SEDMOG travnja 1630. iz Engleske su prema Novom svijetu krenula četiri broda s oko 400 putnika. Među njima je bio priličan broj vrlo obrazovanih ljudi. Drugi su bili uspješni poslovni ljudi. Neki su čak bili članovi parlamenta. Njihova se zemlja nalazila u gospodarskoj krizi koju je dodatno pogoršavao Tridesetogodišnji rat u Europi (1618-1648). Odlučivši riskirati, ti su ljudi ostavili svoj dom, poslove i rodbinu te se zaputili u potragu za boljim životnim prilikama.

Ta optimistična družina nije bila tek skupina oportunista s trgovačkim interesima. Oni su bili vrlo pobožni ljudi, zvali su se puritanci i bježali su zato što ih se proganjalo zbog njihove vjere. * Namjera im je prvenstveno bila urediti bogobojazno društvo u kojem bi oni i njihova djeca mogli materijalno napredovati, a da ne moraju kompromitirati biblijska moralna mjerila. Nedugo nakon dolaska u Salem, u Massachusettsu, prisvojili su mali komad zemlje uz obalu. Svoj novi dom nazvali su Boston.

John Winthrop, njihov vođa i guverner, trudio se svim silama promicati blagostanje pojedinaca i cijele zajednice u novoj koloniji. Želio je da ljudi budu bogati, ali i moralni. No balansiranje između toga bio je težak pothvat. Očekujući poteškoće, svojim je ljudima opširno govorio o ulozi bogatstva u bogobojaznom društvu.

Poput drugih puritanskih vođa, Winthrop je vjerovao da težnja za bogatstvom sama po sebi nije neispravna. Tvrdio je da je glavna svrha bogatstva pomagati drugima. Teza je bila: Što je netko bogatiji, više dobra može učiniti. “Puritanci su o malo čemu razmišljali toliko kao o bogatstvu”, komentirala je povjesničarka Patricia O’Toole. “Ono je bilo znak Božjeg blagoslova i ujedno snažna kušnja s obzirom na grijehe kao što su ponos (...) i grijesi tijela.”

 Da bogatstvo i raskošan život ne bi doveli do grijeha, Winthrop je poticao ljude na umjerenost i uzdržljivost. Međutim, poduzetnički duh njegovih sugrađana vrlo se brzo počeo sukobljavati s njegovim nastojanjima da ih primora na pobožan život i međusobnu ljubav. Oni koji se s Winthropom nisu slagali počeli su ga kritizirati smatrajući da bezobzirno zadire u njihove privatne stvari. Neki su govorili da treba održati izbore i osnovati skupštinu koja bi sudjelovala u odlučivanju. Drugi su se jednostavno preselili u susjedni Connecticut da bi mogli ostvariti svoje ciljeve.

“Prilika, blagostanje, demokracija — sve je to bilo snažna pokretačka snaga u životu puritanskog Massachusettsa, ali je ujedno podgrijavalo osobne ambicije ljudi na štetu Winthropovog ideala o korištenju bogatstva za dobrobit svih”, kaže povjesničarka O’Toole. Godine 1649. Winthrop je umro vrlo siromašan, u dobi od 61 godine. Iako je ta krhka kolonija preživjela unatoč mnogim poteškoćama, John Winthrop nije doživio ispunjenje svog sna.

Winthropova idealistička vizija boljeg svijeta nije nestala zajedno s njim. Svake se godine stotine tisuća ljudi iseli iz Afrike, jugoistočne Azije, istočne Europe i Latinske Amerike u nadi da će naći bolji život. Svake godine ljude na to potiču stotine novih knjiga, tečajeva i internetskih stranica koji nude otkrivanje tajne bogaćenja. Nadajmo se da mnogi koji još uvijek nastoje doći do novca nisu zaboravili na moralne vrijednosti.

No, iskreno rečeno, rezultati su poražavajući. Oni koji se nastoje obogatiti na koncu vrlo često na “oltaru” bogatstva žrtvuju svoje principe, a ponekad čak i vjeru u Boga. Zato se možda s pravom pitaš može li čovjek biti pravi kršćanin, a ujedno i bogat, te hoće li ikada postojati bogobojazno društvo u kojem će vladati i materijalno i duhovno blagostanje? Kao što pokazuje idući članak, Biblija ima odgovore na ta pitanja.