“PANAMA — most koji povezuje svijet.” Tako je Panama prije pedesetak godina opisana u jednoj popularnoj radioemisiji koja se emitirala u toj srednjoameričkoj zemlji. Danas mnogi o njoj imaju slično gledište.

Panama je poput mosta između Sjeverne i Južne Amerike. Osim toga, kroz nju prolazi poznati Panamski kanal, nastao zahvaljujući velikom graditeljskom pothvatu. On također služi poput svojevrsnog “mosta” jer prolazi kroz čitavu zemlju te povezuje Atlantski i Tihi ocean. Dvije strane tog kanala povezuje i jedan doslovni most, Puente de las Américas. Panamski kanal omogućava brodovima iz čitavog svijeta da za samo nekoliko sati iz jednog oceana uplove u drugi, za što bi im inače trebalo nekoliko dana ili tjedana. Da, Panama je doista važan most, most koji povezuje mnoge dijelove svijeta.

U Panami žive ljudi različitog nacionalnog i etničkog porijekla. Doseljenici i starosjedioci zajedno tvore raznoliko stanovništvo nastanjeno širom ove lijepe zemlje. Može li dragocjena istina iz Božje Riječi premostiti takve društvene, kulturne, vjerske i jezične razlike te ujediniti ljude u njihovim razmišljanjima i ciljevima?

Može. Riječi apostola Pavla zapisane u Efežanima 2:17, 18 ukazuju na to da je u prvom stoljeću među kršćanima i židovskog i ne-židovskog porijekla vladalo takvo jedinstvo jer ih je ujedinila Kristova žrtva. Pavao je napisao: “Došao je [Isus] i objavio dobru vijest mira vama koji ste daleko i mir onima koji su blizu, jer preko njega mi, oba naroda, imamo pristup Ocu jednim duhom.”

Slično tome, Jehovini svjedoci u Panami objavljuju “dobru vijest mira” pojedincima i grupama ljudi koji su došli iz daleka u duhovnom, a ponekad i doslovnom smislu. Među onima koji su ‘pristupili’ Jehovi vlada pravo jedinstvo. Zahvaljujući tome u Panami su osnovane skupštine koje djeluju na šest različitih jezika — španjolskom, kantonskom, panamskom znakovnom jeziku, engleskom i na dva domorodačka jezika, kuni i ngobereu (guaymíju). Ohrabrujuće je saznati kako je služenje Jehovi ujedinilo ljude koji govore tim jezicima.

Od osam domorodačkih naroda u Panami, najveći je Ngobe. Taj narod ima oko 170 000 pripadnika, a većina ih živi na velikom području koje je odnedavno prozvano comarca, odnosno rezervat. Veliki dio tog područja sačinjavaju teško prohodne planine obrasle džunglom, kojima se putovati može uglavnom samo pješice, te prekrasna obalna područja, na koja se može doći samo s mora. Sela su se uglavnom oformila blizu rijeka, koje su važni plovni putevi, te uz obalu.  Mnogi stanovnici comarce preživljavaju tako što rade na plantažama kave na planinama i bave se ribolovom ili zemljoradnjom. Mnogi pripadaju religijama kršćanstva. No ima i onih koji su sljedbenici tamošnje religije Mama Tata. Drugi se, kad su bolesni ili imaju problema sa zlim duhovima, za pomoć obraćaju svojim sukiasima (vračevima). Premda mnogi govore španjolski, najbolje razumiju ngobere.

Jehovini svjedoci uviđaju koliko je važno pomoći ljudima da usvoje istinu ne samo umom već i srcem, jer im to pruža potrebnu motivaciju kako bi poduzeli neophodne promjene u svom životu i postupali u skladu s biblijskim načelima. Zbog toga su specijalni pioniri koji su poslani u osam različitih dijelova rezervata naučili jezik ngobere, u čemu su im pomagali tamošnji Jehovini svjedoci.

Četrnaest skupština, koliko ih je osnovano na tom području, izvrsno napreduje. Naprimjer, Dimas i Gisela, bračni par specijalnih pionira, prije nekoliko su godina poslani u malu skupštinu od približno 40 objavitelja blizu priobalnog grada Tobobea. Dimasu i Giseli trebalo je vremena da se naviknu na česta putovanja kanuom kako bi propovijedali poniznim ljudima duž obale Atlantskog oceana. Oni su otkrili da se mirne vode oceana vrlo brzo mogu pretvoriti u ubojite valove. Dok su veslali od sela do sela, često su ih boljele ruke i leđa. Osim toga, morali su naučiti jezik koji govore tamošnji stanovnici. No njihove žrtve i ustrajnost bile su nagrađene kad su 2001. na obilježavanje Kristove smrti došle 552 osobe.

Nasuprot Tobobea, na drugoj strani zaljeva, nalazi se selo Punta Escondida. Mala grupa tamošnjih objavitelja neko je vrijeme redovito, odnosno kad god su joj to omogućavale vremenske prilike, kanuima odlazila na sastanke u Tobobe. Izvještaji su ukazivali na to da bi se u tom selu moglo osnovati novu skupštinu. Stoga su Dimas i Gisela zamoljeni da se presele u Punta Escondidu. Za manje od dvije godine grupa u Punta Escondidi postala je skupština od 28 objavitelja, a prosjek prisutnih na javnom predavanju iznosio je 114. Godine 2004. ta se nova skupština radovala što je obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo 458 osoba.

Mnogim je iskrenim pojedincima pobjeda nad nepismenošću pomogla da razviju blizak odnos s Jehovom. To je bio slučaj i s Ferminom, mladom ženom s planinskog dijela comarce. Misionarke koje su propovijedale na udaljenom području na kojem je Fermina živjela primijetile su da ona pokazuje veliko zanimanje za poruku o Kraljevstvu. Kad su joj ponudile da s njom proučavaju Bibliju, rekla je da bi rado naučila više.  No postojao je jedan problem. Fermina je govorila i španjolski i ngobere, ali nije znala čitati ni pisati ni na jednom od ta dva jezika. Jedna se misionarka ponudila da je pouči pomoću brošurice Nauči čitati i pisati. *

Fermina je marljivo učila, temeljito se pripremala, radila sve domaće zadaće te vježbala pravilno pisanje riječi. Za godinu dana naučila je dovoljno da bi mogla proučavati brošuru I ti možeš biti Božji prijatelj! * Kad su braća organizirala sastanke, počela je dolaziti na njih. No budući da je bila siromašna, plaćanje prijevoza do mjesta održavanja sastanaka za sebe i svoju djecu predstavljalo joj je velik problem. Jedna pionirka koja je to znala predložila joj je da počne izrađivati i prodavati tradicionalnu odjeću kakvu nose žene iz naroda Ngobe. Fermina je poslušala taj savjet te je, usprkos tome što je imala i druge materijalne potrebe, pazila da taj novac koristi isključivo za putovanje na kršćanske sastanke. Ona i njena obitelj kasnije su se preselili na drugo područje, a Fermina i dalje dobro duhovno napreduje. Njena je obitelj sretna zbog toga što su pobijedili nepismenost, a i — što je još važnije — upoznali Jehovu.

U Panami se mnogi koji imaju gluhog člana obitelji srame zbog toga. Gluhi ponekad nemaju ni najniži stupanj obrazovanja. Budući da je s njima teško komunicirati, mnogi od njih osjećaju se izolirano i odbačeno.

Zbog toga je postalo očito da je potrebno nešto poduzeti kako bi se dobra vijest prenijela i njima. Na poticaj jednog putujućeg nadglednika grupa revnih pionira i drugih objavitelja počela je učiti panamski znakovni jezik. Njihov trud bio je nagrađen.

Pretkraj 2001. u gradu Panami osnovana je grupa koja djeluje na znakovnom jeziku. Na sastanke te grupe dolazilo je oko 20 osoba. Kako su braća i sestre bili sve vještiji u komuniciranju na znakovnom jeziku, svjedočilo se sve većem broju ljudi, od kojih su mnogi prvi put “čuli” biblijsku istinu na svom jeziku. Mnogi Jehovini svjedoci koji imaju gluhu djecu također su počeli dolaziti na sastanke te grupe te su primijetili da njihova djeca puno bolje razumiju biblijska učenja i sve više vole istinu. Mnogi roditelji počeli su učiti znakovni jezik kako bi mogli bolje komunicirati sa svojom djecom. Počeli su im duhovno pomagati te su obiteljske veze postale čvršće. To dobro pokazuje iskustvo Else i njene kćeri Iraide.

 Jedna sestra iz grupe koja djeluje na znakovnom jeziku saznala je za Iraidu, posjetila je te joj dala brošuru Raduj se zauvijek životu na Zemlji! * Iraidi se jako svidjelo ono što je saznala s ilustracija koje su prikazivale novi svijet. Pomoću te brošure s njom je započet biblijski tečaj. Nakon što su došli do kraja te brošure, prešli su na brošuru Što Bog zahtijeva od nas? * Tada je Iraida počela moliti svoju majku da joj pomogne u pripremi za proučavanje i da joj objasni neke stvari.

Elsa se sada našla pred dva problema. Budući da nije bila Jehovin svjedok, nije znala biblijsku istinu, a pored toga, nije razumjela ni znakovni jezik. Znakovni jezik nije naučila jer joj je bilo rečeno da će tako svoju kćer primorati da nauči govoriti. Zbog toga je njihova komunikacija bila vrlo ograničena. No Elsu je dirnulo to što ju je Iraida zamolila za pomoć, pa je jednu sestru iz skupštine zamolila da počne proučavati s njom. Ona je rekla: “Učinila sam to zbog svoje kćeri. Iraidu dosad još ništa nije toliko radovalo kao proučavanje Biblije.” Elsa se pridružila svojoj kćeri u proučavanju Biblije te je naučila i znakovni jezik. Kako joj je počela posvećivati sve više vremena, poboljšala se i njihova komunikacija. Iraida sada pažljivije bira svoje prijatelje i druži se s braćom i sestrama iz skupštine. I ona i njena majka redovito dolaze na kršćanske sastanke. Elsa se nedavno krstila, a i Iraida želi ostvariti taj cilj. Elsa kaže da je tek sada počela upoznavati svoju kćer jer napokon s njom može razgovarati o mnogim važnim stvarima koje ih obje raduju.

Grupa na znakovnom jeziku, koja je u travnju 2003. postala skupština, sada ima oko 50 objavitelja Kraljevstva, a sastancima uvijek prisustvuje i više osoba. Više od trećine objavitelja iz te skupštine sačinjavaju gluhe osobe. U još tri grada osnovane su nove grupe koje djeluju na znakovnom jeziku. Iako treba pomoći još mnogim gluhim osobama, učinjen je veliki korak kako bi se prekinula “tišina” između iskrenih gluhih pojedinaca i njihovog brižnog Stvoritelja Jehove Boga.

U Panami se postižu mnogi slični pozitivni rezultati. Premda tamošnji ljudi dolaze iz raznih kultura, govore razne jezike i imaju različito porijeklo, mnogi su postali ujedinjeni zahvaljujući tome što služe jedinom pravome Bogu. Istina iz Jehovine Riječi premostila je prepreke u komunikaciji u toj zemlji koju mnogi smatraju ‘mostom koji povezuje svijet’ (Efežanima 4:4).