“POČETKOM 1830-ih na zimzeleno drvce još se uvijek gledalo kao na ‘simpatičnu njemačku ideju’. Krajem tog desetljeća drvce je ‘postalo običaj’ u domovima sanktpeterburškog visokog društva. (...) U 19. stoljeću običaj postavljanja drvca nije se udomaćio jedino u domovima svećenika i seljaka.”

“Dotada se na drvce (...) nije gledalo sa simpatijama. Ono je u ruskoj tradiciji bilo simbol smrti i povezivalo ga se s ‘podzemnim svijetom’ te s običajem da ga se stavlja na krovove gostionica, što je sasvim suprotno stavovima koji se javljaju sredinom 19. stoljeća. (...) Očito je ovaj strani običaj tijekom procesa njegovog prihvaćanja poprimio isto značenje koje se pripisivalo božićnoj jelki na Zapadu i njenoj povezanosti s Božićem.”

“U Rusiji proces pretvaranja drvca u kršćanski simbol nije prošao bez teškoća. Pravoslavna se crkva protivila tome. Svećenstvo je novu proslavu smatralo ‘demonskom’, poganskim običajem koji nema nikakve veze s rođenjem Spasitelja, a usto je i zapadnjački običaj”, navodi profesorica Elena Dušečkina, doktor filoloških znanosti na Državnom sveučilištu u Sankt Peterburgu.