ISUSA KRISTA općenito se smatra jednim od najvećih ljudi svih vremena. Mnogi smatraju da on i jest bio najveći čovjek. Njegova učenja gotovo dvije tisuće godina duboko utječu na ljudske živote — “bilo da u malim, nezapaženim ljudima potiču dobrotu i ljubaznost bilo da potiču velike geste čovjekoljublja”, kako se izrazio engleski pisac Melvyn Bragg.

Na kakvom je glasu kršćanstvo? Neki ga smatraju “jednim od vrhunaca čovjekovog duhovnog razvoja”. David Kelso sa sveučilišta Caledonian u Glasgowu (Škotska) ovako je opisao jedno gledište: “Dvije tisuće godina njegove povijesti pune su nenadmašnih dostignuća u umjetnosti, arhitekturi, filozofiji, glazbi i društvenim odnosima.”

Međutim, mnogi imaju i posve drugačiji stav. Oni zapravo nemaju zamjerke religiji koja se temelji na ‘vjeri u Isusa Krista i prihvaćanju života u skladu s evanđeljem’, kako se kršćanstvo definira u Hrvatskoj enciklopediji, već se gnušaju nad postupcima vjerskih institucija i organizacija koje tvrde da su predstavnici kršćanstva.

Naprimjer, Friedrich Nietzsche, njemački filozof iz 19. stoljeća, nazvao je kršćanstvo, u tom drugom značenju, “besmrtnom mrljom čovječanstva”. Nazvao ga je “velikim prokletstvom, velikom i najdubljom pokvarenošću, (...) kojemu ni jedno sredstvo nije dovoljno otrovno, tajno, podzemno, malo”.  Istina, Nietzsche je imao ekstremna gledišta, ali i drugi, objektivniji ljudi došli su do sličnih zaključaka. Zašto? Zato što višestoljetna povijest onih koji su se nazivali kršćanima nije bila obilježena osobinama Isusa Krista, već rasprostranjenom “dekadencijom, čudovišnim zločinima i svetogrđem”.

Prema tome, nije pretjerano postaviti pitanje: “Je li Krist još uvijek u kršćanstvu?” “Naravno da jest!” neki će odmah reći. “Zar on svojim sljedbenicima nije obećao da će biti s njima ‘do svršetka svijeta’?” (Matej 28:20, Duda-Fućak). Točno, Isus je to doista obećao. No je li time htio reći da će biti sa svakim tko tvrdi da je njegov sljedbenik, bez obzira na to kako se ponaša?

Prisjeti se, neki vjerski vođe Isusovog vremena vjerovali su da ih Bog bezuvjetno podržava. Budući da je Bog izabrao Izraela za posebnu svrhu, neki vjerski vođe mislili su da ih Bog nikada neće ostaviti — što god oni činili (Mihej 3:11). Međutim, s vremenom su otišli predaleko u odbacivanju Božjih zakona i mjerila. Zato im je Isus Krist otvoreno rekao: “Evo, vaša se kuća ostavlja vama” (Matej 23:38). Njihova religija izgubila je Božje odobravanje. On ju je odbacio i dopustio rimskoj vojsci da 70. n. e. razori njihov glavni grad, Jeruzalem, i hram koji se u njemu nalazio.

Bi li se nešto slično moglo dogoditi kršćanstvu? Razmotrimo koje je preduvjete Isus naveo pored obećanja da će biti sa svojim sljedbenicima sve do “svršetka svijeta”.