SERAFIM je živio u vrijeme kada je Grčka bila dio Otomanskog Carstva. Prema Georgiosu Metallinosu, grčkom pravoslavnom učenjaku, u to je doba bilo “malo odgovarajućih škola”, a “većina je ljudi bila neobrazovana”, uključujući i svećenstvo.

Starogrčki koine i tadašnji pučki jezik, sa svojim brojnim dijalektima, jako su se razlikovali. Ta se razlika toliko produbila da koine, na kojem je bio napisan grčki dio Biblije, više nije mogao razumjeti nitko bez formalnog obrazovanja. U sporu koji je uslijedio Crkva se odlučila za nerazumljivi koine.

U takvoj se sredini, u uglednoj obitelji na grčkom otoku Lezbosu, oko 1670. rodio Stefanos Joanis Pogonat. Većina ljudi na otoku bila je siromašna i nepismena. Budući da su škole bile rijetke, Stefanos je osnovnu naobrazbu morao potražiti u tamošnjem manastiru. Dok je bio još vrlo mlad, zaredio se za đakona u Grčkoj pravoslavnoj crkvi te je dobio ime Serafim.

Serafimova snažna želja za znanjem odvela ga je oko 1693. u Carigrad (sada Istanbul u Turskoj). S vremenom je zbog svog znanja zadobio poštovanje uglednih Grka. Uskoro ga je tajni grčki nacionalistički pokret poslao kao izaslanika ruskom caru Petru Velikom. Na putu do Moskve i natrag Serafim je upoznao velik dio Europe te se susreo s vjerskim i intelektualnim reformnim strujanjima. Godine 1698. Serafim je otputovao u Englesku i uspostavio važne kontakte u Londonu i Oxfordu. Bio je predstavljen nadbiskupu od Canterburya, poglavaru Anglikanske crkve. Ubrzo se ispostavilo da će mu to poznanstvo biti vrlo korisno.

Za svog boravka u Engleskoj Serafim je zaključio da je Grcima hitno potreban nov, razumljiv prijevod “Novog zavjeta”. Služeći se prijevodom koji je više od pola stoljeća ranije načinio kaluđer Maksim, Serafim je počeo objavljivati svjež, točniji i razumljiviji prijevod. Svog se posla latio s oduševljenjem, no ubrzo je ostao bez novca. Olakšanje je stiglo kad je nadbiskup od Canterburya obećao potrebnu financijsku pomoć. Ohrabren tom potporom, Serafim je kupio tiskarski papir i ugovorio posao s jednim tiskarom.

 Međutim, tiskan je dio samo do polovice Evanđelja po Luki. Tada je politička promjena u Engleskoj navela nadbiskupa od Canterburya da obustavi daljnju financijsku potporu. No Serafim se nije dao obeshrabriti, već je pronašao druge bogate pokrovitelje, i tako je 1703. uspio objaviti revidirani prijevod. Dio troškova snosilo je Društvo za promicanje evanđelja u stranim zemljama.

Maksimov stariji dvosveščani prijevod sadržavao je i originalni grčki tekst. Bio je velik i težak. Serafimov revidirani prijevod imao je manja slova, sadržavao je samo suvremeni grčki prijevod te je bio tanji i jeftiniji.

“Nema sumnje da je to novo izdanje uistinu udovoljilo potrebama ljudi”, kaže učenjak Georgios Metallinos. “Međutim, Serafim ga je ujedno iskoristio da napadne skupinu svećenika koja se protivila prevođenju [Biblije].” Ti su se svećenici razbjesnili kad je Serafim u predgovoru napisao da je svoj prijevod načinio ‘ponajviše radi dobrobiti nekih svećenika i crkvenih glavara koji ne znaju grčki [koine], kako bi uz pomoć Najsvetijeg Duha mogli čitati i razumjeti nešto od izvornoga teksta, a onda to i prenijeti običnim kršćanima’ (The Translation of the Bible Into Modern Greek—During the 19th Century). Tako se Serafim umiješao u spor o prevođenju Biblije koji je vladao unutar Grčke pravoslavne crkve.

Na jednoj strani tog spora bili su oni koji su uviđali da duhovno i moralno stanje ljudi ovisi o dostupnosti Biblije koju mogu razumjeti. Oni su ujedno smatrali da i svećenici trebaju bolje poznavati Sveto pismo. Osim toga, pristaše prevođenja Biblije smatrali su da se biblijske istine mogu izraziti na bilo kojem jeziku (Otkrivenje 7:9).

Protivnici prevođenja Biblije izgovarali su se da svako prevođenje te knjige kvari njen sadržaj i umanjuje autoritet Crkve nad tumačenjem i službenim naukom. Međutim, oni su se ustvari bojali da protestanti koriste prijevod Biblije kako bi oslabili Grčku pravoslavnu crkvu. Mnogi svećenici smatrali su svojom dužnošću suprotstavljati se svemu što bi moglo ići u prilog protestantima, pa tako i nastojanju da se Biblija učini razumljivom običnim ljudima. Tako je prevođenje Biblije postalo goruće pitanje u sukobu između protestantizma i pravoslavlja.

Iako nije imao namjeru napustiti Pravoslavnu crkvu, Serafim je odvažno razotkrivao neznanje i zadrtost svećenika koji su mu se protivili. U predgovoru svom “Novom zavjetu” napisao je da “svaki bogobojazni kršćanin treba čitati Sveto pismo” kako bi mogao “oponašati Krista i biti poslušan [njegovim] učenjima”. Serafim je tvrdio da zabranjivanje proučavanja Biblije potječe od Đavla.

Kad je Serafimov prijevod došao u Grčku, izazvao je gnjev Crkve. Taj novi prijevod postao je zabranjen. Prijevod se spaljivalo, a svakome tko ga je posjedovao ili čitao prijetilo je izopćenje. Patrijarh Gabrijel III zabranio je širenje Serafimovog prijevoda, nazvavši ga suvišnim i beskorisnim.

Premda Serafim nije gubio nadu, shvatio je da treba biti oprezan. Unatoč službenoj zabrani Crkve, priličan broj svećenika i laika prihvatio je njegov prijevod. Serafim ga je vrlo uspješno širio. No, njegov sukob s moćnim protivnicima još ni izbliza nije bio gotov.

Osim što se zalagao za širenje Biblije, Serafim se priključio revolucionarnim i  nacionalističkim pokretima. Radi toga se u ljeto 1704. vratio u Moskvu. Postao je pouzdanik Petra Velikog i neko je vrijeme bio profesor na Ruskoj carskoj akademiji. Međutim, zabrinut za svoj prijevod, Serafim se 1705. vratio u Carigrad.

Iste godine izašlo je novo izdanje njegovog prijevoda, a Serafim je iz njega izbacio kritičan predgovor koji je imalo prvo izdanje. Stari predgovor zamijenio je jednostavnim uvodom koji je poticao na čitanje Biblije. To je izdanje bilo vrlo rasprostranjeno i ne postoji nikakva naznaka negativne reakcije patrijarhata.

Ipak, godine 1714. težak udarac došao je od Aleksandra Heladija, grčkog istraživača koji je bio protiv prevođenja Biblije. U svojoj knjizi Status Præsens Ecclesiæ Græcæ (Sadašnje stanje grčke Crkve) zlobno je napao biblijske prevoditelje i prijevode. Serafimu je Heladije posvetio cijelo poglavlje i prikazao ga kao lopova, varalicu te neobrazovanog i nemoralnog prevaranta. Je li u tim optužbama bilo imalo istine? Pisac Stylianos Bairaktaris izrazio je stav mnogih dobro upućenih učenjaka kada je Serafima nazvao ‘velikim radnikom i prosvijećenim pionirom’ koji je napadnut zato što je bio ispred svog vremena. Međutim, Heladijeva je knjiga doprinijela tužnom Serafimovom kraju.

Kad se Serafim 1731. vratio u Rusiju, Petar Veliki već je bio mrtav. Grčki đakon ostao je bez službene zaštite. Tadašnja carica Ana Ivanovna postavljala se vrlo oprezno prema svemu što je moglo negativno djelovati na njeno carstvo. U siječnju 1732. u Sankt Peterburgu su kolale glasine da neki grčki uhoda rovari protiv carstva. Sumnja je pala na Serafima. On je uhapšen i poslan na preslušavanje u manastir Nevski. U manastiru se nalazila Heladijeva knjiga, koja je Serafima optuživala za razne zločine. Serafim je tri puta pismeno iznio svoju obranu nastojeći pobiti optužbe. Ispitivanje je trajalo oko pet mjeseci, a sumnje koje su se nadvile nad đakona bilo je teško odagnati.

Budući da protiv Serafima nije bio iznesen nijedan opipljiv dokaz, pošteđen je smrtne kazne. Međutim, zbog Heladijevih klevetničkih optužbi vlasti ga nisu htjele pustiti na slobodu. Tako je grčki đakon osuđen na doživotno progonstvo u Sibir. U presudi je navedeno da se optužnica temeljila na optužbama iznesenim u “knjizi grčkog pisca Heladija”. U srpnju 1732. Serafim je okovan stigao u istočni Sibir te je bačen u zloglasni zatvor u Ohotsku.

Nakon tri godine Serafim je umro, napušten i zaboravljen. Njegove odluke i metode ponekad su bile pogrešne i nepromišljene, ali njegov je prijevod jedan od mnogih biblijskih prijevoda koji su danas dostupni na suvremenom grčkom jeziku. * Među njima je i Sveto pismo prema prijevodu Novi svijet, koje je pisano razumljivim jezikom, a ujedno je dostupno na mnogim drugim jezicima. Zaista možemo biti sretni što je Jehova Bog sačuvao svoju Riječ kako bi ljudi iz svih krajeva dobili priliku da “dođu do točne spoznaje istine”! (1. Timoteju 2:3, 4).