SIROMAŠTVO i ugnjetavanje stari su gotovo koliko i čovječanstvo. Iako je Bog izraelskom narodu dao zakon kojim je nastojao zaštititi siromašne i ublažiti njihove patnje, zakon se često zanemarivao (Amos 2:6). Prorok Ezehijel osudio je način na koji se postupalo sa siromašnima. On je rekao: “Narod zemaljski vara i otima, i siromahu i ubogome čini nasilje, i došljaku čini krivo” (Ezehijel 22:29).

Stanje nije bilo drugačije ni kad je Isus bio na Zemlji. Vjerski vođe nisu nimalo marili za siromašne i nevoljne. U Bibliji su opisani kao “ljubitelji novca” koji su ‘proždirali kuće udovica’ te su više mislili na svoju tradiciju nego na ostarjele i siromašne (Luka 16:14; 20:47; Matej 15:5, 6). Zanimljivo je da su u Isusovoj usporedbi o dobrom Samarićaninu i svećenik i levit prošli pored ozlijeđenog čovjeka suprotnom stranom puta umjesto da mu priskoče u pomoć (Luka 10:30-37).

Evanđelja, izvještaji o Isusovom životu, pokazuju da je on potpuno razumio teškoće siromašnih i imao vrlo izražen osjećaj za njihove potrebe. Iako je Isus živio na nebu, napustio je svoj položaj, došao je na Zemlju kao čovjek i ‘postao siromašan zbog nas’ (2. Korinćanima 8:9). Kad je jednom prilikom  vidio mnoštvo ljudi, Isus se ‘sažalio na njih, jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira’ (Matej 9:36). Izvještaj o siromašnoj udovici pokazuje da Isusa nisu zadivili veliki prilozi bogatih, koji su davali “od svog viška”, već udovičin mali prilog. Njen ga je postupak dirnuo u srce jer je ona “od svoje neimaštine ubacila sve što je imala za život” (Luka 21:4).

No Isus nije samo žalio siromašne — on se i brinuo za njihove potrebe. On i njegovi apostoli imali su jedan zajednički fond koji su koristili da bi pomagali siromašnim Izraelcima (Matej 26:6-9; Ivan 12:5-8; 13:29). Isus je one koji su htjeli biti njegovi sljedbenici poticao da pomaganje siromašnima smatraju svojom dužnošću. Bogatom mladom narodnom poglavaru rekao je: “Prodaj sve što imaš i razdijeli siromašnima, i imat ćeš blago na nebesima; i dođi, budi moj sljedbenik.” Međutim, taj čovjek nije bio spreman rastati se od svog imetka, što pokazuje da je više volio svoje bogatstvo nego Boga i bližnje. Prema tome, nedostajale su mu osobine potrebne da bi se moglo postati Isusovim učenikom (Luka 18:22, 23).

Nakon Isusove smrti apostoli i drugi Kristovi sljedbenici nastavili su brinuti se za one koji su među njima bili siromašni. Otprilike 49. n. e. apostol Pavao našao se s Jakovom, Petrom i Ivanom te razgovarao s njima o svom zadatku da propovijeda dobru vijest, zadatku koji mu je dao Gospodin Isus Krist. Oni su se složili da bi Pavao i Barnaba trebali ići “nacijama”, odnosno usredotočiti se na propovijedanje ne-Židovima. Međutim, Jakov i njegovi suradnici potaknuli su Pavla i Barnabu da ‘na umu imaju siromašne’. A Pavao je to “revno nastojao raditi” (Galaćanima 2:7-10).

Za vladavine cara Klaudija razne dijelove Rimskog Carstva zadesila je velika glad. Zbog toga su kršćani u Antiohiji, “svaki prema svojim mogućnostima, odlučili poslužiti braći koja žive u Judeji šaljući im pomoć; a to su i učinili, poslavši je starješinama preko Barnabine i Savlove ruke” (Djela apostolska 11:28-30).

I danas pravi kršćani uviđaju da se Isusovi sljedbenici moraju brinuti za siromašne, a to se naročito odnosi na siromašne suvjernike (Galaćanima 6:10). Oni se zato istinski brinu za materijalne potrebe onih čija je egzistencija ugrožena. Naprimjer, 1998. suša je nanijela mnogo štete velikom dijelu sjeveroistočnog Brazila. Uništivši rižu, grah i kukuruz, suša je prouzročila veliku glad — kakve nije bilo 15 godina. U nekim je mjestima bilo teško doći čak i do pitke vode. Jehovini svjedoci iz preostalog dijela zemlje odmah su organizirali odbore za elementarne nepogode te su brzo sakupili tone hrane i platili troškove njenog prijevoza.

 Jehovini svjedoci koji su poduprli tu akciju napisali su: “Jako smo sretni što smo mogli pomoći svojoj braći, naročito zato što znamo da smo time obradovali Jehovino srce. Nikada ne zaboravljamo riječi iz Jakova 2:15, 16.” Ti biblijski reci kažu: “Ako su brat ili sestra goli i nemaju hrane koja im je potrebna za taj dan, a netko im od vas kaže: ‘Idite u miru, grijte se i dobro se najedite’, ali im ne date ono što im je potrebno za tijelo, od kakve je to koristi?”

U jednoj skupštini Jehovinih svjedoka u São Paulu skromnoj i revnoj, ali i vrlo siromašnoj kršćanki, često je teško spajati kraj s krajem. Ona kaže: “Iako živim u siromaštvu, biblijska poruka dala je pravi smisao mom životu. Zaista ne znam što bi bilo sa mnom da mi nisu pomogla moja braća u vjeri.” Jednom je ta marljiva kršćanka trebala ići na operaciju, ali je nije imala čime platiti. Tom prilikom kršćanska braća i sestre iz njene skupštine bila su u mogućnosti platiti joj operaciju. U cijelom svijetu pravi kršćani pružaju pomoć svojim suvjernicima u nevolji.

Međutim, koliko ih je god lijepo vidjeti, jasno je da takvi iskreni napori neće iskorijeniti siromaštvo. Čak ni jake države ni velike međunarodne humanitarne organizacije, premda imaju određenog uspjeha, nisu u stanju učiniti to. No, taj će vjekovni problem, zajedno s drugim problemima koji muče čovječanstvo, ipak biti konačno riješen. Kako će se to dogoditi?

Iz Evanđelja saznajemo da je Isus Krist često činio dobra djela pomažući siromašnima i onima koji su imali drugih potreba (Matej 14:14-21). Međutim, kojoj je aktivnosti dao prioritet? Jednom prilikom, nakon što je neko vrijeme pomagao ljudima u njihovim nevoljama, Isus je svojim učenicima rekao: “Pođimo negdje drugdje, u obližnja seoska mjesta, da i tamo propovijedam.” Zašto je Isus prekinuo svoj rad u korist bolesnih i drugih koji su trebali njegovu pomoć te nastavio sa svojom propovjedničkom aktivnošću? Govoreći o propovijedanju, Isus je objasnio: ‘Zato sam i došao’ (Marko 1:38, 39; Luka 4:43). Iako je Isusu bilo važno činiti dobra djela ljudima u nevolji, propovijedanje o Božjem Kraljevstvu bilo je njegov najvažniji zadatak (Marko 1:14).

Budući da ih Biblija potiče da ‘točno slijede Isusove stope’, kršćanima danas njegov primjer jasno pokazuje čemu dati prednost dok nastoje pomagati drugima (1. Petrova 2:21). Poput Isusa, i oni pomažu ljudima koji trebaju pomoć. No Isusa oponašaju i tako što prenošenje biblijske poruke — dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu — smatraju nečim najvažnijim u životu (Matej 5:14-16; 24:14; 28:19, 20). No, zašto bi objavljivanje poruke iz Božje Riječi trebalo biti važnije od ostalih načina pomaganja?

Stvarni životni primjeri iz cijeloga svijeta pokazuju da se ljudi bolje nose sa svakodnevnim  životnim problemima, pa i siromaštvom, kada razumiju i primjenjuju praktične biblijske savjete. Osim toga, biblijska poruka o Božjem Kraljevstvu, koju danas objavljuju Jehovini svjedoci, ljudima daje nadu u budućnost — nadu zbog koje vrijedi živjeti čak i pod najtežim okolnostima (1. Timoteju 4:8). Koja je to nada?

U Božjoj Riječi nalazimo ovo jamstvo o našoj budućnosti: “Prema [Božjem] obećanju očekujemo nova nebesa i novu zemlju, i u njima će prebivati pravednost” (2. Petrova 3:13). U Bibliji se pojam “zemlja” ponekad odnosi na ljude koji žive na Zemlji (1. Mojsijeva 11:1, St). Stoga obećana pravedna ‘nova zemlja’ predstavlja zajednicu ljudi koji imaju Božje odobravanje. Božja Riječ obećava i to da će takve osobe pod Kristovom vlašću dobiti vječni život i da će sretno živjeti u raju na Zemlji (Marko 10:30). Svi, pa i siromašni, mogu imati takvu predivnu budućnost. U toj ‘novoj zemlji’ siromaštvo će biti zauvijek riješen problem.