DAVID, * kršćanin koji ima ženu i djecu, otišao je u Sjedinjene Države uvjeren da je donio dobru odluku. Iako mu nije bilo drago što ženu i djecu ostavlja same, bio je siguran da bi im mogao pružiti bolji život kad bi imao više novca. Zato je prihvatio poziv svoje rodbine da dođe u New York i tamo se ubrzo zaposlio.

Međutim, kako su mjeseci prolazili Davidov je optimizam počeo slabiti. Malo je vremena provodio u duhovnim aktivnostima. U jednom je trenutku skoro izgubio vjeru u Boga. Tek kad je podlegao nemoralnom iskušenju, konačno je shvatio u kakvoj se situaciji nalazi. Njegova želja za materijalnim blagostanjem postupno ga je odvlačila od svega što mu je istinski značilo u životu. Nešto je morao promijeniti.

Poput Davida, svake godine mnogo emigranata napusti svoju siromašnu zemlju u nadi da će poboljšati svoju financijsku situaciju. Međutim, često plate skupu cijenu gubitka duhovnosti. Zato se neki pitaju može  li kršćanin težiti za materijalnim bogatstvom i ujedno biti bogat u Božjim očima. Poznati pisci i svećenici tvrde da je to moguće. No, kao što su David i drugi naučili, postići jedno, a sačuvati drugo može biti teško (Luka 18:24).

Novac je, dakako, čovjekov izum. Poput mnogih drugih izuma, sam po sebi nije nešto loše ili neispravno. U biti, on nije ništa više do sredstvo razmjene. Stoga novac može služiti u dobre svrhe kada ga se ispravno koristi. Primjerice, Biblija otvoreno kaže: “Novci su zaklon”, što je naročito istina kad se radi o problemima povezanim sa siromaštvom (Propovjednik 7:12). Čini se da je, barem za neke, “novac odgovor na sve” (Propovjednik 10:19, New International Version).

Biblija osuđuje lijenost te potiče na marljivost. Trebamo zbrinjavati potrebe svoje najuže obitelji, a ono što nam ostane možemo “dati onome tko je u potrebi” (Efežanima 4:28; 1. Timoteju 5:8). Osim toga, Biblija ne zagovara pretjerano odricanje, već nas potiče da ono što imamo dobro iskoristimo. Ona potiče da ‘uzmemo svoj dio’ i uživamo plodove svog rada (Propovjednik 5:18-20). Zapravo, Biblija spominje nekoliko bogobojaznih muškaraca i žena koji su bili bogati.

Božji vjerni sluga Abraham imao je velika stada sitne i krupne stoke, mnogo srebra i zlata i stotine slugu (1. Mojsijeva 12:5; 13:2, 6, 7). I pravedni je Job bio prilično bogat, sudeći po broju slugu i količini stoke, zlata i srebra koju je posjedovao (Job 1:3; 42:11, 12). Ti su ljudi bili bogati čak i za današnja mjerila, ali oni su i u Božjim očima bili bogati.

Apostol Pavao nazvao je Abrahama ‘ocem svih koji imaju vjeru’. Abraham nije bio škrt ni pretjerano vezan uz ono što je posjedovao (Rimljanima 4:11; 1. Mojsijeva 13:9; 18:1-8). Slično tome, za Joba je sam Bog rekao da je “dobar i pravedan” (Job 1:8). Job je uvijek rado pomagao siromašnima i onima u nevolji (Job 29:12-16). I Abraham i Job uzdali su se u Boga, a ne u svoje bogatstvo (1. Mojsijeva 14:22-24; Job 1:21, 22; Rimljanima 4:9-12).

Kralj Salamun također može poslužiti kao primjer. Kao nasljedniku Božjeg prijestolja u Jeruzalemu nije mu bila podarena samo Božja mudrost već i ogromno bogatstvo i slava (1. Kraljevima 3:4-14). Veći dio svog života bio je vjeran Bogu. Međutim, pretkraj Salamunovog života “srce njegovo nije više potpuno pripadalo Jahvi” (1. Kraljevima  11:1-8, St). Taj žalostan slučaj ukazuje na neke uobičajene zamke povezane s materijalnim blagostanjem. Razmotrimo ih.

Najozbiljnija opasnost je to što osoba može zavoljeti novac i ono što se njime može kupiti. Bogatstvo u nekima stvara glad koja se nikada ne može utažiti. Dok je bio mlađi, Salamun je tu sklonost zapazio u drugima. Napisao je: “Tko ljubi novce, nema nikada dosta novaca; tko ljubi bogatstvo, nema nikada dosta dobitka. I to je taština” (Propovjednik 5:10, Šarić). I Isus i Pavao kasnije su upozorili kršćane na tu varljivu ljubav (Marko 4:18, 19; 2. Timoteju 3:2).

Kada novac zavolimo, umjesto da ga smatramo samo sredstvom kojim nešto možemo kupiti ili postići, postajemo podložni svim oblicima moralnih iskušenja, u što spadaju laganje, krađa i prijevara. Juda Iskariot, jedan od Kristovih apostola, izdao je svog Učitelja za pukih 30 srebrnjaka (Marko 14:11; Ivan 12:6). Neki su posve otišli u krajnost time što su umjesto Boga počeli takoreći obožavati novac (1. Timoteju 6:10). Kršćani zato uvijek trebaju iskreno preispitati svoje prave poticaje zbog kojih žele zaraditi više novca (Hebrejima 13:5).

Težnja za bogatstvom vodi u još podmuklije opasnosti. Kao prvo, bogati ljudi skloniji su oslanjati se samo na sebe. Isus je i na to mislio kada je spomenuo ‘prijevarnu moć bogatstva’ (Matej 13:22). Slično tome, biblijski pisac Jakov upozorio je kršćane da ne zaboravljaju Boga čak ni u poslovnim planovima (Jakov 4:13-16). Budući da nam novac očito daje određenu neovisnost, za one koji ga imaju uvijek postoji opasnost da se pouzdaju u novac, a ne u Boga (Priče Salamunove 30:7-9; Djela apostolska 8:18-24).

Kao drugo, u skladu s onime što je otkrio David, koji se spominje na početku članka, nastojanje da se postane bogat često oduzima toliko vremena i snage da osoba postupno prestane zadovoljavati svoje duhovne potrebe (Luka 12:13-21). Osim toga, bogati su često u iskušenju da ono što imaju koriste prvenstveno da bi ugađali svom tijelu i za osobne težnje.

Je li Salamun dopustio da raskošan život otupi njegovu moć rasuđivanja i može li to donekle objasniti njegov duhovni pad? (Luka 21:34). On je znao za Božju jasnu zabranu sklapanja brakova s osobama iz drugih naroda. Pa ipak, uzimao je toliko žena da je s vremenom imao harem od oko tisuću žena (5. Mojsijeva 7:3). Da bi ugodio svojim ženama tuđinkama, pokušao je uspostaviti nekakav oblik međuvjerstva kako bi one mogle štovati svoje bogove. Kako smo već spomenuli, Salamunovo se srce postupno udaljilo od Jehove.

Ovi primjeri jasno potvrđuju istinitost Isusovih riječi: “Ne možete robovati Bogu i Bogatstvu” (Matej 6:24). No kako onda kršćanin može prebroditi ekonomske poteškoće koje danas imaju mnogi ljudi? Što je još važnije, možemo li u budućnosti očekivati bolji život?

Za razliku od patrijarha Abrahama i Joba te izraelskog naroda, Isusovi sljedbenici imaju zadatak ‘načiniti učenike od ljudi iz svih naroda’ (Matej 28:19, 20). Za izvršavanje tog zadatka potrebni su vrijeme i trud koje bi se inače moglo usmjeriti prema svjetovnim težnjama. Stoga je ključ uspjeha činiti ono što nam je Isus rekao da činimo: “Uvijek, dakle, tražite najprije [Božje] kraljevstvo i Božju pravednost, a sve će vam se ovo drugo dodati” (Matej 6:33).

Nakon što je gotovo izgubio obitelj i duhovnost, David je ipak na koncu uspio svoj život dovesti u red. Kad je proučavanju Biblije, molitvi i propovjedničkoj aktivnosti dao prioritet u životu, sve ostalo došlo je na  svoje pravo mjesto — upravo kao što je Isus i obećao. S vremenom je uspio obnoviti svoj odnos sa suprugom i djecom. Ponovno je bio radostan i zadovoljan. On još uvijek naporno radi. Nije postao bogat. Međutim, iz svog bolnog iskustva izvukao je neke vrlo važne pouke.

David je malo bolje razmislio o tome koliko je preseljenje u Sjedinjene Države bilo mudro, te je odlučio da više nikad neće dozvoliti novcu da tako utječe na njegove odluke. Sada je svjestan da se ono najvrednije u životu — privržena obitelj, dobri prijatelji i blizak odnos s Bogom — ne može kupiti novcem (Priče Salamunove 17:17; 24:27; Izaija 55:1, 2). Da, moralni integritet mnogo je vredniji od materijalnog bogatstva (Priče Salamunove 19:1; 22:1). David i njegova obitelj odlučni su da im ono što je u životu najvrednije uvijek bude na prvom mjestu (Filipljanima 1:10).

Čovjekova nastojanja da izgradi društvo koje će uživati u blagostanju, a ipak biti moralno, nikako da uspiju. Međutim, Bog je obećao da će njegovo Kraljevstvo stvoriti materijalno i duhovno blagostanje koje nam je potrebno da bismo živjeli sretno (Psalam 72:16; Izaija 65:21-23). Isus je naučavao da pravo blagostanje počinje s duhovnošću (Matej 5:3). Stoga, bilo da smo bogati ili siromašni, najbolji način da se pripremimo za Božji novi svijet koji je tik pred nama jest da već sada dajemo prioritet duhovnim stvarima (1. Timoteju 6:17-19). U tom novom svijetu ljudsko će društvo uživati pravo materijalno i duhovno blagostanje.