GODINE 1971. bio sam misionar u Ugandi, u istočnoj Africi. Jednog dana dok sam propovijedao od vrata do vrata, kraj mene je protrčalo puno uplašenih ljudi koji su nekamo bježali. Začuo sam pucnjeve, pa sam i ja počeo bježati prema svom domu. Kako se paljba čula sve bliže, skočio sam u jarak uz cestu. Dok su mi meci zviždali iznad glave, puzao sam prema kući.

Strahote Drugog svjetskog rata nisam mogao izbjeći, ali zašto smo se supruga i ja našli usred nemira u istočnoj Africi? Odgovor na to pitanje uvelike je povezan s našom odlučnošću da služimo Jehovi.

Rodio sam se 1934. u finskom gradu Helsinkiju. Otac je bio soboslikar i jednog je dana radio u zgradi u kojoj se nalazila podružnica Jehovinih svjedoka. Oni su ga pozvali na svoje sastanke. Kad se vratio kući, rekao je majci za te sastanke. Ona u to vrijeme nije išla na njih, ali kasnije je počela razgovarati o biblijskim  temama s radnom kolegicom koja je bila Jehovin svjedok. Majka je ubrzo počela primjenjivati ono što je učila, te se 1940. krstila i postala Jehovin svjedok.

Kratko prije toga mene je baka primila u svoju kuću na selu, gdje sam ostao do završetka rata. Majka je iz Helsinkija pisala baki, odnosno svojoj majci, te svojoj mlađoj sestri o vjerovanjima Jehovinih svjedoka. Obje su se zainteresirale za istinu te su meni prenosile ono što su učile. Putujući predstavnici Jehovinih svjedoka posjećivali su nas u bakinoj kući i hrabrili nas, ali ja još nisam bio čvrsto odlučio služiti Bogu.

Kada je 1945. rat završio, vratio sam se u Helsinki i majka me počela voditi na sastanke Jehovinih svjedoka. No ja bih ponekad umjesto na sastanak otišao u kino. Majka bi mi ipak prepričala predavanje koje je slušala na sastanku, a jednu bi misao uvijek posebno isticala: Harmagedon je vrlo blizu. S vremenom sam postao svjestan te činjenice i više nisam propuštao sastanke. Što sam više shvaćao biblijsku istinu, to je više rasla moja želja da sudjelujem u svim skupštinskim aktivnostima.

Posebno sam se radovao pokrajinskim sastancima i kongresima. Godine 1948. bio sam na oblasnom kongresu koji se održavao blizu bakine kuće, gdje sam provodio ljetne praznike. Jedan moj prijatelj namjeravao se krstiti na tom kongresu i potaknuo me da se i ja krstim. Rekao sam mu da nisam ponio kupaće gaće, ali on je predložio da uzmem njegove nakon što se on krsti. I tako sam se krstio 27. lipnja 1948, kada sam imao 13 godina.

Nakon kongresa neki majčini prijatelji rekli su joj da sam se krstio. Idući put kad me majka vidjela, željela je znati zašto sam se odlučio na tako važan korak, a da nisam prvo s njom razgovarao. Objasnio sam joj da sam razumio osnovna biblijska učenja i shvatio da sam odgovoran pred Jehovom za svoje postupke.

Braća u skupštini pomagala su mi da budem još odlučniji služiti Jehovi. Išli su sa mnom u službu od kuće do kuće i davali mi da držim govore na sastancima gotovo svakog tjedna (Djela apostolska 20:20). Sa 16 godina održao sam svoje prvo javno predavanje. Nedugo nakon toga u skupštini sam imenovan za “slugu za biblijske studije”, što je bio naziv za one koji su pomagali braći započinjati i voditi biblijske tečajeve. Sve te duhovne aktivnosti pomogle su mi da sazrijem, no još sam uvijek morao pobijediti svoj strah od čovjeka.

U to smo vrijeme pomoću velikih panoa oglašavali javno predavanje na oblasnom kongresu. Ti su se panoi sastojali od dva plakata koji su bili spojeni remenjem i obješeni na ramena onoga koji ih je nosio, a pokrivali su prednji i stražnji dio tijela. Zbog toga su nas neki zvali ljudi-sendviči.

Jednom sam stajao na mirnom uglu ulice sa svojim panoom kad sam ugledao grupu učenika iz svog razreda kako ide ravno prema meni. Dok su prolazili kraj mene, sledio sam se od njihovih pogleda. Molio sam Jehovu za hrabrost i mirno stajao sa svojim panoom. Svladavanje straha od čovjeka u to vrijeme pripremilo me za veći ispit, ispit kršćanske neutralnosti.

Nakon nekog vremena vlasti su meni i još nekim mladim Jehovinim svjedocima poslale poziv za regrutaciju. Otišli smo u vojnu bazu kako nam je naloženo, ali smo s poštovanjem odbili obući uniformu. Zbog toga smo završili u pritvoru, a nedugo zatim sud nam je odredio zatvorsku kaznu u trajanju od šest mjeseci. U zatvoru smo proveli i dodatnih osam mjeseci, koliko traje služenje vojske. Tako smo zbog neutralnosti proveli u zatvoru ukupno 14 mjeseci.

U zatvorskim barakama mi braća sastajali smo se svakog dana da bismo razgovarali o Bibliji. Tih su mjeseci mnogi od nas dvaput pročitali cijelu Bibliju. Kad nam je istekla  kazna, većina nas izašla je iz zatvora odlučnija nego ikad da služi Jehovi. I do dan-danas mnogi iz te naše grupe vjerno služe Jehovi.

Nakon izlaska iz zatvora vratio sam se svojim roditeljima. Nedugo nakon toga upoznao sam Veeru, revnu novokrštenu Jehovinu svjedokinju. Vjenčali smo se 1957.

Jedne večeri bili smo kod neke nadležne braće iz podružnice, a jedan od njih pitao nas je da li bismo željeli biti u pokrajinskoj službi. Nakon što smo se cijelu noć molili, nazvao sam podružnicu i rekao da pristajemo. Da bismo mogli biti u punovremenoj službi, trebao sam ostaviti svoj dobro plaćeni posao, ali mi smo čvrsto odlučili da nam Božje Kraljevstvo bude na prvom mjestu u životu. Ja sam imao 23, a Veera 19 godina kada smo u prosincu 1957. započeli s putujućom službom. Tri godine smo sa zadovoljstvom posjećivali i hrabrili skupštine Jehovinog naroda u Finskoj.

Krajem 1960. ja sam pozvan da pohađam Gilead, misionarsku školu Jehovinih svjedoka u Brooklynu, u New Yorku. Nas trojica braće iz Finske trebala smo pohađati poseban desetomjesečni tečaj osposobljavanja za vođenje podružnice. Naše su supruge ostale u Finskoj i za to su vrijeme radile u podružnici.

Prije samog završetka tečaja rečeno mi je da se javim u ured Nathana Knorra, koji je tada nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka u cijelom svijetu. Brat Knorr ponudio je meni i mojoj supruzi da služimo kao misionari u Malgaškoj Republici, današnjem Madagaskaru. Napisao sam pismo Veeri i pitao je što ona misli o tome, a ona je odmah javila da pristaje. Kad sam se vratio u Finsku, brzo smo se počeli spremati za život na Madagaskaru.

U siječnju 1962. odletjeli smo za glavni grad Antananarivo noseći na sebi krznene kape i debele kapute jer je u Finskoj tada bila zima. Na tropskoj vrućini Madagaskara brzo smo promijenili naš način oblačenja. Naš prvi misionarski dom bila je kućica s jednom spavaćom sobom. Budući da je u njoj već bio jedan misionarski bračni par, Veera i ja spavali smo na verandi.

Ubrzo smo se primili učenja francuskog, službenog jezika na Madagaskaru. Bilo je to prilično teško jer se sestra Carbonneau služila engleskim da bi nas naučila francuski, a Veera nije znala engleski. Zato sam ja Veeri na finski prevodio ono što je sestra Carbonneau govorila. No uvidjeli smo da Veera stručne pojmove bolje razumije na švedskom, pa sam joj francusku gramatiku objašnjavao na tom jeziku. Ubrzo smo dobro napredovali u učenju francuskog te smo počeli učiti i domaći jezik, malgaški.

Svoj prvi biblijski tečaj na Madagaskaru započeo sam s čovjekom koji je govorio jedino malgaški. Ja sam tražio biblijske retke u svojoj Bibliji na finskom, a potom smo te retke tražili u njegovoj malgaškoj Bibliji. Iako sam mu jako malo mogao pomoći da ih razumije, biblijska je istina  uskoro počela rasti u srcu tog čovjeka, napredovao je te se krstio.

Godine 1963. na Madagaskar je došao Milton Henschel iz bruklinske centrale Jehovinih svjedoka. Nedugo nakon toga na Madagaskaru je otvorena podružnica, a ja sam imenovan za nadglednika podružnice, pored toga što sam služio kao pokrajinski i oblasni nadglednik. Cijelo to vrijeme Jehova nas je bogato blagoslivljao. Od 1962. do 1970. broj objavitelja Kraljevstva na Madagaskaru porastao je s 85 na 469.

Kad smo se jednog dana 1970. vratili iz službe propovijedanja, na vratima smo pronašli poruku u kojoj je stajalo da se svi misionari Jehovinih svjedoka trebaju javiti u ured ministra unutarnjih poslova. Ondje nas je službenik obavijestio o vladinoj naredbi da odmah napustimo zemlju. Kad sam pitao kakav sam zločin počinio da moram biti deportiran, službenik je odgovorio: “Gospodine Kuokkanen, niste učinili nikakvo zlo.”

“Ovdje smo već osam godina”, rekao sam. “Ovo je naš dom. Ne možemo otići samo tako.” Unatoč našim nastojanjima, svi su misionari morali otići unutar tjedan dana. Podružnica je zatvorena, a brigu o svemu preuzela su domaća braća. Prije nego što smo napustili svoju dragu braću s Madagaskara, saznali smo da nam je dodijeljeno novo područje, Uganda.

Nekoliko dana nakon odlaska s Madagaskara stigli smo u Kampalu, glavni grad Ugande. Odmah smo počeli učiti jezik luganda, predivan, melodiozan, ali i vrlo težak jezik. Drugi misionari pomagali su Veeri da najprije nauči engleski, a na tom smo jeziku mogli djelotvorno propovijedati.

Vruća i vlažna klima u Kampali štetno je utjecala na Veerino zdravlje. Zbog toga smo dodijeljeni u Mbararu, gradić u Ugandi s umjerenijom klimom. Mi smo ondje bili prvi Jehovini svjedoci, a već prvog dana u službi propovijedanja doživjeli smo jako lijepo iskustvo. Dok sam razgovarao s jednim čovjekom u njegovoj kući, iz kuhinje je izašla njegova žena. Zvala se  Margaret i slušala je što govorim. Veera je s njom počela proučavati Bibliju i žena je dobro duhovno napredovala. Margaret se krstila i postala revni objavitelj Kraljevstva.

Godine 1971. građanski je rat uzdrmao naš miran život u Ugandi. Jednog se dana borba odvijala uokolo našeg misionarskog doma u Mbarari. O tome sam već nešto ispričao na početku.

Veera je već bila u kući kad sam ja stigao nakon dugog puzanja kanalom, gdje me vojnici nisu mogli vidjeti. U uglu kuće napravili smo pravu tvrđavu od madraca i namještaja. Iz kuće nismo izlazili tjedan dana i pratili smo vijesti na radiju. Ponekad su se meci odbijali od zidova, a mi bismo se stisnuli u našoj “tvrđavi”. Po noći nismo palili svjetla, jer nismo htjeli da se zna da smo u kući. Jednom su vojnici došli na ulazna vrata i počeli vikati. Mi smo se umirili i potiho molili Jehovi. Nakon prestanka borbi došli su naši susjedi i zahvalili nam što su ostali živi. Vjerovali su da je Jehova zaštitio sve nas, a mi smo se složili s njima.

Ponovno smo mogli neometano raditi dok nismo jednog jutra na radiju čuli da je vlada Ugande zabranila djelovanje Jehovinih svjedoka. Spiker je rekao da bi se svi Jehovini svjedoci trebali vratiti svojoj prijašnjoj religiji. Pokušao sam objasniti naš slučaj državnim dužnosnicima, ali ništa nije pomoglo. Potom sam otišao do ureda predsjednika Idi Amina i zatražio audijenciju. Osoba zadužena za posjetitelje rekla mi je da je predsjednik zauzet. Dolazio sam puno puta, ali nikad nisam uspio doći do predsjednika. Na koncu smo u srpnju 1973. morali otići iz Ugande.

Tuga koju smo osjećali kad smo bili otjerani s Madagaskara ponovo nas je obuzela dok smo napuštali našu dragu braću iz Ugande. Prije nego što smo otišli na naše novo područje, Senegal, otputovali smo u Finsku. Tamo smo saznali da ipak nećemo ići u Senegal i rečeno nam je da ostanemo u Finskoj. Činilo se da je gotovo s našom misionarskom službom. U Finskoj smo služili kao specijalni pioniri, a onda smo ponovo započeli s putujućom službom.

Do 1990. godine smanjilo se protivljenje našem djelovanju na Madagaskaru, a centrala u Brooklynu nas je iznenadila pitanjem da li bismo ondje htjeli služiti jednu godinu. Mi smo željeli ići, ali postojale su dvije velike prepreke. Trebalo se brinuti za mog ostarjelog oca, a Veera je i dalje imala zdravstvenih problema. Iako me duboko ražalostila smrt mog oca u studenom 1990, sve bolje Veerino zdravstveno stanje dalo nam je nadu da ćemo opet biti misionari. Na Madagaskar smo se vratili u rujnu 1991.

Naša služba na Madagaskaru trebala je trajati jednu godinu, a potrajala je deset. Za to se vrijeme broj objavitelja povećao s 4 000 na 11 600. Misionarska služba predstavljala mi je veliki užitak. Istina, ponekad sam bio obeshrabren i imao osjećaj da možda zanemarujem fizičke i emocionalne potrebe svoje voljene supruge. No, Jehova je i njoj i meni davao snage da ustrajemo. Godine 2001. vratili smo se u Finsku i otada radimo u podružnici. Još uvijek revno podupiremo Kraljevstvo i rado se sjećamo Afrike. Odlučni smo vršiti Jehovinu volju na svakom zadatku koji nam dodijeli (Izaija 6:8).