“ČINI se kao da je svaki redak napisan samo zato da izazove radoznalost onih koje zanima povijest ranog kršćanstva.” Tako je opisan jedan drevni dokument. Možeš li pretpostaviti koji bi to dokument bio?

Možda si već čuo za njega — radi se o Muratorijevom fragmentu. No, bez obzira na to jesi li za njega čuo ili nisi, možda se pitaš po čemu je Muratorijev fragment tako poseban? On je najstariji postojeći kanon, to jest mjerodavan popis knjiga, za dio Biblije izvorno napisan na grčkom jeziku, takozvani Novi zavjet.

Možda prihvaćaš kao gotovu činjenicu to što određene knjige sačinjavaju Bibliju. Međutim, bi li te iznenadilo saznanje da su u prošlosti neki imali dvojbe oko toga koje knjige treba uvrstiti u Bibliju? Muratorijev fragment, ili Muratorijev kanon, sadrži popis tekstova za koje se smatra da su nadahnuti od Boga. Vjerojatno i sam uviđaš da je izuzetno važno imati pravi sadržaj Biblije. Dakle, što je taj dokument otkrio o knjigama koje sada sačinjavaju grčki dio Biblije? Razmotrimo najprije neke činjenice o samom dokumentu.

Muratorijev fragment dio je rukopisnog kodeksa koji sačinjava 76 listova od pergamenta, a svaki taj list dug je 27 i širok 17 centimetara. Ludovico Antonio Muratori (1672-1750), ugledni talijanski povjesničar, otkrio ga je u milanskoj Ambrozijanskoj knjižnici, ili Ambrosiani. Godine 1740. Muratori je objavio svoje otkriće, i otuda njegovo ime — Muratorijev fragment. Po svemu sudeći, cijeli je kodeks načinjen u osmom stoljeću u drevnom samostanu u Bobbiju, blizu Piacenze u sjevernoj Italiji. Početkom 17. stoljeća preseljen je u Ambrosianu.

Muratorijev fragment sastoji se od 85 redova teksta na 10. i 11. listu kodeksa. Tekst je na latinskom, a očito ga je prepisao pisar  koji nije bio dovoljno pažljiv. No neke njegove pogreške otkrivene su usporedbom s istim tekstom koji sadrže četiri rukopisa iz 11. i 12. stoljeća.

No, možda se pitaš kada je izvorno nastao sadržaj Muratorijevog fragmenta. Po svemu sudeći, izvornik je napisan na grčkom stoljećima prije teksta fragmenta, koji je s grčkog preveden na latinski. Postoji indicija koja pomaže u datiranju izvornika. U fragmentu se spominje nebiblijska knjiga Pastir i kaže se da ju je napisao Herma, “sasvim nedavno u naša vremena u gradu Rimu”. Učenjaci su utvrdili da je Hermin Pastir dovršen između 140. i 155. n. e. Zato nije teško zaključiti zašto je grčki izvornik Muratorijevog fragmenta na latinskom datiran između 170. i 200. n. e.

Izravna i neizravna ukazivanja na Rim daju naslutiti da je tekst bio napisan u tom gradu. No o tome tko ga je napisao vode se polemike. Kao mogući autori navedeni su Klement Aleksandrijski, Meliton Sardski i Polikrat Efeški. Međutim, većina učenjaka smatra da je autor najvjerojatnije Hipolit, plodan pisac koji je pisao na grčkom i živio u Rimu u vrijeme kad je vjerojatno napisan tekst Muratorijevog fragmenta. Možda ti podatak o piscu i ne znači mnogo, no vjerojatno će te zanimati sadržaj zbog kojeg je taj dokument tako vrijedan.

Tekst fragmenta nije samo običan popis grčkih biblijskih knjiga. On ujedno sadrži komentare o knjigama i njihovim piscima. Kad bi čitao taj rukopis, primijetio bi da mu nedostaje nekoliko prvih redova, a čini se i da naglo završava. Na samom početku spominje se Evanđelje po Luki i da je pisac te biblijske knjige bio liječnik (Kološanima 4:14). U tekstu je navedeno da je Lukino Evanđelje treće po redu, a iz toga možeš zaključiti da se u izgubljenom prvom dijelu teksta vjerojatno spominju Evanđelja po Mateju i Marku. Ako si došao do tog zaključka, potvrdu možeš pronaći u nastavku teksta, gdje piše da je četvrto Evanđelje napisao Ivan.

Fragment potvrđuje da je knjigu Djela apostolska napisao Luka i namijenio je ‘najčasnijem  Teofilu’ (Luka 1:3; Djela apostolska 1:1). Potom se navode pisma apostola Pavla upućena Korinćanima (dva pisma), Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Galaćanima, Solunjanima (dva pisma), Rimljanima, Filemonu, Titu i Timoteju (dva pisma). Judina i dvije Ivanove poslanice također se spominju kao nadahnute knjige. Prva Ivanova poslanica neizravno je spomenuta već prije, zajedno s njegovim Evanđeljem. Popis knjiga koje su se smatrale nadahnutima završava s Apokalipsom, odnosno Otkrivenjem.

Zanimljivo je da se u fragmentu spominje i Petrova Apokalipsa, ali s napomenom da neki smatraju kako je kršćani ne bi trebali čitati. Pisac je upozorio na to da su u njegovo vrijeme lažni spisi već bili rašireni. Muratorijev fragment objašnjava da se takve spise ne smije prihvaćati, jer “žuč s medom miješati nije prikladno”. U dokumentu se spominju i drugi tekstovi koje se nije ubrajalo u svete knjige. A nije ih se ubrajalo ili zato što su napisani nakon apostolskog razdoblja, poput Herminog Pastira, ili zato što su podupirali heretičke zamisli.

Možda si na temelju prepričanog sadržaja fragmenta primijetio da se u tom katalogu autentičnih biblijskih knjiga ne spominju poslanica Hebrejima, dvije Petrove poslanice i Jakovljeva poslanica. Međutim, zapazi što je napisao dr. Geoffrey Mark Hahneman nakon osvrta na vještinu pisara koji je prepisivao taj rukopis. Prema njegovim riječima, “logično je pretpostaviti da je dio fragmenta koji je sada izgubljen ukazivao na još neka djela, pa tako možda i na Jakova i Hebrejima (i 1. Petrovu)” (The Muratorian Fragment and the Development of the Canon).

Dakle, Muratorijev fragment potvrđuje da se u drugom stoljeću n. e. većina knjiga koje sada pripadaju grčkom dijelu Biblije već smatrala kanonskima. Naravno, kanonicitet biblijskih knjiga — odnosno njihovo pravo da ih se ubraja u nadahnute knjige — ne ovisi o tome spominju li se one u nekom drevnom popisu. Najbolji dokaz da su biblijske knjige nastale po svetom duhu njihov je sadržaj. Sve biblijske knjige potvrđuju da je njihov autor Jehova Bog i u potpunom su skladu. Sklad i uravnoteženost koji se očituju u 66 kanonskih knjiga Biblije svjedočanstvo su njihovog jedinstva i cjelovitosti. Zato bismo ih trebali prihvatiti kao ono što one uistinu i jesu — kao Jehovinu Riječ, kao nadahnutu istinu koja je očuvana sve do našeg doba (1. Solunjanima 2:13; 2. Timoteju 3:16, 17).