MA KOLIKO strašne, strahote koje su se tokom Drugog svjetskog rata odvijale u nacističkim koncentracionim logorima nisu bile ni početak ni kraj gaženja ljudskog dostojanstva. Bilo da se osvrnemo na prošlost bilo na sadašnjost, zapažamo isto — mnoge se ljude već dugo ponižava i omalovažava.

No ljudsko dostojanstvo nije se gazilo samo takvim okrutnim postupcima koji nagrđuju ljudsku povijest. To se često činilo i još uvijek se čini na puno podmuklije načine. Uzmimo za primjer djecu koju se ismijava zbog neke njihove tjelesne karakteristike, doseljenike kojima se rugaju zbog njihovih “čudnih” običaja ili one koje se diskriminira zbog boje kože ili nacionalnosti. Oni koji gaze tuđe dostojanstvo možda na to gledaju kao na šalu, no bol i poniženje koje nanose onima koje omalovažavaju nisu nimalo smiješni (Priče Salamunove 26:18, 19).

Jedan rječnik dostojanstvo definira kao ‘ukupnost vrlina odnosno okolnosti zbog kojih se tko osjeća dostojanstveno, poštovano i cijenjeno’. Iz toga proizlazi da na naše dostojanstvo utječe naš stav o sebi samima, ali i način na koji drugi postupaju s nama.  Premda razni činioci mogu utjecati na stav koji imamo o sebi, mišljenje koje drugi imaju o nama i način na koji se s nama ophode mogu jako utjecati na naš osjećaj osobne vrijednosti.

U svakom društvu postoje siromašni, nezaštićeni i ranjivi pojedinci. No to što se nalaze u takvom položaju ne mora automatski narušavati njihovo dostojanstvo. Njega narušavaju stavovi i reakcije drugih ljudi. Nažalost, pravo na ljudsko dostojanstvo često se gazi i obezvređuje baš kad su u pitanju oni koje su zadesile takve nesretne okolnosti. Ostarjele, siromašne, mentalno i fizički bolesne često se naziva “bezvrijednima”, “beskorisnima” i “nesposobnima”.

Zbog čega ljudi ponižavaju jedni druge? Hoće li doći vrijeme kad se više nikome neće uskraćivati temeljno pravo na ljudsko dostojanstvo? U sljedećem članku saznat ćemo kako Božja Riječ, Biblija, odgovara na ta pitanja.