Pavao je kršćanskoj skupštini u Korintu napisao: “Kao i u svim skupštinama svetih, neka žene u skupštinama šute, jer im nije dozvoljeno da govore” (1. Korinćanima 14:33, 34). Da bismo to ispravno razumjeli, razmotrit ćemo kontekst Pavlovog savjeta.

U 14. poglavlju 1. Korinćanima Pavao je govorio o pojedinostima povezanim s održavanjem sastanaka kršćanske skupštine. Naveo je o čemu se na njima treba govoriti i savjetovao kako ih treba voditi (1. Korinćanima 14:1-6, 26-34). Osim toga, naglasio je cilj kršćanskih sastanaka, a to je ‘izgrađivanje skupštine’ (1. Korinćanima 14:4, 5, 12, 26).

Pavlova uputa da se na sastancima ‘šuti’ tri se puta ponavlja u 14. poglavlju 1. Korinćanima. Svaki je put upućena drugoj grupi osoba u skupštini, ali uvijek s istim ciljem — ‘da sve bude dolično i uredno’ (1. Korinćanima 14:40).

Pavao je najprije rekao: “Ako tko govori nekim jezikom, neka to bude ograničeno najviše na dvojicu ili trojicu, i to po redu; i neka netko prevodi. A ako nema prevoditelja, neka šuti u skupštini i neka govori sebi i Bogu” (1. Korinćanima 14:27, 28). To nije značilo da takva osoba nikada ne smije govoriti na sastancima, nego da u određenim prilikama treba šutjeti. Uostalom, svrha sastanaka, a to je međusobno izgrađivanje prisutnih, ne bi se ostvarila kad bi se govorilo jezikom koji nitko ne razumije.

Pavao je također rekao: “Neka govore dva ili tri proroka, a drugi neka razabiru značenje. Ali ako netko drugi dok tamo sjedi dobije otkrivenje, prvi neka šuti.” To ne znači  da prvi prorok nije smio govoriti na sastancima, nego da je ponekad trebao šutjeti. Tada bi se onaj tko je čudom dobio otkrivenje mogao obratiti skupštini, a svrha sastanka — da se ‘svi ohrabre’ — bila bi ostvarena (1. Korinćanima 14:26, 29-31).

Treći put Pavao se obratio samo kršćankama, rekavši: “Neka žene u skupštinama šute, jer im nije dozvoljeno da govore, nego neka budu podložne” (1. Korinćanima 14:34). Zašto je Pavao dao tu zapovijed sestrama? Da bi se sačuvao red u skupštini. On kaže: “Ako, dakle, žele nešto naučiti, neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer je sramno da žena govori u skupštini” (1. Korinćanima 14:35).

Možda su neke sestre pobijale ono što se govorilo u skupštini. Pavlov savjet pomogao je sestrama da izbjegavaju ponašanje kojim bi narušavale red te da budu ponizne i poštuju Jehovino načelo podložnosti, naročito u odnosu na svoje muževe (1. Korinćanima 11:3). Osim toga, time što su šutjele u skupštini sestre su pokazivale da ne teže za tim da budu učitelji. Pavao je u svom pismu Timoteju rekao da ne bi bilo dolično da žena preuzme ulogu učitelja u skupštini: “Ne dopuštam ženi da poučava, niti da ima autoritet nad muškarcem, nego da bude u tišini” (1. Timoteju 2:12).

Znači li to da kršćanka nikada ne smije govoriti na skupštinskim sastancima? Ne znači. U Pavlovo vrijeme bilo je prilika kada su se kršćanke, možda potaknute svetim duhom, molile ili prorokovale u skupštini. Pritom bi pokrile glavu, čime su pokazivale podložnost * (1. Korinćanima 11:5). Nadalje, u Pavlovo vrijeme sestre i braću poticalo se da govore o svojoj nadi, a tako je i danas (Hebrejima 10:23-25). Osim što to čine u službi propovijedanja, sestre na skupštinskim sastancima obznanjuju svoju nadu i hrabre druge tako što daju promišljene komentare kad se prisutne pozove da se uključe i tako što imaju prikaze ili učeničke zadatke.

Dakle, kršćanke trebaju ‘šutjeti’ u tom smislu što neće poučavati skupštinu i tako pokušavati zauzeti mjesto koje pripada muškarcima. One ne postavljaju polemička pitanja kojima bi mogle osporavati autoritet braće koja poučavaju u skupštini. Ispunjavajući svoju ulogu, kršćanke uvelike doprinose miru u skupštini, gdje ‘sve treba biti za izgrađivanje’ (1. Korinćanima 14:26, 33).