GODINE 1925, kad sam imao tri godine, moji su roditelji prisustvovali biblijskom predavanju u našem gradiću Newcastleu, u Australiji. Predavanje s naslovom “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti” uvjerilo je moju majku da je pronašla istinu te je počela redovito ići na kršćanske sastanke. No, otac se ubrzo prestao zanimati za istinu. Prigovarao je majci zbog njene novostečene vjere i prijetio da će je ostaviti ako se ne odrekne svoje vjere. Majka je voljela oca i željela je sačuvati obitelj na okupu. Pa ipak, znala je da je poslušnost Bogu važnija od svega te je zato bila odlučna činiti ono što je ispravno u njegovim očima (Matej 10:34-39). Otac je otišao i nakon toga sam ga viđao samo povremeno.

Kad se toga sjetim, divim se majčinoj vjernosti Bogu. Njena je odluka mojoj starijoj sestri Beulah i meni omogućila život ispunjen duhovnim blagoslovima. Ujedno smo izvukli jednu važnu pouku — kada znamo što je ispravno, moramo se truditi to i činiti.

Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, bili su velika podrška našoj obitelji.  Moja baka preselila se k nama i također prihvatila biblijsku istinu. Ona i majka postale su nerazdvojne suradnice u propovijedanju. Svojim su dostojanstvenim držanjem i srdačnim nastupom zadobile poštovanje ljudi.

Meni su puno pažnje posvećivala starija kršćanska braća, od koje sam dobio dragocjene pouke. Uskoro sam naučio koristiti karticu sa svjedočanstvom i iznositi jednostavne prezentacije u domovima ljudi. Ujedno sam preko prenosivog gramofona puštao snimljene biblijske govore i nosio plakate u povorkama glavnom ulicom u mjestu. To mi je bilo teško jer sam se bojao ljudi. Međutim, znao sam što trebam činiti i bio sam odlučan tako postupati.

Nakon završetka školovanja počeo sam raditi za jednu banku, a zbog posla sam putovao u njene brojne poslovnice po cijeloj državi Novi Južni Wales. Iako je u tom dijelu zemlje bilo malo Jehovinih svjedoka, ono što sam prije naučio pomoglo mi je da ostanem čvrst u vjeri. Majka je pisala ohrabrujuća pisma koja su me duhovno jačala.

Ta su pisma stizala u pravo vrijeme. Počeo je Drugi svjetski rat i čekala me regrutacija. Direktor banke bio je gorljivi vjernik, a usto i vojni zapovjednik u našem kraju. Kada sam mu objasnio da sam kao kršćanin neutralan, dao mi je ultimatum — ili ću napustiti svoju religiju ili banku. Vrhunac svega bio je kad sam došao u mjesni centar za regrutaciju. Direktor je bio prisutan i napeto je promatrao dok sam prilazio stolu za kojim se vršio upis. Kad sam odbio potpisati njihove dokumente, službenici su prema meni postali neprijateljski raspoloženi. Bio je to napet trenutak, ali ja sam čvrsto odlučio učiniti ono što je ispravno. Uz Jehovinu pomoć ostao sam smiren i postojan. Kad sam kasnije saznao da me traže neki nasilnici, brzo sam se spakirao i otišao iz grada prvim vlakom.

Kad sam se vratio u Newcastle, bio sam saslušan na sudu zajedno sa sedmoricom druge braće koja su odbila ići u vojsku. Sudac nas je osudio na tri mjeseca zatvora i prisilnog rada. Iako mi je u zatvoru bilo teško, ipak sam doživio blagoslove zato što sam činio ono što je ispravno. Kad smo pušteni na slobodu, Hilton Wilkinson, Jehovin svjedok koji je sa mnom bio u ćeliji, pozvao me da radim za njega u njegovom fotografskom ateljeu. Tamo sam sreo svoju buduću ženu Melody, koja je u ateljeu dočekivala mušterije. Ubrzo nakon što sam pušten iz zatvora krstio sam se u znak svog predanja Jehovi.

Nakon vjenčanja Melody i ja otvorili smo vlastiti fotografski atelje u Newcastleu. Ubrzo smo imali toliko posla da su počeli trpjeti naše zdravlje i duhovnost. Nekako u to vrijeme Ted Jaracz, koji je tada služio u australskoj podružnici Jehovinih svjedoka, a sada je član Vodećeg tijela, razgovarao je s nama o našim duhovnim ciljevima. Nakon tog razgovora odlučili smo prodati atelje i opremu te pojednostaviti svoj život. Godine 1954. kupili smo malu kamp-prikolicu i preselili se u grad Ballarat u državi Victoriji. Tamo smo započeli služiti kao pioniri, posvećujući dosta vremena propovijedanju o Božjem Kraljevstvu.

Surađujući s malom skupštinom u Ballaratu osjetili smo da Jehova blagoslivlja naš trud. Za godinu i pol broj prisutnih na sastancima skočio je sa 17 na 70. Potom smo dobili poziv  da započnemo s pokrajinskom službom u državi Južnoj Australiji. Naredne tri godine rado smo posjećivali skupštine u gradu Adelaideu te u regijama uz rijeku Murray u kojima se proizvodilo vino i uzgajalo agrume. Život nam se zaista jako promijenio! Bili smo sretni što možemo služiti Jehovi zajedno s našom dragom braćom i sestrama. Zaista smo divno nagrađeni što smo činili ono za što smo znali da je ispravno.

Godine 1958. obavijestili smo podružnicu o našoj želji da prisustvujemo Međunarodnom kongresu “Božanska volja” koji se te godine održavao u New Yorku. S odgovorom su stigle molbe za misionarsku školu Gilead u Sjedinjenim Državama. Budući da smo već dobrano prešli tridesete, mislili smo da smo prestari za Gilead. No ipak smo poslali naše molbe te smo pozvani kao polaznici 32. razreda. Polovinom školovanja dodijeljeno nam je naše misionarsko područje — Indija! Iako nas je u početku malo bilo strah, željeli smo donijeti ispravnu odluku te smo zato rado prihvatili svoj zadatak.

Brodom smo 1959. rano ujutro stigli u Bombay (koji se sada zove Mumbai). Stotine radnika spavale su na otvorenom u pristaništu. Zrak je bio pun neobičnih mirisa. Kad se sunce popelo, predosjetili smo što nas čeka. Nikada nam u životu nije bilo toliko vruće! Dočekali su nas misionari Lynton i Jenny Dower, bračni par koji je zajedno s nama bio u pionirskoj službi u Ballaratu. Odveli su nas u indijsku podružnicu i zatim do stana u vlasništvu podružnice koji je bio blizu centra grada. U tom je stanu živjelo šest betelskih volontera. Brat Edwin Skinner, koji je u Indiji služio kao misionar od 1926, savjetovao nam je prije odlaska na područje da kupimo dvije velike platnene vreće za nošenje stvari. Takve se “putne torbe” često moglo vidjeti u indijskim vlakovima i one su nam dobro poslužile na našim kasnijim putovanjima.

Nakon dvodnevnog putovanja vlakom stigli smo na naše područje, u Tiruchchirappalli, grad u južnoj državi Madras (koja se sada zove Tamil Nadu). Ondje smo počeli surađivati s troje specijalnih pionira koji su svjedočili na području na kojem je živjelo 250 000 ljudi. Život nije bio lagan. Jednom nam je u novčaniku ostalo manje od 4 dolara. No kad smo i taj novac potrošili, Jehova je pokazao da nas nije zaboravio. Jedna osoba koja je proučavala Bibliju posudila nam je novac da unajmimo mjesto prikladno za održavanje sastanaka. Kada jednom prilikom skoro više nismo imali što jesti, jedan dobri susjed donio nam je kari koji je sam pripremio. Jelo mi se svidjelo, ali je bilo toliko začinjeno i ljuto da sam dobio štucavicu!

Iako su neki ljudi u Tiruchchirappalliju znali engleski, većina ih je govorila tamilski. Zato smo se jako trudili naučiti jednostavne prezentacije na tom jeziku kako bismo mogli propovijedati ljudima. Mnogi su nas stanovnici zbog toga počeli poštovati.

U službi od kuće do kuće naprosto smo uživali. Indijci su po prirodi gostoljubivi i većina njih pozivala nas je u kuću da nešto pojedemo i popijemo. Budući da je temperatura često znala biti 40 stupnjeva, bili smo jako zahvalni za njihovu gostoljubivost. Prije nego što bismo prenijeli našu poruku, razgovarali smo o nekim osobnim stvarima, što se smatralo znakom uljudnosti. Ženu i mene ljudi su često pitali: “Odakle ste?”, “Imate li djece?”, “A zašto ih nemate?” Potom bi nam obično preporučili nekog dobrog liječnika! Sve u svemu, takvi su nam razgovori omogućavali da se predstavimo i objasnimo važnost našeg propovijedanja o Bibliji.

Većina ljudi kojima smo svjedočili pripadala je hinduističkoj religiji, koja se jako razlikuje od kršćanstva. Umjesto da raspravljamo o vrlo zamršenoj hinduističkoj filozofiji, mi smo jednostavno propovijedali dobru vijest o  Božjem Kraljevstvu, a to je urodilo dobrim rezultatima. Za šest je mjeseci skoro 20 osoba počelo dolaziti na sastanke u našem misionarskom domu. Jedna od tih osoba bio je Nallathambi, građevinski inženjer. Zalaganjem njega i njegovog sina Vijayalayana kasnije je oko 50 osoba počelo služiti Jehovi. Vijayalayan je neko vrijeme služio i u indijskoj podružnici.

U Indiji nismo bili ni pola godine, kad sam dobio poziv da služim kao prvi stalni oblasni nadglednik u zemlji. To je značilo putovati po cijeloj Indiji, organizirati veće skupove i raditi s devet jezičnih skupina — drugim riječima, značilo je naporan rad. Odjeću i potrepštine za sljedećih šest mjeseci spakirali smo u tri limena kovčega i u naše dobre stare putne vreće, a onda vlakom otišli iz grada Madrasa (koji se sada zove Chennai). Budući da je oblast koja mi je dodijeljena u opsegu imala 6 500 kilometara, stalno smo bili u pokretu. Jednom smo u nedjelju završili s kongresom u Bangaloreu, gradu na jugu. Potom smo krenuli na sjever u Darjeeling u podnožju Himalaja na drugi kongres koji se održavao odmah idućeg tjedna. Do Darjeelinga smo prešli 2 700 kilometara i promijenili pet vlakova.

U ranoj fazi naših putovanja prikazivali smo film Društvo novog svijeta u akciji. Film je upoznao ljude s veličinom i aktivnostima Jehovine zemaljske organizacije. Na prikazivanju tog filma često su bile prisutne stotine ljudi. Jednom smo film prikazali skupini ljudi okupljenoj uz put. Dok je film trajao, počeli su se skupljati olujni oblaci koji su nam se brzo približavali. Budući da su se jednom prilikom ljudi pobunili kad je film bio prekinut, odlučio sam nastaviti s prikazivanjem, ali sam film ubrzao. Srećom, film je završio bez prekidanja upravo kad su počele padati prve kapi kiše.

Narednih godina Melody i ja proputovali smo veći dio Indije. Budući da su u svakoj regiji hrana, odjeća, jezik i krajolik drugačiji, bilo je to kao da putujemo u različite strane zemlje. Predivna je raznolikost onoga što je Jehova stvorio! Isto se može vidjeti i u životinjskom svijetu Indije. Dok smo kampirali u nepalskoj džungli, imali smo priliku dobro vidjeti golemog tigra. Bila je to veličanstvena životinja. Pogled na nju ojačao je u nama želju za rajem, u kojem će napokon vladati mir između ljudi i životinja.

U te dane kad je još mnogo toga bilo u začetku trebalo je postići da se braća u Indiji bolje organiziraju, u skladu s uputama Jehovine organizacije. U nekim skupštinama muškarci su sjedili na jednoj strani dvorane, a žene na drugoj. Sastanci su rijetko započinjali na vrijeme. U jednom mjestu objavitelje Kraljevstva na sastanke je pozivalo glasno zvono.  U drugim područjima objavitelji bi ušetali na sastanak u vrijeme koje su određivali po položaju sunca. Kongresi i posjeti putujućih nadglednika nisu se održavali redovno. Braća su imala volju postupati ispravno, ali trebalo ih je poučiti.

Godine 1959. Jehovina je organizacija uvela Tečaj za imenovanu braću. Taj tečaj koji se provodi u cijelom svijetu pomogao je pokrajinskim nadglednicima, specijalnim pionirima, misionarima i skupštinskim starješinama da djelotvornije izvršavaju svoja biblijska zaduženja. Kad se u prosincu 1961. tečaj počeo održavati u Indiji, ja sam bio nastavnik. S vremenom su se rezultati tog poučavanja odrazili i na skupštine diljem zemlje, koje su zatim brzo napredovale. Kada su braća naučila što je ispravno, Božji duh ih je potaknuo da tako i čine.

Veliki kongresi također su ohrabrili i ujedinili braću. Među njima je posebno značajan bio Međunarodni kongres “Vječna dobra vijest”, održan u New Delhiju 1963. Jehovini svjedoci iz cijele Indije putovali su tisućama kilometara kako bi došli na taj kongres, a mnogi su za to potrošili svu svoju ušteđevinu. Budući da su prisustvovala i 583 delegata iz 27 zemalja, bilo je to prvi put da su se Jehovini svjedoci iz Indije mogli upoznati i družiti s većim brojem braće iz inozemstva.

Godine 1961. Melody i ja pozvani smo da se pridružimo betelskoj obitelji u Bombayu, gdje sam kasnije služio kao član Odbora podružnice. Uslijedila su i druga zaduženja. Godinama sam služio kao zonski nadglednik u raznim dijelovima Azije. Budući da je u mnogim od tih zemalja naše propovjedničko djelovanje bilo zabranjeno, objavitelji su trebali biti “oprezni kao zmije, a ipak bezazleni kao golubovi” (Matej 10:16).

Kad smo 1959. tek stigli u Indiju, u toj je zemlji djelovalo 1 514 objavitelja. Danas ih je preko 24 000. Da bismo mogli udovoljiti potrebama nastalim uslijed tog porasta, dvaput smo se selili u nove betelske objekte u Bombayu i blizu njega. Zatim se u ožujku 2002. betelska obitelj ponovno preselila — ovaj put u novi suvremeni kompleks izgrađen blizu Bangalorea, u južnoj Indiji. Sada Betel ima 240 volontera, a biblijska se literatura prevodi na 20 jezika.

Iako smo se Melody i ja radovali preseljenju u Bangalore, zdravstveni problemi prisilili su nas da se 1999. vratimo u Australiju. Sada služimo kao članovi betelske obitelji u Sydneyu. Premda smo napustili Indiju, ljubav prema našim dragim prijateljima i duhovnoj djeci u toj zemlji i dalje je snažna. Jako nam je drago što od njih dobivamo pisma!

Kada se osvrnemo na preko 50 godina punovremene službe, Melody i ja osjećamo da smo bogato blagoslovljeni. Nekada smo izrađivali fotografije koje su ljudima služile za uspomenu, ali pomaganje ljudima da budu u Božjem sjećanju bio je daleko bolji izbor. Zbog naše odluke da nam Božja volja bude najvažnija u životu, doživjeli smo uistinu dragocjena iskustva. Da, kada činimo ono što Bog smatra ispravnim, zaista možemo biti sretni!