razmislite”, rekli su nam, “pa nam javite što ste odlučili.” Charles i ja izašli smo iz ureda, pogledali se i vratili unutra. “Razmislili smo”, rekli smo. “Možemo ići u Gilead.” Deset dana kasnije pohađali smo sedmi razred Gileada.

Tamo smo proveli nekoliko nezaboravnih mjeseci. Naročito nas se dojmila strpljivost i ljubav nastavnika koji su nas pripremali za teškoće koje sa sobom nosi služba u stranoj zemlji. Nakon promocije u srpnju 1946. poslani smo da neko vrijeme propovijedamo u New Yorku, gdje je živjelo mnogo Talijana. A onda je došao veliki dan! Dvadeset i petog lipnja 1947. otputovali smo u Italiju, na svoj misionarski zadatak.

Putovali smo brodom koji se nekad koristio u ratne svrhe. Nakon 14 dana plovidbe stigli smo u talijansku luku Genovu. U gradu su se vidjele posljedice razaranja nastalih tijekom Drugog svjetskog rata, koji je završio tek dvije godine ranije. Tako naprimjer željeznička stanica nije imala prozorska stakla jer su uništena u učestalim bombardiranjima. Iz Genove smo teretnim vlakom otišli u Milano, gdje su se nalazili podružnica i misionarski dom.

Život u Italiji bio je nakon rata vrlo težak. Grad se počeo obnavljati, no vladalo je veliko siromaštvo. Ja sam se ubrzo teško razboljela. Jedan je liječnik rekao da mi je srce tako slabo da bi bilo najbolje vratiti se u Sjedinjene Države. Sretna sam što je bio u krivu. Otada je prošlo 58 godina, a ja još uvijek služim u Italiji.

Svega nekoliko godina nakon što smo suprug i ja počeli služiti kao misionari, moja braća iz Sjedinjenih Država htjela su nam kupiti automobil. No Charles to nije prihvatio, a ja sam se složila s njegovom odlukom. Koliko nam je bilo poznato, u to vrijeme nitko od naše kršćanske braće u Italiji nije imao automobil, pa je Charles smatrao kako je najbolje da ne odskačemo od životnog standarda braće. Tek smo 1961. kupili manji automobil.

Prva dvorana u Milanu u kojoj smo održavali sastanke nalazila se u podrumu i imala  je zemljani pod. Nije bilo toaleta, a ni vode, osim kad bi zbog kiše poplavio pod. Imali smo i stanare — miševe koji bi povremeno protrčali dvoranom. Dvije su žarulje služile kao rasvjeta. Bilo mi je pravo ohrabrenje vidjeti da usprkos takvim uvjetima osobe iskrena srca dolaze na naše sastanke i s vremenom nam se pridružuju u službi propovijedanja.

Jednom smo nekom čovjeku ostavili brošuricu Mir — može li potrajati? Na odlasku smo sreli njegovu suprugu Santinu koja se vraćala iz trgovine ruku punih vrećica. Bila je malo ljuta, pa nam je rekla da se mora brinuti za osam kćeri i da nema vremena za razgovor. Kad sam ponovno posjetila Santinu, njen suprug nije bio kod kuće, a ona je plela. Rekla je: “Nemam vremena slušati vas. Osim toga, ne znam čitati.”

Nakon što sam se u sebi pomolila Jehovi, upitala sam Santinu bi li htjela isplesti pulover za mog supruga. Dva tjedna kasnije pulover je bio gotov, a Santina i ja počele smo redovito proučavati Bibliju pomoću knjige “Istina će vas osloboditi”. Santina je naučila čitati te je usprkos protivljenju supruga napredovala i krstila se. Pet njenih kćeri postale su Jehovini svjedoci, a Santina je i mnogima drugima pomogla da upoznaju biblijsku istinu.

U ožujku 1951. suprug i ja te još dvije misionarke — Ruth Cannon * i Loyce Callahan, koja se kasnije udala za Billa Wengerta — preselili smo se u Bresciu. Tamo u to vrijeme nije bilo Jehovinih svjedoka. Pronašli smo namješten stan, no nakon dva mjeseca stanodavac nam je rekao da se iselimo u roku od 24 sata. Budući da u Brescii nije bilo Jehovinih svjedoka, nije nam preostalo ništa drugo nego da odemo u hotel. Tamo smo boravili skoro dva mjeseca.

Jeli smo vrlo skromno: za doručak kavu i pecivo, za ručak voće, dvopek i sir, a za večeru ponovno voće, dvopek i sir. Usprkos tome, bili smo jako sretni. S vremenom smo pronašli manji stan, a u sobici koju smo koristili za održavanje sastanaka 1952. na obilježavanju Kristove smrti okupilo se 35 osoba.

Svećenstvo je u ono vrijeme vršilo snažan utjecaj na ljude. Naprimjer, dok smo propovijedali u Brescii, nekolicina je mladića na nagovor svećenika bacala kamenje na nas. Pa ipak, s vremenom smo proučavali Bibliju sa 16 osoba koje su za kratko vrijeme postale Jehovini svjedoci. Tko je bio među njima? Jedan od mladića koji je prijetio da će nas gađati kamenjem! On je danas starješina u jednoj skupštini u Brescii. Kad smo 1955. napustili Bresciu, tamo je bilo 40 objavitelja Kraljevstva.

Sljedeće tri godine služili smo u Livornu, gdje su uglavnom žene bile Jehovini svjedoci. Stoga smo mi sestre morale izvršavati neka skupštinska zaduženja koja inače imaju braća. Poslije smo se preselili u Genovu, gdje smo 11 godina ranije započeli svoju službu. No tada je u Genovi već postojala skupština. Naša dvorana nalazila se na katu kuće u kojoj smo unajmili stan.

Nedugo nakon što smo stigli u Genovu, počela sam proučavati Bibliju s gospođom čiji je suprug nekad bio boksač i upravitelj boksačke dvorane. Gospođa je dobro duhovno napredovala i za kratko vrijeme postala naša kršćanska sestra. Međutim, suprug joj se dugo godina protivio. No onda je počeo sa svojom suprugom dolaziti na sastanke. Nije ulazio u dvoranu, nego je stajao vani i slušao. Kasnije, kad smo već otišli iz Genove, čuli smo da je zatražio da netko s njim proučava Bibliju. S vremenom se krstio i postao brižan kršćanski nadglednik. Vjerno je služio Bogu sve do smrti.

 Proučavala sam Bibliju i s jednom djevojkom koja je bila zaručena s policajcem. On je isprva pokazivao zanimanje za Bibliju, no nakon što su se vjenčali, promijenio je mišljenje. Počeo joj se protiviti i ona je prestala proučavati. Kad je kasnije ponovno počela proučavati Bibliju, suprug joj je prijetio da će nas obje ubiti ako nas zatekne da proučavamo. Ona je unatoč tome dobro duhovno napredovala i krstila se. Naravno, on nikada nije ostvario svoje prijetnje. Ustvari, kad sam nakon nekoliko godina došla na kongres u Genovu, netko mi je prišao s leđa, stavio mi ruke na oči i upitao me znam li tko je on. Nisam mogla zadržati suze kad sam ugledala supruga te naše sestre. Zagrlio me i rekao da je tog dana krštenjem simbolizirao svoje predanje Jehovi.

Od 1964. do 1972. pratila sam Charlesa dok je posjećivao skupštine i duhovno ih jačao. Služili smo u gotovo cijeloj sjevernoj Italiji — u Pijemontu, Lombardiji i Liguriji. Zatim smo ponovno počeli služiti kao pioniri nedaleko od Firenze, a kasnije u Vercelli. U Vercelli je 1977. bila samo jedna skupština, no kada smo 1999. odlazili, tamo su bile tri skupštine. Te godine navršila sam 91 godinu, pa su nam braća predložila da se preselimo u misionarski dom u Rimu, u predivnu manju zgradu u razmjerno mirnoj gradskoj četvrti.

Charles je uvijek bio zdrav, no u ožujku 2002. iznenada se razbolio. Stanje mu se pogoršavalo te je umro 11. svibnja 2002. Sedamdeset i jednu godinu zajedno smo plakali u teškim trenucima i zajedno se veselili blagoslovima koje smo primali. Njegova je smrt za mene ogroman, bolan gubitak.

Često u mislima vidim Charlesa u njegovom odijelu i sa šeširom kakav se nosio 1930-ih. Prisjećam se njegovog osmijeha ili čujem njegov dobro poznati smijeh. Zahvaljujući Jehovinoj pomoći te ljubavi moje drage kršćanske braće i sestara uspijevam se nositi s tugom. Jedva čekam da ponovno vidim Charlesa.

Služiti Stvoritelju smatram nečim najljepšim u životu. Kroz sve ove godine ‘ispitala sam i vidjela kako je dobar Jehova’ (Psalam 34:8). Osjetila sam njegovu ljubav i brigu. Izgubila sam dijete, no Jehova mi je dao mnogo duhovnih sinova i kćeri po cijeloj Italiji, koji raduju i mene i njega.

Oduvijek sam najviše voljela govoriti drugima o svom Stvoritelju. Zbog toga još uvijek propovijedam i s ljudima proučavam Bibliju. Ponekad sam žalosna što zbog slabog zdravlja ne mogu učiniti još više. No svjesna sam da Jehova zna moja ograničenja, da me voli i da cijeni ono što mogu učiniti (Marko 12:42). Poput psalmista, i ja nastojim živjeti u skladu s riječima iz Psalma 146:2: ‘Hvalit ću Jehovu za života svojega, pjevat ću Bogu svojemu dok me je god.’ *