MOJ suprug i ja vjenčali smo se 1951, kad sam imala 21 godinu. U roku od četiri godine dobili smo dva sina i bila sam sretna u svakom pogledu.

Jednog dana 1957. starija mi je sestra rekla da je posjećuje misionarka Jehovinih svjedoka. Premda je moja sestra bila budist, počela je s njom proučavati Bibliju te me poticala da i ja počnem proučavati. Pristala sam. Budući da sam pohađala protestantsku crkvu, nadala sam se da ću tako razotkriti pogrešna učenja Jehovinih svjedoka.

Ubrzo sam uvidjela da jako slabo poznajem Bibliju. Misionarku sam morala upitati: “Tko je Jehova?” To ime nikada nisam čula u svojoj crkvi. Misionarka Daphne Cooke (kasnije Pettitt) pokazala mi je Izaiju 42:8, gdje jasno stoji da je Jehova ime Svemogućeg Boga. Daphne je pomoću Biblije odgovorila na sva moja pitanja.

Ista sam pitanja postavila i svom pastoru. On mi je rekao: “Grijeh je postavljati pitanja. Samo vjeruj onome što ti se kaže.” Iako nisam smatrala da je neispravno postavljati pitanja, šest sam mjeseci svake nedjelje ujutro išla u crkvu, a popodne na sastanak Jehovinih svjedoka.

Ono što sam učila iz Biblije oduševljavalo me, pa sam o tome pričala svom suprugu Kazuhiku. Nakon svakog proučavanja i sastanka ispričala bih mu što sam naučila. No među nama su se pojavili problemi jer moj suprug  nije želio da postanem Jehovin svjedok. S druge strane, proučavanje Biblije toliko me radovalo da sam nastavila proučavati i družiti se s Jehovinim svjedocima.

Prije nego što bih navečer otišla na sastanak, pripremila bih Kazuhiku neko njegovo omiljeno jelo, no on je počeo jesti u restoranima. Kad bih se vratila sa sastanka, bio je loše volje i nije želio razgovarati sa mnom. Nakon dva-tri dana njegovo bi se raspoloženje popravilo, no tada je već bilo vrijeme za sljedeći sastanak.

Otprilike u to vrijeme dobila sam tuberkulozu, bolest koja je dotad već pokosila nekoliko članova Kazuhikove obitelji. On se jako zabrinuo i rekao mi je da ću kad ozdravim moći raditi što god poželim. Moja jedina želja bila je da mi ne zamjera odlaske na tjedne sastanke. On se složio s time.

Moj je oporavak trajao šest mjeseci. Tokom tog sam vremena puno proučavala Bibliju. Pokušavala sam pronaći greške u učenjima Jehovinih svjedoka te sam odlučila da ću prestati proučavati ako pronađem samo jednu. No nisam je pronašla. Umjesto toga, zablude protestantske crkve sve su više izlazile na vidjelo. Uvidjela sam da je Jehova pravedan i pun ljubavi te da je dobro živjeti u skladu s njegovim zakonima.

Nakon što sam ozdravila, moj je suprug održao svoje obećanje i nije se više protivio tome što sam išla na sastanke. Nastavila sam duhovno napredovati te sam se u svibnju 1958. krstila kao Jehovin svjedok. Jako sam željela da mi se čitava obitelj pridruži u služenju pravome Bogu.

Moji sinovi uvijek su išli sa mnom na sastanke i u službu propovijedanja, no neki su mi događaji pomogli da uvidim kako njihovo poznavanje Biblije raste. Jednog se dana moj šestogodišnji sin Masahiko igrao vani. Iznenada sam začula neku buku i vrisak. U kuću mi je dotrčala susjeda vičući da mi je sina udario auto. Je li poginuo? Sabrala sam se i istrčala van. Kad sam ugledala njegov pregaženi bicikl, počela sam se tresti. No zatim sam ugledala svog sina kako mi dolazi ususret samo malo ozlijeđen. Zagrlio me i rekao mi: “Mamice, je l‘ da me Jehova spasio?” Vidjevši da je živ i čuvši te divne riječi, počela sam plakati.

Jednom drugom prilikom u službi propovijedanja naišli smo na nekog starog čovjeka, koji je vikao: “Što vučete to malo dijete okolo? Stvarno ga žalim.” Prije nego što sam išta uspjela odgovoriti, osmogodišnji mu je Tomoyoshi rekao: “Moja me mama ne tjera da propovijedam. To radim jer želim služiti Jehovi.” Stari je čovjek iskolačio oči i ostao bez riječi.

Moji sinovi u duhovnom pogledu nisu imali oca. Ja sam ih morala poučavati biblijskim istinama, premda sam i sama još uvijek morala mnogo toga naučiti. Nastojala sam  razvijati svoju ljubav, vjeru i revnost te im pružati dobar primjer. Svakodnevno sam se zahvaljivala Jehovi pred svojom djecom. Pričala sam im iskustva iz službe propovijedanja. To ih je hrabrilo. Kad su ih kasnije upitali zašto su postali pioniri, odnosno objavitelji koji puno vremena posvećuju propovijedanju, odgovorili su: “Vidjeli smo da je naša majka sretna zbog toga što služi kao pionir, a i mi smo željeli biti sretni.”

Jako sam pazila da o njihovom ocu niti o ikome iz skupštine ne govorim podcjenjivački. Uvidjela sam da bi negativan govor mogao štetno utjecati na njih i da bi mogli izgubiti poštovanje ne samo prema onome o kome im govorim već i prema meni samoj.

Godine 1963. moj je suprug dobio premještaj, te se naša obitelj preselila na Tajvan. Rekao mi je da ću nam stvoriti neugodnosti ako tamo budem propovijedala Japancima, da će nas poslati natrag u Japan te da će njegovo poduzeće zbog toga imati problema. Tako nas je želio udaljiti od Jehovinih svjedoka.

Na Tajvanu, gdje su se svi sastanci održavali na kineskom, Jehovini svjedoci srdačno su nas primili. Odlučila sam učiti kineski kako bih mogla svjedočiti domaćim ljudima, a ne Japancima. Tako sam izbjegla probleme koje je spominjao moj suprug.

Hrabrilo nas je druženje s Jehovinim svjedocima na Tajvanu. Jedan bračni par misionara, Harvey i Kathy Logan, mnogo nam je pomogao. Brat Logan postao je mojim sinovima poput duhovnog oca. Pokazao im je da život posvećen služenju Jehovi nije turoban i dosadan. Vjerujem da su moji sinovi upravo na Tajvanu odlučili da će služiti Jehovi.

Tomoyoshi i Masahiko pohađali su američku školu, gdje su učili i engleski i kineski. To im je znanje kasnije koristilo u služenju pravome Bogu Jehovi. Jako sam zahvalna Jehovi što je omogućio da nam taj period koji je trebao biti težak bude izvor trajnih blagoslova. Nakon što smo na Tajvanu proveli tri i pol nezaboravne godine, naša se obitelj vratila u Japan.

Dječaci su sada već bili tinejdžerske dobi i željeli su biti sve samostalniji. Satima sam s njima razgovarala o biblijskim načelima i Jehova im je pomogao u tom teškom periodu. Nakon što je završio srednju školu, Tomoyoshi je započeo s pionirskom službom. Tokom prvih nekoliko godina pionirske službe četvero je ljudi doveo do predanja i krštenja. U skladu s njegovim primjerom, i Masahiko je odmah nakon srednje škole započeo s  pionirskom službom. U prve četiri godine pionirske službe uz njegovu su pomoć četiri mlade osobe postale Jehovini svjedoci.

Zatim je Jehova dodatno blagoslovio našu djecu. Tomoyoshi je proučavao sa suprugom žene kojoj sam ja pomogla da upozna biblijsku istinu. Njihove dvije kćeri također su postale Jehovini svjedoci. Kasnije je Tomoyoshi oženio stariju kćer, Nobuko, a Masahiko mlađu, Masako. Tomoyoshi i Nobuko sada služe u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Masahiko i Masako misionari su u Paragvaju.

U to je vrijeme izgledalo da moj suprug nije zainteresiran za našu vjeru, no ipak smo kod njega uočavali neke promjene. Kad bi mi se drugi protivili, branio je moja uvjerenja i zastupao biblijske istine, a da toga nije bio ni svjestan. Materijalno je pomagao Jehovinim svjedocima kojima je to bilo potrebno. U kratkom govoru na vjenčanju našeg sina rekao je: “Poučavati ljude da izaberu ispravan životni put najbolji je posao, ali ujedno i najteži. Moji sinovi i njihove supruge taj su težak put izabrali za svoj životni poziv. Molim vas da ih podržite u tome.” Zbog svega toga vjerovala sam da će nam se moj suprug jednog dana pridružiti u služenju Jehovi.

Stoga sam u naš dom pozivala Jehovine svjedoke kako bi se družio s njima. Njega sam pozivala na kršćanske sastanke i veće skupove, kao i na obilježavanje Kristove smrti. Kad mu je posao to omogućavao, došao bi na te sastanke, doduše nevoljko. Mnogo puta činilo mi se da bi Kazuhiko mogao pristati na to da proučava Bibliju, pa sam kući pozivala kršćanske starješine. No on nije želio proučavati. Pitala sam se što ga to odbija.

Tada sam se prisjetila sljedećih riječi apostola Petra: “Vi, žene, budite podložne svojim muževima, da bi, ako neki nisu poslušni riječi, bili pridobiveni bez riječi vladanjem svojih žena, kad budu očevici vašeg čistog vladanja uz duboko poštovanje” (1. Petrova 3:1, 2). Uvidjela sam da nisam baš uvijek postupala u skladu s tim savjetom. Da bih se u tome popravila, morala sam poraditi na svojoj duhovnosti.

U želji da postanem duhovnija osoba, 1970. počela sam služiti kao pionir. Prošlo je deset godina, a zatim i dvadeset. No, još uvijek kod svog supruga nisam zapažala neke promjene u duhovnom pogledu. Jedna žena s kojom sam proučavala jednom mi je rekla: “Mora da vam nije lako pomagati drugima kad ne možete pomoći ni vlastitom suprugu.” To me obeshrabrilo, ali nisam odustala.

Krajem 1980-ih naši su roditelji već bili pri kraju života. Briga za njih i izvršavanje drugih odgovornosti bili su naporni i stresni. Svi oni godinama su se protivili tome što služim Jehovi, ali trudila sam se pokazivati im što više ljubavi. Prije svoje smrti moja mi je 96-godišnja majka rekla: “Sumiko, ako uskrsnem, prijeći ću u tvoju vjeru.” Tada sam uvidjela da moj trud nije bio uzaludan.

Moj suprug vidio je koliko se brinem za naše roditelje. Da bi pokazao svoje cijenjenje za to, počeo je redovito dolaziti na sastanke. To je činio godinama, ali nije duhovno napredovao. Ja sam se i dalje trudila da mu ugodim. U goste sam pozivala njegove prijatelje, pa čak i poslovne kolege iz drugih zemalja. Provodila sam s njim slobodno vrijeme. Kad je zahtjev u satima za pionire smanjen, posvećivala sam mu još više vremena.

Moj je suprug 1993. otišao u mirovinu. Nadala sam se da je to konačno prilika da počne proučavati Bibliju. No on je smatrao da bi bilo bogohulno da počne služiti Bogu samo zato što sad ima više vremena. Odlučio je da Bogu počne služiti tek kad ga srce na to  potakne te me zamolio da ga ne požurujem u tome.

Jednog me dana Kazuhiko upitao da li bih ostatak života mogla posvetiti isključivo njemu. To me povrijedilo jer sam otkako smo se vjenčali za njega činila sve što sam mogla. Jako sam se trudila da ga usrećim, ali on je smatrao da sam više živjela za Jehovu nego za njega. Nakon što sam malo razmislila o tome, rekla sam mu da za njega ne mogu učiniti ništa više od onoga što činim. No također sam mu rekla da ćemo, ako mi se pridruži u onome što radim, moći započeti divan novi život koji neće trajati samo još nekoliko godina već čitavu vječnost. On danima više nije ništa govorio o tome. A zatim me napokon upitao: “Hoćeš li onda proučavati Bibliju sa mnom?” Kad god se sjetim tih riječi, prođu me trnci.

Najprije sam zamolila jednog kršćanskog starješinu da proučava s mojim suprugom, no Kazuhiko mi je rekao: “Neću proučavati ni s kim drugim osim s tobom.” Tako smo počeli svaki dan proučavati Bibliju. Budući da sam išla u skupštinu koja djeluje na kineskom jeziku, a moj suprug dobro govori kineski, proučavali smo na tom jeziku. Također smo za manje od godinu dana zajedno pročitali cijelu Bibliju.

U to su se vrijeme jedan starješina iz naše skupštine i njegova supruga počeli više družiti s nama. Iako su bili mlađi od naše djece, postali su nam pravi prijatelji. I mnogi drugi Jehovini svjedoci pokazivali su veliko zanimanje za mog supruga. Pozivali su nas k sebi i razgovarali s Kazuhikom kao da im je otac. To ga je jako radovalo.

Jednog dana dobili smo pozivnicu za vjenčanje jednog para iz skupštine, a ona je bila naslovljena na mog supruga. To što su mu na taj način odali priznanje kao glavi obitelji jako ga se dojmilo te je odlučio prihvatiti poziv. Ubrzo se sprijateljio s Jehovinim svjedocima i počeo je proučavati Bibliju s jednim kršćanskim starješinom. Proučavanje Biblije, pohađanje sastanaka i ljubav koju su mu pokazivali članovi skupštine pomogli su mu da dobro duhovno napreduje.

U prosincu 2000. moj se suprug krstio u znak svog predanja Jehovi. Moji sinovi i njihove supruge doputovali su izdaleka kako bi bili svjedoci tog suvremenog “čuda”. Prošle su 42 godine prije nego što je naša obitelj postala ujedinjena.

Nas dvoje sada svakog jutra zajedno razmatramo dnevni citat i čitamo Bibliju. Svakog dana razgovaramo o duhovnim temama i sudjelujemo u duhovnim aktivnostima. Moj suprug u skupštini služi kao sluga pomoćnik i nedavno je održao javno biblijsko predavanje na kineskom. Zahvalna sam Jehovi što nas je ujedinio u duhovnom pogledu. Radosna sam što ću sa svojom voljenom obitelji i prijateljima moći u čitavu vječnost hvaliti njegovo ime i podupirati njegovu vrhovnu vlast.