RODIO sam se 11. listopada 1922. Moji su roditelji imali devetero djece — četiri dječaka i pet djevojčica. Živjeli smo na Cipru, u mjestu Xylophagou. Premda su moji roditelji bili dosta imućni, da bi zbrinuli tako veliku obitelj, morali su naporno raditi na poljima.

Moj otac Antonis po prirodi je volio učiti i sve ga je zanimalo. Kratko nakon mog rođenja otac je kod seoskog učitelja spazio traktat pod naslovom Propovjedaonica za narode, koji su objavili Istraživači Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali). Počeo ga je čitati i odmah se zainteresirao za ono što je u njemu pisalo. Tako su otac i njegov prijatelj Andreas Christou bili među prvima na otoku koji su počeli kontaktirati s Jehovinim svjedocima.

S vremenom su njih dvojica nabavila i drugu biblijsku literaturu koju su objavili Jehovini svjedoci. Uskoro su otac i Andreas počeli biblijsku istinu o kojoj su učili prenositi drugim mještanima. Njihovo propovijedanje izazvalo je snažno protivljenje svećenstva  Grčke pravoslavne crkve i drugih koji su smatrali da Jehovini svjedoci loše utječu na ljude.

No većina stanovništva poštivala je tu dvojicu muškaraca koji su ih poučavali o Bibliji. Moj otac bio je poznat po svojoj susretljivosti i velikodušnosti. On je često pomagao siromašnim obiteljima. Ponekad se kasno noću iskrao iz kuće i pred vrata siromašnih odnio žito ili kruh. Zbog takvih nesebičnih kršćanskih djela poruka koju su ta dva propovjednika nosila bila je još privlačnija (Matej 5:16).

Zahvaljujući tome desetak ljudi prihvatilo je biblijsku poruku. Kako je njihovo cijenjenje biblijske istine raslo, rasla je i njihova želja da se sastaju po kućama i zajedno proučavaju Bibliju. Oko 1934. Nikos Matheakis, punovremeni propovjednik iz Grčke, došao je na Cipar i sastao se s grupom u Xylophagou. Strpljivo, ali odlučno, brat Matheakis pomagao im je da se organiziraju i bolje razumiju Bibliju. Ta je grupa kasnije postala prva skupština Jehovinih svjedoka na Cipru.

Kako je kršćansko djelo propovijedanja sve više napredovalo i kako je sve veći broj ljudi prihvaćao biblijsku istinu, braća su uvidjela da im je potrebno stalno mjesto za održavanje sastanaka. Moj najstariji brat Georgios i njegova supruga Eleni ponudili su da se sastanci održavaju u prostoriji koju su dotad koristili kao spremište za žito. Tu su prostoriju, koja se nalazila uz njihovu kuću, renovirali i preuredili kako bi bila prikladna za održavanje sastanaka. Tako su braća na Cipru dobila svoju prvu dvoranu. Koliko su samo zbog toga bila zahvalna! To što su imala dvoranu za sastajanje znatno je doprinijelo daljnjem napretku istine.

Godine 1938, u dobi od 16 godina, odlučio sam postati tesar. Stoga me otac poslao u glavni grad Cipra, Nikoziju. Vodeći  računa o mom duhovnom napretku, s bratom Nikosom Matheakisom dogovorio se da ću živjeti kod njega. Mnogi na Cipru još uvijek pamte tog vjernog brata po njegovoj revnosti i gostoljubivosti. Oduševljenje i odlučnost koje je on imao u tim su počecima bili potrebni svakom kršćaninu na našem otoku.

Brat Matheakis puno je doprinio tome da ozbiljno počnem shvaćati biblijsku istinu i da duhovno napredujem. Dok sam bio kod njega, prisustvovao sam svim sastancima koji su se održavali u njegovom domu. Prvi put u životu osjetio sam kako moja ljubav prema Jehovi raste. Odlučio sam izgraditi blizak odnos s Bogom. Nakon nekoliko mjeseci zamolio sam brata Matheakisa da me povede sa sobom u službu propovijedanja. Bilo je to 1939.

Nakon nekog vremena otišao sam posjetiti svoju obitelj. Provevši neko vrijeme sa svojim ocem, bio sam još sigurniji da sam pronašao istinu i smisao života. U rujnu 1939. počeo je Drugi svjetski rat. Mnogi mladići moje dobi dobrovoljno su otišli u rat, no ja sam, u skladu s onim što nas Biblija uči, odlučio ostati neutralan (Izaija 2:4; Ivan 15:19). Te sam se godine predao Jehovi, a sljedeće se krstio. Prvi put u životu osjetio sam da se više ne bojim ljudi!

Godine 1948. oženio sam Efprepiju. S vremenom nam se rodilo četvero djece. Ubrzo smo shvatili da ćemo morati ulagati mnogo truda kako bismo ih odgojili u “stezi i Jehovinom usmjeravanju mišljenja” (Efežanima 6:4). Trudili smo se usaditi u svoju djecu duboku ljubav prema Jehovi i potaknuti ih da poštuju njegove zakone i načela, za što smo se i molili Jehovi.

Godine 1964, kad sam imao 42 godine, počele su mi se kočiti desna ruka i noga. S vremenom mi se isto počelo dešavati i s lijevom rukom i nogom. Liječnici su mi dijagnosticirali atrofiju mišića, neizlječivu bolest koja na koncu završava potpunom paralizom. Ta me vijest jako potresla. Sve se  desilo tako brzo i neočekivano! Preplavile su me ljutnja i ogorčenje te sam se počeo pitati: ‘Zašto mi se to događa? Čime sam to zaslužio?’ No s vremenom sam prebrodio prvi šok. Kasnije sam postao jako zabrinut i nesiguran. U mislima su mi vrvjele stotine pitanja. Hoću li biti potpuno paraliziran i ovisan o drugima? Kako ću to podnijeti? Hoću li se moći brinuti za obitelj — svoju ženu i naše četvero djece? Jako su me mučila takva pitanja.

Na toj teškoj prekretnici u svom životu više sam nego ikada prije osjećao potrebu da se obratim Jehovi u molitvi i otvoreno mu kažem sve što me muči. Danonoćno sam mu se molio u suzama. Ubrzo sam osjetio mir. Utješne riječi iz Filipljanima 4:6, 7 pokazale su se istinitima i u mom slučaju: “Ne budite tjeskobno zabrinuti ni za što, nego u svemu molitvom i usrdnim moljenjem zajedno sa zahvaljivanjem obznanite svoje molbe Bogu; i Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage posredstvom Krista Isusa.”

Moje se zdravstveno stanje nastavilo pogoršavati. Uvidio sam da ću se morati brzo prilagoditi novonastalim okolnostima. Budući da više nisam mogao raditi kao tesar, odlučio sam pronaći lakši posao koji ću moći obavljati usprkos svojim zdravstvenim poteškoćama te tako nastaviti uzdržavati svoju obitelj. U početku sam malim kombijem prodavao sladoled. To sam radio šest godina, sve dok zbog bolesti nisam dospio u invalidska kolica. Nakon toga sam počeo raditi još lakše poslove.

Godine 1990. moje se zdravlje toliko pogoršalo da više nisam mogao raditi. Sada u potpunosti ovisim o drugima, čak i kad su u pitanju aktivnosti koje zdrava osoba obavlja bez ikakvog problema. Potrebna mi je pomoć kako bih legao u krevet, oprao se i obukao. Da bih došao na kršćanski sastanak, invalidskim me kolicima moraju odvesti do automobila i zatim me smjestiti u njega. Kad stignemo do dvorane, moraju me iznijeti iz automobila, staviti u invalidska kolica i zatim odvesti u dvoranu. Za vrijeme sastanka pored sebe imam električnu grijalicu kako bi mi bilo toplo za noge.

No usprkos paralizi, redovit sam na skoro svim sastancima. Znam da nas Jehova na njima poučava. Osim toga, druženje s duhovnom braćom i sestrama za mene je velika utjeha i ohrabrenje (Hebrejima 10:24, 25). Duhovno zreli suvjernici redovito me posjećuju, što mi puno znači. Zbog svega toga osjećam se kao i David, koji je rekao: “Čaša se moja prelijeva” (Psalam 23:5).

Moja draga supruga velika mi je pomoć sve ove godine. I moja mi djeca puno pomažu. Sada već nekoliko godina svakodnevno za mene obavljaju razne poslove. Ono što čine za mene nije lako i iz godine u godinu postaje sve teže. Oni su veoma strpljivi i samopožrtvovni te se molim Jehovi da ih nastavi blagoslivljati.

Molitva je još jedan divan dar putem kojeg Jehova jača svoje sluge (Psalam 65:2). Jehova je odgovorio na moje usrdne molitve i dao mi snage da mu ostanem vjeran sve ove godine. Kad sam obeshrabren, molitva mi donosi olakšanje i pomaže da sačuvam radost. Redoviti razgovori s Jehovom tješe me i jačaju moju odlučnost da ustrajem. Siguran sam da Jehova čuje molitve svojih slugu i daje nam unutarnji mir koji nam je potreban (Psalam 51:17; 1. Petrova 5:7).

A najviše me jača pomisao na to da će Bog uskoro izliječiti sve koji budu živjeli u raju, kad njegov Sin Isus Krist uspostavi  Kraljevstvo. Kad razmišljam o toj divnoj nadi, oči mi se mnogo puta ispune suzama radosnicama (Psalam 37:11, 29; Luka 23:43; Otkrivenje 21:3, 4).

Otprilike 1991. promislio sam o svojim okolnostima i shvatio da neću imati vremena za samosažalijevanje ako se u potpunosti posvetim propovijedanju dragocjene dobre vijesti o Kraljevstvu. Te sam godine počeo služiti kao punovremeni propovjednik.

Budući da se ne mogu kretati, najviše svjedočim putem pisama. No i za pisanje moram uložiti veliki napor. Budući da su mi mišići oslabili, teško mi je čvrsto držati olovku. Usprkos tome, ustrajnost i molitva pomogle su mi da već više od 15 godina svjedočim na taj način. Ljudima propovijedam i putem telefona. Nikada ne propuštam prilike kako bih o svojoj nadi u novi svijet i o rajskoj Zemlji govorio svojim rođacima, prijateljima i susjedima koji mi dođu u posjetu.

Zahvaljujući tome doživio sam mnogo ohrabrujućih iskustava. Jako me raduje što je jedan moj unuk, s kojim sam prije otprilike 12 godina proučavao Bibliju, duhovno napredovao i razvio cijenjenje prema biblijskoj istini. Njegova savjest oblikovana po biblijskim načelima potakla ga je da ostane vjeran i odlučan po pitanju kršćanske neutralnosti.

Naročito sam sretan kad mi se ljudi kojima pišem jave kako bi više saznali o Bibliji. Neki znaju pitati da li mogu dobiti još biblijske literature. Naprimjer, jednom me nazvala jedna žena i zahvalila se za ohrabrujuće pismo koje sam poslao njenom suprugu. Rekla je da je ono o čemu sam pisao bilo jako zanimljivo. Kasnije sam s njom i njenim suprugom vodio mnoge biblijske razgovore u svom domu.

Tokom godina vidio sam kako broj objavitelja Kraljevstva na ovom području raste. Mala dvorana pored kuće mog brata Georgiosa više je puta bila proširivana i preuređivana. Tu lijepu dvoranu sada koriste dvije skupštine Jehovinih svjedoka.

Naš je otac umro 1943, u dobi od 52 godine, no iza sebe je ostavio divno duhovno nasljedstvo! Osmero njegove djece prihvatilo je istinu i još uvijek služi Jehovi. U mjestu Xylophagou, gdje se otac rodio, te u obližnjim selima sada postoje tri skupštine s ukupno 230 objavitelja Kraljevstva!

Sve to pričinjava mi veliku radost. Sada, u dobi od 83 godine, potpuno sam uvjeren u sljedeće psalmistove riječi: “Lavovi su ubogi i gladni, a koji traže Jehovu, ne premiče im se ni jednoga dobra” (Psalam 34:10). Radosno očekujem vrijeme kad će se ispuniti proročanstvo iz Izaije 35:6, gdje stoji: “Tada će hromac skakati kao jelen.” A u međuvremenu sam, usprkos svojoj teškoj bolesti, odlučan nastaviti radosno služiti Jehovi!