1, 2. Koja je velika djela Jehova učinio za svoj narod, i kakav je novi odnos uspostavljen između Jehove i Izraelaca?

GODINE 1513. pr. n. e. Jehova je uspostavio novi odnos sa svojim slugama na Zemlji. Te je godine ponizio jednu svjetsku silu i izbavio Izraelce iz ropstva. Tako je postao njihov Spasitelj i Vlasnik. Prije nego što ih je spasio, Bog je rekao Mojsiju: “Kaži sinovima Izraelovim: ja sam Jehova, i izvešću vas ispod bremena Egipatskih, i oprostiću vas ropstva njihova, i izbaviću vas mišicom podignutom i sudovima velikim. I uzeću vas da mi budete narod, i ja ću vam biti Bog” (2. Mojsijeva 6:6, 7; 15:1-7, 11).

² Nedugo nakon izlaska iz Egipta Izraelci su sklopili savez sa svojim Bogom Jehovom. Tako Jehovi njegovi sluge više nisu služili samo kao pojedinci, obitelji ili plemena, već je imao organizirani narod na Zemlji (2. Mojsijeva 19:5, 6; 24:7). Svom je narodu dao zakone koji su se ticali njihovog svakodnevnog života i, što je još važnije, obožavanja Boga. Mojsije je rekao Izraelcima: “Koji je veliki narod kojemu je bog blizu kao što je Jehova Bog naš kad ga god zazovemo? I koji je narod veliki koji ima uredbe i zakone pravedne kao što je sav ovaj zakon koji iznosim danas pred vas?” (5. Mojsijeva 4:7, 8).

3, 4. Iz kojeg su važnog razloga Izraelci postojali kao narod?

³ Stoljećima nakon toga Jehova je preko proroka Izaije podsjetio Izraelce na jedan važan razlog zašto postoje kao narod. Izaija je rekao: “Ovako veli Jehova, koji te je stvorio, Jakove, i koji te je sazdao, Izraele: ne boj se, jer te otkupih, pozvah te po imenu tvom; moj si. Jer sam ja Jehova, Bog tvoj, svetac Izraelov, spasitelj tvoj. (...) Dovedi sinove moje iz daleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, sve, koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih. Vi ste moji svjedoci, veli Jehova, i sluga moj kojega izabrah (...). Narod koji sazdah sebi, pripovijedaće hvalu moju” (Izaija 43:1, 3, 6, 7, 10, 21).

 ⁴ Kao narod koji nosi Jehovino ime, Izraelci su trebali drugima svjedočiti o njegovoj vrhovnoj vlasti. Trebali su biti narod ‘stvoren na slavu Jehovi’. Trebali su ‘pripovijedati hvalu Jehovinu’, govoriti drugima o tome kako ih je na začuđujuće načine izbavio i tako slaviti njegovo sveto ime. Ukratko govoreći, trebali su biti narod koji će svjedočiti za Jehovu.

5. U kom su pogledu Izraelci bili narod predan Bogu?

⁵ U 11. stoljeću pr. n. e. kralj Salamun je rekao da je Jehova Izraelce odijelio od ostalih naroda. U molitvi Jehovi rekao je: ‘Ti si ih odvojio sebi za nasljedstvo od svih naroda na zemlji’ (1. Kraljevima 8:53). I Izraelci kao pojedinci imali su poseban odnos s Jehovom. Mojsije im je ranije rekao: “Vi ste sinovi Jehove Boga svojega (...). Jer si narod svet Jehovi Bogu svojemu” (5. Mojsijeva 14:1, 2). Dakle, mladi su Izraelci rođenjem postali dio naroda predanog Jehovi Bogu, pa mu nisu morali svaki ponaosob predati svoj život (Psalam 79:13; 95:7). Pripadnike svakog novog naraštaja poučavalo se o Jehovinim zakonima koje su bili obavezni držati zbog saveza sklopljenog između Izraelaca i Jehove (5. Mojsijeva 11:18, 19).

6. Koju je odluku svaki Izraelac sam morao donijeti?

⁶ Iako su Izraelci rođenjem postali dio Bogu predanog naroda, svaki je pojedinac morao donijeti osobnu odluku hoće li služiti Bogu. Prije nego što su ušli u Obećanu zemlju, Mojsije im je rekao: “Svjedočim vam danas nebom i zemljom, da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo; zato izaberi život, da budeš živ ti i sjeme tvoje, ljubeći Jehovu Boga svojega, slušajući glas njegov i držeći se njega; jer je on život tvoj i duljina dana tvojih; da bi nastavao na zemlji, za koju se zakleo Jehova ocima tvojim, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će im je dati” (5. Mojsijeva 30:19, 20). Dakle, svaki je Izraelac sam morao odlučiti hoće li služiti Jehovi, slušati ga i držati ga se. Budući da su Izraelci imali slobodnu volju, morali su snositi posljedice svojih odluka (5. Mojsijeva 30:16-18).

7. Što se dogodilo nakon smrti Jozuinog naraštaja?

⁷ Razdoblje sudaca zorno pokazuje koje su posljedice vjernosti, a koje nevjernosti. Kratko prije nego što je započelo to razdoblje, Izraelci su oponašali dobar primjer Jozue, i bili su blagoslovljeni. ‘Služio je narod Jehovi svega vijeka Jozuina i svega vijeka starješina koje živješe dugo iza Jozue i koje bijahu vidjele sva velika djela Jehovina što učini Izraelu.’ Međutim, neko vrijeme nakon Jozuine smrti “nasta drugi naraštaj iza njih, koji ne poznavaše Jehovu ni djela koja je učinio Izraelu. I sinovi Izraelovi, činiše što je zlo pred Jehovom” (Suci 2:7, 10, 11). Mlađi, neiskusni naraštaj očito nije cijenio nasljeđe koje je dobio kao dio naroda predanog Jehovi Bogu, za koji je on u prošlosti učinio mnoga velika djela (Psalam 78:3-7, 10, 11).

8, 9. (a) Kako su Izraelci mogli dokazati da žive u skladu sa svojim predanjem Jehovi? (b) Što su mogli steći oni koji su prinosili dobrovoljne žrtve?

⁸ Jehova je svom narodu dao priliku da dokaže da živi u skladu sa svojim predanjem. Naprimjer, njegov je Zakon zahtijevao prinošenje žrtava, od kojih su jedne bile obavezne, a druge dobrovoljne (Hebrejima 8:3). Dobrovoljne žrtve (žrtve paljenice, žitne žrtve i žrtve zajedništva) bile su  darovi koji su se prinosili Jehovi kako bi se stekla njegova naklonost i izrazila zahvalnost (3. Mojsijeva 7:11-13).

⁹ Te dobrovoljne žrtve radovale su Jehovu. Za žrtve paljenice i žitne žrtve kaže se da su “ugodni miris Jehovi” (3. Mojsijeva 1:9; 2:2). U slučaju žrtve zajedništva krv i salo životinje prinosilo se Jehovi, a dijelove mesa jeli su svećenici i osoba koja je prinijela žrtvu. Stoga je to bilo simbolično jelo koje je ukazivalo na mir koji vlada između njih i Jehove. U Zakonu je stajalo: “Ako Jehovi prinosite žrtvu zajedništva, prinesite je tako da steknete milost” (3. Mojsijeva 19:5, NS). Iako su svi Izraelci samim rođenjem postali predani Jehovi, oni koji su ozbiljno shvaćali to predanje prinosili su dobrovoljne žrtve te su tako ‘stekli milost’ i bili bogato blagoslovljeni (Malahija 3:10).

10. Kako je Jehova pokazao da nije zadovoljan izraelskim narodom koji je živio u vrijeme Izaije i Malahije?

¹⁰ Međutim, iako je izraelski narod bio predan Jehovi, često mu je bio nevjeran. On mu je preko svog proroka Izaije rekao: “Nisi mi prinio jagnjeta na žrtvu paljenicu, i žrtvama svojim nisi me počastio; nisam te nagonio da mi služiš prinosima” (Izaija 43:23). Osim toga, za Jehovu su bile bezvrijedne žrtve koje se nisu prinosile dragovoljno i iz ljubavi prema njemu. Naprimjer, tristo godina nakon Izaije, u vrijeme proroka Malahije, Izraelci su prinosili životinje s manama. Stoga im je Malahija rekao: “Niste mi mili, veli Jehova nad vojskama, i neću primiti dara iz vaše ruke. (...) Donosite oteto, i hromo i bolesno donosite na dar; eda li ću primiti iz ruke vaše? govori Jehova” (Malahija 1:10, 13; Amos 5:22).

11. Koja se mogućnost pružala Izraelcima?

¹¹ U vrijeme kad se izraelski narod predao Jehovi, on mu je obećao: “Ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate savez moj, bićete moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja. I bićete mi kraljevstvo svećeničko i narod svet” (2. Mojsijeva 19:5, 6). Obećani Mesija pojavio se među njima i prvima im dao priliku da postanu vladari u Božjem Kraljevstvu (1. Mojsijeva 22:17, 18; 49:10; 2. Samuelova 7:12, 16; Luka 1:31-33; Rimljanima 9:4, 5). No velika većina Izraelaca iznevjerila je svoje predanje (Matej 22:14). Odbacili su Mesiju, a potom ga i ubili (Djela apostolska 7:51-53).

12. Koje Isusove riječi pokazuju da je Jehova odbacio Izraelce premda su bili njemu predan narod?

¹² Nekoliko dana prije svoje smrti Isus je rekao židovskim vjerskim vođama: “Zar nikad niste čitali u Pismima: ‘Kamen koji su graditelji odbacili, taj je postao glavni ugaoni kamen. To je od Jehove, i divno je u našim očima’? Zato vam kažem: Božje kraljevstvo uzet će se od vas i dat će se narodu koji donosi njegove plodove” (Matej 21:42, 43). Slikovito prikazujući kako ih je Jehova odbacio kao narod jer su pogazili svoje predanje, Isus je rekao: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi — koliko sam puta htio skupiti tvoju djecu, kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila! A vi niste htjeli. Evo, vaša se kuća ostavlja vama” (Matej 23:37, 38).

13. Što je Jehova prorekao u vrijeme Jeremije?

¹³ U vrijeme proroka Jeremije Jehova je prorekao nešto novo o svom narodu. O tome čitamo: “Evo, idu dani, govori Jehova, kad ću učiniti s domom Izraelovim i s domom Judinim nov savez, ne kao onaj savez, koji učinih s ocima njihovim, kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje Egipatske, jer onaj savez moj oni pokvariše, a ja im bijah muž, govori Jehova; nego ovo je savez što ću učiniti s domom Izraelovim poslije ovih dana, govori Jehova: metnuću zakon svoj u njih, i na srcu njihovu napisaću ga, i biću im Bog i oni će mi biti narod” (Jeremija 31:31-33).

14. Kada je i na temelju čega počeo postojati novi narod predan Jehovi, i koji je to narod?

¹⁴ Temelj tog novog saveza položen je 33. n. e., kad je Isus umro i kad je nakon toga predstavio svom Ocu vrijednost svoje prolivene krvi (Luka 22:20; Hebrejima 9:15, 24-26). No taj je savez na snagu stupio kad je na Pentekost 33. n. e. izliven sveti duh i kad je rođen novi narod, ‘Izrael Božji’ (Galaćanima 6:16; Rimljanima 2:28, 29; 9:6; 11:25, 26). Pišući pomazanim kršćanima, apostol Petar je rekao:  “Vi ste ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod određen za posebnu svojinu, da biste nadaleko objavili vrline’ onoga koji vas je pozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo. Jer nekad niste bili narod, a sada ste Božji narod” (1. Petrova 2:9, 10). Jehova i izraelski narod više nisu bili u posebnom odnosu. Od 33. n. e. Jehovinu naklonost više nije imao taj narod, nego duhovni Izrael, kršćanska skupština, ‘narod koji donosi plodove’ Mesijanskog Kraljevstva (Matej 21:43).

15. Što je označavalo krštenje na koje je Petar potaknuo svoje slušatelje na Pentekost 33. n. e.?

¹⁵ Od Pentekosta 33. n. e. svaki pojedinac, bilo Židov bilo ne-Židov, morao se osobno predati Bogu i krstiti “u ime Oca i Sina i svetog duha” * (Matej 28:19). Apostol Petar je na Pentekost Židovima i obraćenicima koji su pozitivno reagirali na njegovo propovijedanje rekao: “Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete besplatni dar svetog duha” (Djela apostolska 2:38). Oni svojim krštenjem nisu obznanili samo to da su predali život Jehovi već i to da prihvaćaju Isusa kao sredstvo putem kojeg će im Jehova oprostiti grijehe. Morali su ga priznati kao Jehovinog Prvosvećenika i svog Vođu, Glavu kršćanske skupštine (Kološanima 1:13, 14, 18).

16. Kako su u Pavlovo vrijeme Židovi i ne-Židovi koji su prihvatili Krista postali dio duhovnog Izraela?

¹⁶ Godinama nakon toga apostol Pavao je rekao: ‘Najprije sam onima u Damasku, pa onda i onima u Jeruzalemu, i po cijeloj zemlji Judeji, i nacijama donosio poruku da se pokaju i obrate se Bogu čineći djela koja dolikuju pokajanju’ (Djela apostolska 26:20). Nakon što je Židove i ne-Židove uvjerio da je Isus doista Krist, odnosno Mesija, Pavao im je pomogao da dođu do predanja i krštenja (Djela apostolska 16:14, 15, 31-33; 17:3, 4; 18:8). Ti su se novi učenici obratili k Bogu i tako su postali dio duhovnog Izraela.

17. Koje se pečaćenje bliži kraju, i što se žurno odvija?

¹⁷ Konačno pečaćenje ostatka duhovnih Izraelaca bliži se kraju. Kad bude završeno, “četiri anđela” koji zadržavaju razorne vjetrove ‘velike nevolje’ dobit će dopuštenje da ih oslobode. A do tada se žurno odvija sakupljanje ‘velikog mnoštva’, koje se nada vječnom životu na Zemlji. Te “druge ovce” pokazuju vjeru u ‘Janjetovu krv’ i krste se u znak svog predanja Jehovi, jer su same tako odlučile (Otkrivenje 7:1-4, 9-15; 22:17; Ivan 10:16; Matej 28:19, 20). Među njima su mnogi mladi čiji su roditelji Jehovini svjedoci. Ako si i ti jedan od njih, sigurno će ti biti zanimljiv sljedeći članak.