“BIBLIJA je među najraširenijim knjigama u našoj zemlji, ali je vjerojatno i među onima koje se najmanje čitaju. Vjernike se još uvijek slabo potiče da upoznaju Bibliju i ne pomaže im se mnogo da je čitaju kao Riječ Božju. Ima ljudi koji žele upoznati Bibliju, ali često ne bude nikoga da za njih razlomi kruh Riječi.”

Ta izjava, koju je 1995. dalo jedno tijelo Talijanske biskupske konferencije, nameće neka pitanja. Koliko se Biblija u Italiji čitala u prošlim stoljećima? Zašto je u izdavanju Biblije Italija zaostajala za drugim zemljama? Zašto je u toj zemlji ona još uvijek među knjigama koje se najmanje čitaju? Upoznavanje s poviješću prevođenja Biblije na talijanski otkrit će nam neke odgovore.

Bila su potrebna stoljeća da se iz latinskog jezika razviju romanski jezici kao što su francuski, talijanski, portugalski, španjolski i drugi. U različitim europskim zemljama gdje je latinski bio službeni, postupno je narodni jezik, jezik običnih ljudi, dobivao na vrijednosti i čak se koristio u književnim djelima. Razvoj narodnih jezika izravno je utjecao na prevođenje Biblije. Kako? U određenom trenutku razlika između latinskog, sakralnog jezika Crkve, te narodnih jezika, s njihovim narječjima i dijalektima, postala je tako velika da latinski više nisu mogli razumjeti oni koji su bili bez formalnog obrazovanja.

Do 1000. godine većina stanovnika Apeninskog poluotoka imala bi velikih poteškoća s čitanjem latinske Vulgate, čak i da je mogla doći do nje. Svećenstvo je stoljećima imalo monopol na obrazovanje, uključujući i ono koje se moglo steći na svega nekoliko postojećih sveučilišta. Takvo je obrazovanje bilo dostupno samo povlaštenoj manjini. Zbog toga je Biblija s vremenom postala “nepoznata knjiga”. Pa ipak, bilo je mnogo onih koji su željeli doći do Božje Riječi i čitati je na svom jeziku da bi je mogli razumjeti.

Crkveni dostojanstvenici su se uglavnom protivili prevođenju Biblije, bojeći se da bi to omogućilo širenje onoga što su oni zvali herezama. Prema povjesničaru Massimu Firpu, “upotreba pučkog jezika značila bi rušenje jezične barijere [to jest latinskog  jezika] koja je svećenstvu osiguravala isključivu vlast u vjerskim pitanjima.” Dakle, postoje kulturni, vjerski i društveni razlozi zbog kojih se i dan-danas u Italiji Biblija slabo poznaje.

Prvi prijevodi biblijskih knjiga s latinskog na narodni jezik pojavili su se u 13. stoljeću. Te prijevode pojedinih dijelova Biblije prepisivalo se rukom i bili su jako skupi. Kako je u 14. stoljeću prijevoda bilo sve više, na narodnom je jeziku tada postojala gotovo cijela Biblija, iako je njene knjige prevodilo više ljudi, i to u različito vrijeme i na različitim mjestima. Većinu tih prijevoda, djela anonimnih prevoditelja, kupovali su bogati ili učeni ljudi, jedini koji su imali sredstava da ih nabave. Čak i kada se tiskanjem uvelike smanjila cijena knjiga, Biblije su, prema povjesničarki Giglioli Fragnito, bile “dostupne nekolicini”.

Stoljećima je velika većina stanovnika bila nepismena. Čak i u vrijeme ujedinjenja Italije 1861. u zemlji je bilo 74,7 posto nepismenih. Zanimljivo je napomenuti da je 1870, u vrijeme kada se nova talijanska vlada spremala uvesti besplatno i obavezno javno školovanje za sve, papa Pio IX pisao talijanskom kralju i nagovarao ga da spriječi taj zakon, koji je opisao kao “zlo” usmjereno na “potpuno zatiranje katoličkih škola”.

Prva cjelovita Biblija na talijanskom jeziku tiskana je u Veneciji 1471, odnosno 16 godina nakon što se u Europi prvi put počelo s tiskanjem pomičnim slovima. Nicolò Malerbi, redovnik iz Camaldolija, preveo je Bibliju za osam mjeseci. On se uvelike oslanjao na postojeće prijevode, redigirao ih je na temelju latinske Vulgate te je neke riječi zamijenio onima koje su bile uobičajene za njegov kraj, Veneciju. Njegov je prijevod bio prva raširenija tiskana Biblija na talijanskom.

Antonio Brucioli još je jedan čovjek koji je u Veneciji objavio prijevod Biblije. On je bio humanist koji je naginjao protestantizmu, ali nikada nije napustio Katoličku crkvu. Brucioli je 1532. preveo Bibliju s jezika na kojima je bila izvorno pisana, s hebrejskog i grčkog. To je bila prva Biblija prevedena na talijanski jezik s izvornih tekstova. Iako nije bio na njegovanom književnom talijanskom, prijevod je bio izuzetno vjeran izvornicima uzme li se u obzir tadašnje poznavanje drevnih jezika. Brucioli je na nekim mjestima i u nekim izdanjima vratio Božje ime u obliku “Ieova”. Ova je Biblija gotovo jedno stoljeće bila vrlo omiljena među talijanskim protestantima i vjerskim disidentima.

Pojavljivali su se i drugi talijanski prijevodi, od kojih su neke izdavali katolici, ali bila su to zapravo revidirana izdanja Bruciolijeve Biblije. Nijedan od tih prijevoda nije bio osobito raširen. Godine 1607. Giovanni Diodati, kalvinistički pastor čiji su roditelji zbog vjere morali pobjeći u Švicarsku, objavio je u Ženevi još jedan talijanski prijevod s jezika na kojima je Biblija izvorno pisana. Tom su se Biblijom talijanski protestanti služili stoljećima. S obzirom na vrijeme u kojem je objavljen, smatra ga se izvrsnim talijanskim prijevodom. Diodatijev prijevod pomogao je Talijanima da razumiju biblijska učenja. Međutim, crkvena cenzura ispriječila se na put tom i drugim prijevodima.

“Crkva je oduvijek ispunjavala svoju dužnost nadzora nad knjigama, ali do izuma tiska nije imala potrebu sastaviti listu  zabranjenih knjiga jer je spaljivala tekstove koje je smatrala opasnima”, navodi Enciclopedia Cattolica. Čak i nakon pojave protestantske reformacije svećenstvo nekoliko europskih zemalja svim je silama nastojalo ograničiti kruženje knjiga koje su bile proglašene heretičkima. Važan zaokret uslijedio je nakon Tridentskog koncila 1546, kada se razmatralo pitanje prevođenja Biblije na narodne jezike. Među svećenstvom su o tom pitanju vladala dva različita stava. Oni koji su htjeli zabranu smatrali su da je Biblija na pučkom jeziku “majka i izvor svih hereza”. Oni koji su se protivili zabrani govorili su da će njihovi “suparnici”, protestanti, tvrditi da je Crkva zabranila Bibliju na narodnom jeziku kako bi prikrila “prijevaru i obmanu”.

Budući da nije bilo sporazuma, na koncilu nije donesena konačna odluka, već je samo potvrđena ispravnost Vulgate, koja je za Katoličku crkvu postala službeni tekst. Međutim, Carlo Buzzetti, profesor na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu, smatra da je proglašenje Vulgate “ispravnom” značilo “podupiranje stava da ona zapravo treba biti jedini pravovaljani prijevod Biblije”. To su potvrdili i događaji koji su netom uslijedili.

Godine 1559. papa Pavao IV izdao je prvi Indeks, popis zabranjenih knjiga koje katolici nisu smjeli čitati, prodavati, prevoditi ni posjedovati. Te su se knjige smatrale bezbožnima i opasnima za vjeru i moral. Indeks je zabranio čitanje prijevoda Biblije na narodne jezike, uključujući i Bruciolijev prijevod. Prekršitelje se izopćavalo. Indeks je 1596. postao još stroži. Više se nije moglo dobiti odobrenje za prevođenje Biblije na narodni jezik i njeno tiskanje. Zapravo, takve je Biblije trebalo uništiti.

Zbog toga je nakon 16. stoljeća spaljivanje Biblija na trgovima ispred crkvi bilo sve učestalije. Za većinu ljudi Biblija je postala knjiga heretika, a ta je predodžba još i danas vrlo živa. Uništene su gotovo sve Biblije i biblijski priručnici u javnim i privatnim knjižnicama te idućih 200 godina nijedan katolik nije Bibliju preveo na talijanski. Italijom su, i to u tajnosti zbog straha od zapljene, kružile jedino one Biblije koje su preveli protestantski učenjaci. Stoga povjesničar Mario Cignoni navodi: “Zapravo,  vjernici stoljećima uopće nisu čitali Bibliju. Biblija je postala gotovo nepoznata knjiga, a milijuni Talijana nikada u životu nisu pročitali nijednu stranicu te knjige.”

Kasnije je papa Benedikt XIV dekretom o Indeksu s datumom 13. lipnja 1757. promijenio prijašnju odredbu i “dozvolio čitanje domaćih prijevoda koji imaju odobrenje Svete stolice te su objavljeni pod biskupskim nadzorom”. Iz tog se razloga Antonio Martini, koji je kasnije postao nadbiskup Firence, spremao prevesti Vulgatu. Prvi dio njegovog prijevoda objavljen je 1769, a cijelo je izdanje završeno 1781. Prema jednom katoličkom djelu, Martinijev prijevod bio je “prvi prijevod uistinu vrijedan spomena”. Sve dotada katolici kojima je latinski bio nepoznat nisu mogli čitati Bibliju priznatu od Crkve. Idućih 150 godina Martinijeva je Biblija bila jedini prijevod koji je talijanskim katolicima bio odobren.

Drugi vatikanski koncil značio je veliku prekretnicu. Godine 1965. dokument Dei Verbum bio je prvi koji je poticao izradu “prikladnih i točnih prijevoda (...) na različite jezike, osobito s izvornih tekstova svetih knjiga”. Kratko prije toga, godine 1958, Pontificio istituto biblico (Papinski biblijski institut) izdao je “prvi cjeloviti katolički prijevod s izvornih tekstova”. U tom je prijevodu na nekoliko mjesta vraćeno Božje ime u obliku “Jahve”.

Otpor prevođenju Biblije na narodne jezike imao je teške posljedice koje se još i danas osjećaju. Prema riječima Gigliole Fragnito, to je “vjernike naučilo da se ne oslanjaju na svoju sposobnost razmišljanja i na svoju savjest”. Osim toga, omogućeno je i nametanje vjerskih predaja, koje mnogi katolici smatraju važnijima od Biblije. Sve je to ljude otuđilo od Biblije, premda je nepismenost gotovo iskorijenjena.

Međutim, propovjedničko djelovanje Jehovinih svjedoka potaknulo je novo zanimanje za Bibliju na talijanskom. Oni su 1963. na talijanskom jeziku objavili Kršćanska grčka pisma prema prijevodu Novi svijet. Cijela je Biblija postala dostupna 1967. Samo je u Italiji podijeljeno preko 4 000 000 primjeraka tog prijevoda. Prijevod Novi svijet, kojim je u Bibliju vraćeno Božje ime Jehova, ističe se po tome što se vrlo savjesno drži smisla izvornih tekstova.

Jehovini svjedoci idu od kuće do kuće, čitaju i objašnjavaju biblijsku poruku nade svima koji su voljni poslušati (Djela apostolska 20:20). Kada idući put sretneš Jehovine svjedoke, zašto ih ne bi zamolio da ti pokažu što u tvojoj vlastitoj Bibliji piše o Božjem predivnom obećanju koje će se uskoro ispuniti, o ‘novoj zemlji’ u kojoj će “prebivati pravednost”? (2. Petrova 3:13).