MOJE me pitanje još više mučilo za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, kada sam više od tri godine proveo u Američkoj ratnoj mornarici. Kad je rat završio, raspoređen sam na brod koji je u Kini trebao dostavljati pomoć. U Kini sam ostao skoro godinu dana i posvuda oko sebe gledao patnju.

Kinezi su radišni i inteligentni ljudi. No mnogi su teško patili zbog siromaštva i nasilja koje je donio Drugi svjetski rat. Posebno bi me ganula preslatka dječica, od koje su mnoga, onako neishranjena i u dronjcima, prosila kad bismo se iskrcali na obalu.

Rodio sam se 1925, odrastao sam u Kaliforniji i nikada prije nisam vidio takvo što. Zato sam se neprestano pitao: ‘Ako svemogući Stvoritelj postoji, zašto dopušta da pate toliki ljudi, a posebno nedužna djeca?’

Također sam se pitao zašto je Bog, ako zaista postoji, dopustio toliko razaranje, masovna ubojstva, smrt i patnju koji su stoljećima  pogađali ljude — naročito tijekom Drugog svjetskog rata, kada je život izgubilo preko 50 milijuna ljudi. Pored toga, nisam mogao dokučiti zašto su se u tom ratu, uz podršku svećenstva, ubijali ljudi koji su bili iste vjere, ali različite nacionalnosti.

Kad je 1939. započeo Drugi svjetski rat, a s njim i opće krvoproliće, došao sam do zaključka da nema Boga. No onda je u srednjoj školi na jednom predmetu iz prirodnih znanosti svaki učenik trebao izraditi nešto što je povezano sa znanošću. Budući da me zanimala astronomija, primio sam se izrade ovećeg reflektorskog teleskopa sa zrcalom promjera 20 centimetara.

Da bih napravio teleskop, kupio sam komad stakla debljine preko 2,5 centimetara i širine 20 centimetara te sam ga rezačem stakla učinio okruglim. Potom sam ručno brusio staklo kako bih od njega napravio konkavno zrcalo, što je bio dosta zahtjevan zadatak. Čitavo polugodište tome sam posvećivao sve svoje slobodno vrijeme. Kad sam dovršio zrcalo, ugradio sam ga u dugu metalnu cijev te sam svoj teleskop potom opremio okularima različitih jačina.

Jedne vedre noći bez mjesečine prvi sam put iznio svoj teleskop van i kroz njega promatrao zvijezde, kao i planete Sunčevog sustava. Zapanjio sam se kad sam vidio mnoštvo nebeskih tijela i organiziranost svemira. No, kad sam kasnije saznao da su neke “zvijezde” koje sam vidio zapravo bile galaksije poput naše Mliječne staze i da se svaka galaksija sastoji od milijardi zvijezda, bio sam još više zapanjen.

Govorio sam si: ‘Sve to sigurno nije moglo nastati samo od sebe. Ništa što je organizirano ne događa se slučajno. Svemir je tako dobro organiziran kao da ga je načinio genij. Možda Bog ipak postoji?’ Promatranje neba teleskopom navelo me da malo ublažim svoje prijašnje dogmatično ateističko uvjerenje.

Zatim sam se pitao: ‘Ako stvarno postoji Bog koji je dovoljno moćan i mudar da stvori taj čudesni svemir, zar on onda ne bi mogao ispraviti ovo žalosno stanje na Zemlji? Zašto je uopće dopustio tolike patnje?’ Kada sam to pitanje postavljao religioznim ljudima, oni mi nisu mogli dati odgovore koji bi me zadovoljili.

Nakon srednje škole i nekoliko godina fakulteta stupio sam u Američku ratnu mornaricu. Ni vojni kapelani nisu mi mogli dati  zadovoljavajuće odgovore na moja pitanja. Religiozne osobe najčešće bi rekle nešto poput: “Božji su putevi nedokučivi.”

Pitanja o tome zašto Bog dopušta patnje mučila su me i nakon odlaska iz Kine. Nisam ih mogao odagnati, posebno kad sam vidio vojna groblja na tihooceanskim otocima, gdje smo se zaustavljali na povratku kući. Bili su to mahom grobovi mladića koji još nisu pravo ni počeli živjeti.

Kad sam se vratio u Sjedinjene Države i istupio iz mornarice, školovao sam se još jednu godinu na sveučilištu Harvard u Cambridgeu (Massachusetts). Nakon tih godinu dana završio sam školovanje i dobio diplomu, ali se nisam vratio kući u Kaliforniju. Odlučio sam neko vrijeme ostati na istočnoj obali i pokušati pronaći odgovore na svoja pitanja. Namjeravao sam otići u New York, u kojem je bilo puno religija, kako bih prisustvovao nekim bogoslužjima i saznao što se na njima uči.

U New Yorku mi je moja tetka Isabel Kapigian ponudila da stanujem kod nje. Ona i njene dvije kćeri, Rose i Ruth, bile su Jehovini svjedoci. Misleći da me njihova vjerovanja neće zanimati, počeo sam odlaziti na bogoslužja drugih religija, razgovarati s njihovim pripadnicima i čitati njihovu literaturu. Obično sam ih pitao zašto Bog dopušta patnje, ali odgovoru nisu bili ništa bliže od mene. Zato sam na kraju zaključio da Boga možda ipak nema.

Na koncu sam pitao tetku i njene kćeri mogu li dobiti neke njihove publikacije kako bih se upoznao s gledištima Jehovinih svjedoka. Kad sam pročitao tu literaturu, brzo sam uvidio da se Jehovini svjedoci prilično razlikuju od drugih religija. Svi odgovori temeljili su se na Bibliji i imali su mi smisla. Za kratko vrijeme dobio sam odgovore na svoja pitanja o patnjama.

 Međutim, usto sam uvidio da Jehovini svjedoci žive u skladu s onim što Biblija naučava. Naprimjer, pitao sam tetku što su mladi Jehovini svjedoci u Njemačkoj radili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zanimalo me jesu li pristupali njemačkoj vojsci te govorili “Heil Hitler” i salutirali zastavi s kukastim križem. Ona je rekla da to nisu činili, već da su zbog svoje neutralnosti završavali u koncentracionim logorima, gdje su mnogi od njih bili ubijeni. Objasnila mi je da su tijekom rata Jehovini svjedoci u cijelom svijetu postupali isto — bili su neutralni. Čak i u demokratskim zemljama mladi Jehovini svjedoci išli su u zatvor zbog svog stava o neutralnosti.

Tetka me zatim zamolila da pročitam Ivana 13:35, gdje piše: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom.” Pravi kršćani moraju biti prepoznatljivi po ljubavi u kojoj god zemlji živjeli. Oni se nikada ne mogu naći na protivničkim stranama u ratu niti ubijati jedni druge zato što pripadaju drugoj naciji! Tetka me upitala: “Možeš li zamisliti Isusa i njegove učenike kako se u rimskim ratovima međusobno ubijaju na protivničkim stranama?”

Tetka mi je također skrenula pažnju na 1. Ivanovu 3:10-12. Tamo stoji: “Božja djeca i Đavlova djeca očita su po ovome: Tko god ne hodi u pravednosti, ne potječe od Boga, a ni onaj tko ne ljubi svog brata. (...) Trebamo imati ljubav jedan prema drugome; ne kao Kain, koji je potjecao od zloga i ubio svog brata.”

Biblija je tu jasna. Pravi kršćani vole jedni druge bez obzira na to u kojoj državi žive. Prema tome, oni nikada neće ubijati svoju duhovnu braću niti bilo koga drugoga. Zato je Isus za svoje sljedbenike mogao reći: “Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16).

Ubrzo sam saznao da Biblija otkriva zašto Bog dopušta patnje. Ona pokazuje da je Bog naše praroditelje stvorio savršene i da ih je smjestio u rajski vrt (1. Mojsijeva 1:26; 2:15). Također im je dao vrlo vrijedan dar — slobodnu volju. Međutim, tu su sposobnost trebali koristiti odgovorno. Slušajući Boga i njegove zakone ostali bi savršeni i nastavili bi živjeti u raju. Proširili bi granice tog raja dok ne bi obuhvaćao cijelu Zemlju. Njihova bi djeca bila savršena i Zemlja bi s vremenom postala predivan raj nastanjen savršenim i sretnim ljudima (1. Mojsijeva 1:28).

Međutim, kad bi Adam i Eva izabrali neovisnost i napustili Boga, tada bi im on prestao omogućavati savršeni život (1. Mojsijeva 2:16, 17). Nažalost, naši su roditelji zloupotrijebili svoju slobodnu volju i odlučili biti neovisni o Bogu. Na to ih je potaknulo buntovno duhovno stvorenje koje je dobilo ime Sotona Đavo. On je žudio za neovisnošću o Bogu i silno je želio da ga se obožava — na što samo Bog ima pravo (1. Mojsijeva 3:1-19; Otkrivenje 4:11).

Sotona je tako postao “bog ovog sustava stvari”, odnosno ovog zlog svijeta (2. Korinćanima 4:4). Biblija kaže: “Cijeli svijet leži  u vlasti zloga” (1. Ivanova 5:19). Isus je Sotonu nazvao ‘vladarem svijeta’ (Ivan 14:30). Neposlušnost Sotone i naših praroditelja cijelom je čovječanstvu donijela nesavršenstvo, nasilje, smrt, tugu i patnju (Rimljanima 5:12).

Da bi pokazao što će ignoriranje njegovih zakona značiti za ljudski rod, Stvoritelj je dopustio da posljedice toga traju tisućama godina. U tom je razdoblju cijelo čovječanstvo dobilo dovoljno prilika da se osvjedoči u istinitost onoga što Biblija kaže: “Put čovječji nije u njegovoj vlasti niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim. Karaj me, Jehova” (Jeremija 10:23, 24).

Sada, nakon svih proteklih stoljeća, možemo uvidjeti da se vladanje neovisno o Bogu pokazalo katastrofalnim. Zato je Bog naumio okončati ovo čovjekovo štetno eksperimentiranje s neovisnošću o njemu i njegovim zakonima.

Kako pokazuju biblijska proročanstva, Bog će vrlo skoro učiniti kraj ovom zlom i okrutnom svijetu: “Još malo, pa neće biti bezbožnika (...). A smjerni će naslijediti zemlju, i naslađivaće se množinom mira” (Psalam 37:10, 11).

Proročanstvo iz Danijela 2:44 kaže: “U vrijeme tih kraljeva [svih oblika vlasti koji sada postoje] Bog će nebeski podignuti kraljevstvo koje se dovijeka neće rasuti, i to se kraljevstvo neće ostaviti drugom narodu; ono će satrti i ukinuti sva ta kraljevstva, a samo će stajati dovijeka.” Ljudima više nikada neće biti dozvoljeno da vladaju jedni nad drugima. Cijelom će Zemljom vladati Božje Kraljevstvo. Pod upravom tog Kraljevstva cijela će Zemlja postati raj, a čovječanstvo će napredovati do savršenstva te vječno živjeti u sreći. Biblija obećava da će Bog ‘obrisati svaku suzu s naših očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge ni vike ni boli’ (Otkrivenje 21:4). Bog nam je pripremio zaista prekrasnu budućnost!

Kad sam dobio prave odgovore na svoja pitanja, to mi je promijenilo život. Tada sam poželio služiti Bogu i pomagati drugima da pronađu iste odgovore. Shvatio sam važnost 1. Ivanove 2:17, gdje piše: “Svijet [ovaj sadašnji poredak kojim upravlja Sotona] prolazi i njegova želja, no onaj tko vrši Božju volju ostaje zauvijek.” Silno sam želio vječni život u Božjem novom svijetu. Odlučio sam ostati u New Yorku i povezati se s nekom skupštinom Jehovinih svjedoka. Doživio sam puno lijepih trenutaka dok sam drugima pomagao upoznati ono što sam ja saznao.

Godine 1949. upoznao sam Rose Marie Lewis. Ona, njenih šest sestara i njihova majka Sadie bile su Jehovini svjedoci. Rose je služila Bogu kao punovremena propovjednica. Imala je mnogo dobrih osobina i odmah me privukla. Vjenčali smo se u lipnju 1950. i ostali u New Yorku. Bili smo sretni što smo služili Bogu, kao i zbog nade u vječni život u Božjem novom svijetu.

Godine 1957. Rose Marie i ja pozvani smo da punovremeno služimo u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u njujorškoj četvrti Brooklynu. U lipnju 2004. napunili smo  54 godine sretnog braka, a od toga smo 47 godina proveli u centrali. Bile su to radosne godine službe Jehovi i zajedničkog rada s tisućama naše braće i sestara.

Nažalost, početkom prosinca 2004. otkrilo se da Rose ima zloćudni tumor na jednom plućnom krilu. Liječnici su bili suglasni da tumor brzo raste i da ga treba odstraniti. Operacija je izvršena krajem prosinca i oko tjedan dana kasnije kirurg je ušao u bolničku sobu dok sam ja bio kraj Rose te rekao: “Rose Marie, idete kući. Izliječeni ste.”

Međutim, samo nekoliko dana nakon što se vratila kući, Rose su počeli mučiti jaki bolovi u trbuhu i na drugim mjestima. Budući da bolovi nisu prestajali, vratila se u bolnicu na daljnje pretrage. Otkrilo se da su iz nekog razloga u određenim vitalnim organima nastajali krvni ugrušci, zbog čega ti organi nisu dobivali dovoljno kisika. Liječnici su činili sve što je bilo u njihovoj moći, ali bezuspješno. Nakon samo nekoliko tjedana, bilo je to 30. siječnja 2005, primio sam najteži udarac u cijelom svom životu. Moja draga Rose Marie je umrla.

Tada sam imao skoro 80 godina. Iako sam cijelog života gledao kako ljudi pate, ovo je bilo drugačije. Rose i ja bili smo, kako Biblija kaže, “jedno tijelo” (1. Mojsijeva 2:24). Viđao sam tuđe patnje i sam sam ih doživljavao kada bi umro neki prijatelj ili član obitelji. Ali bol koju sam osjetio kad mi je umrla supruga bila je puno jača i trajnija. Sada u potpunosti shvaćam koliko je tuge ljudski rod dosad osjetio zbog smrti najbližih osoba.

Ipak, puno mi je pomoglo to što sam saznao zašto patimo i kako će patnje nestati. Psalam 34:18 (NS) kaže: “Jehova je blizu onih koji su slomljena srca i spašava one koji su skršena duha.” Nešto što uvelike može olakšati bol zbog smrti voljene osobe jest spoznaja da Biblija govori o uskrsnuću, o tome da će oni u grobovima izaći iz njih i dobiti priliku vječno živjeti u Božjem novom svijetu. Djela apostolska 24:15 kažu da će “biti uskrsnuće i pravednih i nepravednih”. Rose Marie jako je voljela Boga. Siguran sam da je i on nju jako volio te da će je se sjetiti i vratiti u život kad za to dođe vrijeme, a nadam se da će to biti uskoro (Luka 20:38; Ivan 11:25).

Iako je tuga zbog gubitka voljene osobe velika, radost pri ponovnom susretu o uskrsnuću bit će još veća (Marko 5:42). Božja Riječ obećava: “Oživjeće mrtvi tvoji (...). Zemlja će izmetnuti mrtvace” (Izaija 26:19). Mnogi ‘pravedni’ spomenuti u Djelima apostolskim 24:15 vjerojatno će uskrsnuti među prvima. Bit će to zaista predivno vrijeme! A među onima koji će uskrsnuti bit će i Rose Marie. Kakvu će joj samo dobrodošlicu prirediti njeni najbliži! Bit će veliko zadovoljstvo živjeti u svijetu u kojem više neće biti patnji!