DVIJE neprijateljske vojske stoje na suprotnim stranama jedne doline. Izraelci već 40 dana prestrašeno slušaju uvrede najboljeg filistejskog ratnika Golijata (1. Samuelova 17:1-4, 16).

Golijat glasno izaziva Izraelce riječima: “Izaberite jednoga između sebe, pa neka izađe k meni. Ako me nadjača i pogubi me, mi ćemo vam biti sluge; ako li ja njega nadjačam i pogubim ga, onda ćete vi biti nama sluge, i služićete nam. (...) Ja osramotih danas vojsku Izraelsku; dajte mi čovjeka da se bijemo” (1. Samuelova 17:8-10).

U drevno doba nije bilo ništa neobično da se dva najbolja ratnika suparničkih vojski međusobno bore te da pobjeda pripadne onoj strani čiji je ratnik dobio borbu. No ovaj ratnik koji je izazivao izraelsku vojsku nije bio običan vojnik. Bio je to ogroman div — strašan i okrutan protivnik. No rugajući se vojsci Jehovinog naroda Golijat si je zapečatio sudbinu.

Ovo nije bio običan sukob dviju vojski. Bila je to borba između Jehove i filistejskih bogova. Umjesto da svoju vojsku hrabro povede u pobjedu nad Božjim neprijateljima, izraelski se kralj Saul skamenio od straha (1. Samuelova 17:11).

U to neizvjesno vrijeme jedan mladić, koji je već bio pomazan da postane kralj Izraela, posjetio je svoju braću koja su bila u Saulovoj vojsci. Bio je to David. Kad je čuo Golijatove riječi, upitao je: “Tko je taj Filistejin neobrezani da sramoti vojsku Boga živoga?” (1. Samuelova 17:26). U Davidovim očima Golijat je predstavljao Filistejce i njihove bogove. David se s pravom razgnjevio i poželio obraniti Jehovino ime i izraelski narod te se boriti protiv tog poganskog diva. No kralj Saul rekao mu je: “Ne možeš ti ići na Filistejina da se biješ s njim, jer si ti dijete” (1. Samuelova 17:33).

Saul i David na tu su situaciju gledali iz posve drugačijih kuteva. Saul je pred sobom vidio mladog pastira koji se želi boriti s okrutnim divom. S druge strane, David je na Golijata gledao kao na običnog čovjeka koji prkosi Vrhovnom Vladaru, Jehovi. David je bio hrabar jer je bio uvjeren da Bog neće dopustiti da se nekažnjeno ismijava njegovo ime i njegov narod. Golijat se hvalio svojom snagom, a David se uzdao u Jehovu i na tu je situaciju gledao onako kako ju je gledao Bog.

Davidova je vjera počivala na čvrstim temeljima. On se sjetio kako mu je Bog pomogao da obrani svoje ovce od medvjeda i lava. Taj mladi pastir bio je siguran da će mu Jehova i sada pomoći da se bori protiv tog moćnog filistejskog neprijatelja (1. Samuelova 17:34-37). Naoružan običnom praćkom i s pet glatkih kamena, David je krenuo na Golijata.

Mladi David odlučio je izvršiti taj naizgled nemogući zadatak jer se uzdao u to  da će mu Jehova dati potrebnu snagu. Stoga je tom Filistejcu hrabro rekao: “Ti ideš na me s mačem i s kopljem i sa štitom; a ja idem na te u ime Jehove nad vojskama, Boga vojske Izraelove, kojega si ružio. Danas će te Jehova dati meni u ruke (...) i poznaće sva zemlja da je Bog u Izraelu. I znaće sav ovaj zbor da Jehova ne spasava mačem ni kopljem, jer je rat Jehovin” (1. Samuelova 17:45-47).

Kakav je bio ishod te borbe? Nadahnuti izvještaj kaže: “David praćkom i kamenom nadjača Filistejina, i udari Filistejina i ubi ga; a nemaše David mača u ruci” (1. Samuelova 17:50). David nije imao mač, no imao je podršku moćnog Jehove Boga. *

Davidova vjera u Jehovu u toj se borbi doista pokazala opravdanom. Kad se nađemo pred odlukom da li da posustanemo zbog straha od ljudi ili da se pouzdamo u Jehovinu moć da nas spasi, jasno je što trebamo izabrati: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude” (Djela apostolska 5:29). Osim toga, kad na teške situacije gledamo onako kako na njih gleda Jehova, čak i najveće probleme vidjet ćemo u njihovom pravom svjetlu.