NA PODU vlaka za New York pronašao je jedan letak. ‘Čovjekova duša je smrtna’, pisalo je u njemu. Svećenik koji je našao letak počeo ga je čitati s velikim zanimanjem. Bio je iznenađen i zapanjen jer nikada nije sumnjao u učenje o besmrtnosti duše. Premda tada nije znao tko je napisao letak, zaključio je da su argumenti razumni i utemeljeni na Bibliji te da je ta tema vrijedna temeljitog proučavanja.

Svećenik se zvao George Storrs. Spomenuti događaj zbio se 1837 — iste godine kad je Charles Darwin u svoju bilježnicu zabilježio razmišljanja iz kojih je kasnije nastala njegova teorija evolucije. Svijet je u to vrijeme još uvijek bio religiozan i većina ljudi vjerovala je u Boga. Mnogi su čitali Bibliju i prihvaćali je kao autoritet.

Storrs je kasnije saznao da je letak napisao Henry Grew, koji je živio u gradu Philadelphiji u američkoj državi Pennsylvaniji. Grew se čvrsto držao principa da ‘Biblija sama sebe najbolje tumači’. On i njegovi suradnici proučavali su Bibliju s ciljem da svoj život i aktivnosti usklade s njenim savjetima. Tako su otkrili neke predivne biblijske istine.

Potaknut onim što je Grew napisao, Storrs je pažljivo čitao Bibliju kako bi ustanovio što ona kaže o duši te je o pročitanom diskutirao s nekim svećenicima svoje crkve. Nakon pet godina temeljitog istraživanja Storrs je konačno odlučio izaći u javnost sa svojim novootkrivenim draguljem biblijske istine. Najprije je priredio jednu nedjeljnu propovijed koju je održao 1842. Međutim, smatrao je da treba održati još nekoliko propovijedi kako bi zaokružio temu. Tako je održao ukupno šest propovijedi o besmrtnosti ljudske duše, koje je i objavio pod nazivom Šest propovijedi. Storrs je uspoređivao biblijske retke kako bi na svjetlo dana iznio prekrasnu istinu zastrtu učenjima crkava kršćanstva koja sramote Boga.

Biblija govori da Isusovi pomazani sljedbenici dobivaju besmrtnost kao nagradu za vjernost (1. Korinćanima 15:50-56). Storrs je razmišljao ovako: Ako je besmrtnost nagrada za vjerne, duše zlih ljudi nikako ne mogu biti besmrtne. No, umjesto da nagađa, on je počeo istraživati što Biblija kaže. Razmatrao je Mateja 10:28 u prijevodu King James: “Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu.” Dakle, duša može biti uništena. Storrs je razmišljao i o riječima iz Ezehijela 18:4, koje u istom prijevodu glase: “Duša koja zgriješi, ona će umrijeti.” Kad se u obzir uzela cijela Biblija, ljepota istine jasno se očitovala. “Ako je moje gledište o ovoj temi točno”, napisao je Storrs, “tada mnogi dijelovi Svetoga pisma, koji se zbog općeprihvaćenog vjerovanja nisu  mogli objasniti, sada postaju jasni i privlačni, dobivaju smisao i punu snagu.”

No što je s biblijskim recima kao što je Juda 7? Tamo stoji: “Kao što Sodoma i Gomora i gradovi okolni, koji se poput njih odaše bludu i pođoše za tijelom druge vrste, stoje za primjer, trpeći kaznu vječnoga ognja” (KJ). Kad pročitaju ovaj redak, neki bi mogli zaključiti da se duše onih koji su pobijeni u Sodomi i Gomori vječno muče u vatri. “Usporedimo taj biblijski redak s drugim retkom”, napisao je Storrs. Potom je citirao 2. Petrovu 2:5, 6 (KJ), gdje piše: “I staroga svijeta ne poštedje, nego sačuva Nou (...), a na svijet bezbožnički navede potop; i gradove Sodomu i Gomoru na propast osudi i u pepeo pretvori, budućim ih bezbožnicima za primjer postavi.” Da, Sodoma i Gomora bile su pretvorene u pepeo, a njihovi stanovnici zauvijek uništeni.

“Petar nam pomaže razumjeti Judu”, objasnio je Storrs. “Zajedno vrlo jasno pokazuju kako je Bog iskazao svoju srdžbu prema grešnicima. (...) Te presude koje su zadesile stari svijet, Sodomu i Gomoru, služe kao trajan, neprestani, drugim riječima ‘vječni’ podsjetnik, upozorenje, odnosno ‘primjer’ svim ljudima na svijetu.” Dakle, Juda je rekao da će posljedice vatre koja je uništila Sodomu i Gomoru vječno trajati. To nimalo ne mijenja činjenicu da je duša smrtna.

Storrs nije samo navodio retke koji su išli u prilog njegovom mišljenju i pritom druge retke zanemarivao. On je uzimao u obzir kako kontekst svakog citata tako i cjelokupnu poruku Biblije. Ako je neki citat bio naizgled proturječan drugim citatima, Storrs je logično objašnjenje tražio u preostalom dijelu Biblije.

Među onima koji su se povezali s Georgeom Storrsom bio je i jedan mladić koji je vodio grupu za proučavanje Biblije u gradu Pittsburghu u Pennsylvaniji. On se zvao Charles Taze Russell. Jedan od njegovih prvih članaka biblijske tematike objavljen je 1876. u časopisu Bible Examiner, koji je uređivao Storrs. Russell je priznao da su na njega utjecali prethodni istraživači Biblije. Kasnije je, kao urednik Sionske kule stražare, cijenio Storrsovu veliku pomoć, koju mu je ovaj pružao i usmeno i pismeno.

Kad je imao 18 godina, Russell je osnovao razred za proučavanje Biblije i osmislio jednu metodu proučavanja. Alexander Hugh Macmillan, istraživač Biblije koji se povezao s Russellom, opisao je tu metodu: “Netko bi postavio pitanje, a zatim bi uslijedila diskusija. Tražili su sve citate povezane s temom i, kad bi bili zadovoljni skladnošću citata, donijeli su zaključak i zapisali ga.”

Russell je bio uvjeren da Biblija, kad se gleda kao cjelina, otkriva poruku koja se odlikuje skladom i dosljednošću te je u skladu s osobnošću svog Autora, Boga. Kad god mu je određeni biblijski tekst bio teško razumljiv, Russell je smatrao da ga treba razjasniti i protumačiti pomoću drugih dijelova Biblije.

Međutim, ni Russell ni Storrs ni Grew nisu bili prvi koji su dozvoljavali Bibliji da tumači sama sebe. Tom se metodom služio još Isus Krist, osnivač kršćanstva. On je koristio brojne citate kako bi razjasnio pravo značenje određenog biblijskog teksta. Naprimjer, kada su farizeji kritizirali njegove učenike jer su subotom trgali klasje, Isus je na temelju 1. Samuelove 21:6 pokazao kako treba primjenjivati zakon o sabatu. Vjerskim je vođama bio poznat taj izvještaj, prema kojem su David i njegovi ljudi jeli kruhove postavljene pred Jehovu. Isus je zatim naveo pravilo u Mojsijevom zakonu po kojem su samo  svećenici iz Aronove loze smjeli jesti posvećene kruhove (2. Mojsijeva 29:32, 33; 3. Mojsijeva 24:9). No, Davidu je ipak bilo odobreno da jede te kruhove. Isus je svoju uvjerljivu argumentaciju zaključio citirajući iz Ozejeve knjige: “Da ste razumjeli što znači ovo: ‘Hoću milosrđe, a ne žrtvu’, ne biste osudili one koji su bez krivnje” (Matej 12:1-8). Bio je to izvanredan primjer uspoređivanja biblijskih redaka kako bi se došlo do ispravnog razumijevanja!

Isusovi sljedbenici držali su se istog principa da biblijske retke treba sagledati u svjetlu drugih biblijskih navoda. Kad je poučavao ljude u Solunu, apostol Pavao je “s njima raspravljao na temelju Pisama, objašnjavajući i dokazujući navodima da je bilo potrebno da Krist trpi i ustane iz mrtvih” (Djela apostolska 17:2, 3). I u svojim od Boga nadahnutim poslanicama Pavao je puštao da Biblija tumači sama sebe. Primjerice, u pismu Hebrejima citirao je mnogo redaka kako bi dokazao da je Mojsijev zakon bio sjena budućih blagoslova (Hebrejima 10:1-18).

Dakle, iskreni istraživači Biblije iz 19. i s početka 20. stoljeća zapravo su oponašali prve kršćane i samo obnovili njihovu metodu. Časopis Kula stražara nastavlja tu tradiciju uspoređivanja biblijskih redaka (2. Solunjanima 2:15). Jehovini svjedoci služe se tim principom kada analiziraju neki biblijski redak.

Kako možemo oponašati izvrstan primjer Isusa i njegovih vjernih sljedbenika dok čitamo Bibliju? Kao prvo, možemo razmotriti neposredni kontekst retka koji nas zanima. Kako nam kontekst, odnosno okolni tekst, može pomoći da razumijemo smisao? Da bismo to bolje prikazali, uzmimo za primjer Isusove riječi zapisane u Mateju 16:28: “Zaista vam kažem da neki od onih koji ovdje stoje neće uopće okusiti smrti dok najprije ne vide Sina čovječjeg kako dolazi u svom kraljevstvu.” Neki bi mogli misliti da se te riječi nisu ispunile budući da su svi Isusovi učenici koji su bili prisutni kad je on to rekao umrli prije uspostave Božjeg Kraljevstva na nebu. Biblijski priručnik The Interpreter’s Bible za taj redak čak kaže: “Predviđanje se nije ispunilo, pa su kasnije kršćani smatrali potrebnim objasniti da se radilo o metafori.”

Međutim, kontekst tog retka te paralelni izvještaji iz Marka i Luke pomažu nam razumjeti pravo značenje citata. O čemu je Matej pisao odmah nakon što je zabilježio Isusovu izjavu? Napisao je: “Šest dana kasnije Isus je uzeo Petra i Jakova i Ivana, njegovog brata, i nasamo ih poveo na visoku goru. I preobrazio se pred njima” (Matej 17:1, 2). Marko i Luka također su Isusovu izjavu o Kraljevstvu povezali s izvještajem o preobraženju. Preobraženjem, odnosno slavnom pojavom u prisutnosti trojice apostola, bio je prikazan Isusov dolazak u svojstvu Kralja Božjeg Kraljevstva. Petar potvrđuje takvo shvaćanje jer je spomenuo ‘snagu i prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista’ u povezanosti s Isusovim preobraženjem kojem je prisustvovao (2. Petrova 1:16-18).

Što ako neki redak ne možeš razumjeti čak ni nakon razmatranja konteksta? Od pomoći ti može biti uspoređivanje s drugim biblijskim citatima, pri čemu u obzir trebaš uzeti i kakvo gledište o određenoj temi ima Biblija u cjelini. U tome nam puno može pomoći Sveto pismo prema prijevodu Novi svijet, koje je sada u cijelosti ili jednim dijelom dostupno na 57 jezika. Naime, mnoga izdanja tog prijevoda za veliki broj riječi  sadrže naznake koje upućuju na druge biblijske retke, a popis tih redaka nalazi se u stupcu na sredini svake stranice. U engleskom izdanju Svetog pisma prema prijevodu Novi svijet — s bilješkama i dodacima takvih naznaka ima preko 125 000. U Uvodu tog izdanja objašnjava se: “Pažljivo uspoređivanje redaka na koje upućuju rubne naznake te pripadnih bilježaka ispod teksta otkriva međusobnu povezanost i sklad 66 biblijskih knjiga. To je dokaz da sve te knjige zapravo čine jednu knjigu, koju je nadahnuo Bog.”

Razmotrimo kako nam rubne naznake mogu pomoći da razumijemo neki biblijski redak. Uzmi za primjer jedan događaj iz života Abrama, odnosno Abrahama. Razmisli o ovom pitanju: Tko je predvodio putovanje Abrama i njegove obitelji kad su napustili Ur? U 1. Mojsijevoj 11:31 čitamo: “Uze Tare sina svojega Abrama i Lota (...), i Saraju snahu svoju (...); i pođoše zajedno iz Ura Kaldejskoga da idu u zemlju Kanaansku, i dođoše do Harana, i ondje se nastaniše.” Onaj tko pročita samo taj redak mogao bi steći dojam da je predvodnik i inicijator putovanja bio Abramov otac Tare. Međutim, prijevod Novi svijet u tom retku ima naznake koje upućuju na 11 drugih redaka, a posljednji navedeni redak je Djela apostolska 7:2, gdje čitamo što je Stjepan u prvom stoljeću rekao Židovima: “Bog slave pojavio se našem praocu Abrahamu dok je on bio u Mezopotamiji, prije nego se nastanio u Haranu, i rekao mu: ‘Idi iz svoje zemlje i od svoje rodbine i dođi u zemlju koju ću ti pokazati’” (Djela apostolska 7:2, 3). Je li Stjepan možda pomiješao navedeni događaj s Abramovim odlaskom iz Harana? Budući da su te riječi dio nadahnute Božje Riječi, očito je da se ne radi o zabuni (1. Mojsijeva 12:1-3).

No zašto onda u 1. Mojsijevoj 11:31 piše da je ‘Tare uzeo svojeg sina Abrama’ i druge članove obitelji te otišao iz Ura? Tare je u to patrijarhalno doba još uvijek bio glava obitelji. On je pristao poći s Abramom i zato se njemu pripisuje zasluga za preseljenje obitelji u Haran. Uspoređivanjem i usuglašavanjem dvaju spomenutih redaka možemo točno razumjeti što se zapravo dogodilo. Abram je s poštovanjem uvjerio svog oca da u skladu s Božjom zapovijedi odu iz Ura.

Kada čitamo Bibliju, u obzir trebamo uzeti kontekst i gledište Biblije kao cjeline. Kršćane se podsjeća: “Mi nismo primili duh svijeta, nego duh koji je od Boga, da bismo znali ono što nam je Bog dobrohotno dao. O tome i govorimo, ne riječima kojima uči ljudska mudrost, nego onima kojima uči duh, dok povezujemo duhovne stvari s duhovnim riječima” (1. Korinćanima 2:11-13). Da, moramo usrdno moliti Jehovu da nam pomogne razumjeti njegovu Riječ i nastojati ‘povezivati duhovne stvari s duhovnim riječima’. To ćemo postići ako se upoznamo s kontekstom biblijskog retka i potražimo druge s njim povezane retke. Nastavimo proučavanjem Božje Riječi tražiti blistave dragulje biblijske istine.