DOK je 1911. bila u posjeti kod rođaka u Glasgowu (Škotska), moja je baka Mary Ellen Thompson prisustvovala predavanju Charlesa Tazea Russella, istaknutog člana Istraživača Biblije, koji su kasnije dobili ime Jehovini svjedoci. Baku je oduševilo ono što je čula. Nakon što se vratila u Južnoafričku Republiku, stupila je u kontakt s tamošnjim Istraživačima Biblije. U travnju 1914. bila je među 16 osoba koje su se krstile na prvom kongresu Istraživača Biblije održanom u Južnoafričkoj Republici. Bakina kći Edith, koja je kasnije postala moja majka, u to je vrijeme imala šest godina.

Nakon smrti brata Russella 1916. među Istraživačima Biblije širom svijeta došlo je do razdora. Broj vjernih osoba u Durbanu sa 60 se smanjio na desetak. Moja baka s očeve strane, Ingeborg Myrdal, i njen sin Henry, tinejdžer koji se kratko prije toga krstio, bili su među tim vjernim pojedincima. Godine 1924. Henry je postao kolporter, kako su se u to vrijeme zvali Jehovini svjedoci koji su mnogo vremena posvećivali propovijedanju. On je narednih pet godina propovijedao u mnogim dijelovima južne Afrike. Godine 1930. Henry i Edith vjenčali su se, a tri godine kasnije dobili su mene.

Neko vrijeme živjeli smo u Mozambiku, no 1939. preselili smo se k majčinim roditeljima, koji su živjeli u Johannesburgu. Djed nije bio zainteresiran za biblijsku istinu i ponekad se  protivio baki, ali bio je jako gostoljubiv. Moja sestra Thelma rodila se 1940. Uz baku i djeda ona i ja naučile smo brinuti se za potrebe ostarjelih. Za vrijeme večere kao obitelj smo često dugo razgovarali o tome što nam se u toku dana dogodilo te smo se prisjećali prošlosti.

Jehovini svjedoci iz drugih krajeva, a naročito punovremeni propovjednici, često su bili naši gosti. Oni bi nam se pridružili u našim večernjim razgovorima, a ono o čemu su pričali pomoglo nam je da još više cijenimo svoje duhovno nasljeđe. Druženje s njima kod mene i moje sestre još je više ojačalo želju da poput njih služimo kao pioniri.

Još od najranijeg djetinjstva u nama su razvijali ljubav prema čitanju. Mama, tata i baka čitali su nam razne priče i samu Bibliju. Kršćanski sastanci i služba propovijedanja bili su sastavni dio našeg života. Tata je bio sluga grupe (kako se nekad zvalo predsjedavajuće nadglednike) u skupštini Johannesburg, pa smo svi morali rano doći na sastanak. Kad su se održavali kongresi, tata je imao mnoge zadatke oko organiziranja i nadgledanja kongresa, a mama je pomagala oko smještaja delegata.

Kongres koji je 1948. održan u Johannesburgu bio je poseban. Tom su kongresu prvi put prisustvovali članovi osoblja centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Tata je bio zadužen da svojim automobilom vozi Nathana Knorra i Miltona Henschela za vrijeme njihove posjete. Na tom sam se kongresu krstila.

Tata se jako iznenadio kad mu je, ubrzo nakon toga, njegov otac rekao da mu je jako žao što je nakon smrti brata Russella dopustio da na njega utječu oni koji su prestali surađivati s Istraživačima Biblije. Umro je nekoliko mjeseci nakon toga. S druge strane, baka Myrdal ostala je vjerna sve do kraja svog zemaljskog života 1955.

Prvog veljače 1949. počela sam služiti kao stalni pionir. Ubrzo smo čuli da će se sljedeće godine u New Yorku održati međunarodni kongres, zbog čega smo svi bili jako uzbuđeni. Jako smo željeli prisustvovati tom kongresu, ali nismo imali dovoljno novaca za tako daleki put. No u veljači 1950. umro je djed Thompson, pa je baka novcem koji je naslijedila platila put za svih pet članova obitelji.

Nekoliko tjedana prije nego što smo trebali krenuti na put primili smo pismo iz sjedišta Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Bio je to poziv da pohađam 16. razred misionarske škole Gilead. Bila sam silno uzbuđena jer još nisam imala ni 17 godina! U razredu sam bila zajedno s još deset polaznika iz Južnoafričke  Republike i smatrala sam velikom čašću što mogu pohađati tu školu.

Po završetku škole u veljači 1951. osmero nas poslano je natrag u Južnoafričku Republiku kako bismo tamo služili kao misionari. Sljedećih nekoliko godina moja suradnica i ja propovijedale smo uglavnom u manjim gradovima u kojima se govorio afrikaans. Sjećam se kako sam se u početku, dok još nisam znala govoriti taj jezik, jednog dana biciklom vraćala kući i plakala jer nisam mogla izvršavati službu kako treba. No s vremenom sam ga svladala i Jehova je blagoslovio moj trud.

Godine 1955. upoznala sam Johna Cookea. On je prije Drugog svjetskog rata pomogao da se u Francuskoj, Portugalu i Španjolskoj pokrene djelo propovijedanja, a one godine kad smo se upoznali kao misionar je poslan u Afriku. On je kasnije napisao: “U samo tjedan dana doživio sam tri šoka. (...) Jedan velikodušan brat poklonio mi je mali auto, imenovan sam za oblasnog nadglednika i zaljubio sam se.” * Vjenčali smo se u prosincu 1957.

Dok smo se još upoznavali, John mi je rekao da mi život s njim nikada neće biti dosadan. Bio je u pravu. Zajedno smo posjećivali skupštine širom Južnoafričke Republike, i to većinom područja gdje su živjeli crnci. Svakog smo tjedna morali tražiti dozvolu za odlazak na ta područja, a da i ne spominjem kakav je problem bio prenoćiti tamo. U vrlo rijetkim prilikama spavali bismo na podu prazne trgovine u obližnjem području gdje su živjeli bijelci, trudeći se da nas prolaznici ne vide. No obično smo noćili kod najbližih Jehovinih svjedoka koji su bili bijelci, što je često bilo mnogo kilometara dalje.

Kongrese smo održavali u jednostavnim objektima podignutima u šumi. Prisutnima smo prikazivali filmove Jehovinih svjedoka  koji su im pomogli da razviju cijenjenje prema našem međunarodnom bratstvu. Budući da na tim područjima uglavnom nije bilo struje, sa sobom smo nosili generator. Na područjima koja su bila pod britanskim protektoratom doživljavali smo poteškoće, jer je tamo naša literatura bila zabranjena. Budući da ljudi ondje govore zulu, morali smo naučiti i taj jezik. No služenje našoj braći pričinjavalo nam je veliku radost.

U kolovozu 1961. John je postao prvi nastavnik na Tečaju za imenovanu braću u Južnoafričkoj Republici, koji je trajao četiri tjedna i na kojem se osposobljavalo skupštinske nadglednike. John je bio vješt u poučavanju te je jednostavnom logikom i živim usporedbama znao doprijeti do srca polaznika. Skoro godinu i pol putovali smo od jednog mjesta do drugog, gdje god se taj tečaj održavao na engleskom jeziku. Dok je John vodio tečaj, ja sam s tamošnjim Jehovinim svjedocima išla u službu propovijedanja. Zatim smo, na naše iznenađenje, dobili pismo u kojem smo pozvani da od 1. srpnja 1964. služimo u podružnici Jehovinih svjedoka u blizini Johannesburga.

U to nas je vrijeme Johnovo zdravlje već počelo zabrinjavati. Godine 1948. prebolio je tuberkulozu i nakon toga je često znao gubiti snagu. Borio se sa simptomima kakvi su prisutni kod gripe te je danima znao ležati u krevetu. Ništa nije mogao raditi niti ikoga vidjeti. Liječnik koji ga je pregledao kratko prije nego što smo pozvani u podružnicu utvrdio je da John pati od depresije.

Za nas je bilo nezamislivo usporiti tempo, što je liječnik predlagao. John je u podružnici radio u Službenom odjelu, a ja kao korektor. A koliko smo samo bili sretni što smo sada imali vlastitu sobu! John je prije nego što smo se vjenčali služio na područjima gdje se govori portugalski, pa smo 1967. zamoljeni da pomažemo jedinoj tamošnjoj obitelji Jehovinih svjedoka iz Portugala. S njima smo propovijedali mnogim ljudima iz Johannesburga i okolice koji su govorili portugalski. Za mene je to značilo uhvatiti se u koštac s još jednim novim jezikom.

Budući da su ljudi koji su govorili portugalski bili raštrkani na velikom području, morali smo puno putovati — ponekad čak i 300 kilometara — kako bismo pronašli dostojne. U to su nas vrijeme Jehovini svjedoci iz Mozambika koji su govorili portugalski počeli posjećivati u vrijeme kongresa te su u tim prilikama puno pomagali novima. Tokom 11 godina koliko smo služili na portugalskom području iz male grupe od tridesetak objavitelja nastale su četiri skupštine.

U međuvremenu je došlo do nekih promjena u mojoj obitelji. Godine 1960. moja sestra Thelma udala se za Johna Urbana, pionira iz Sjedinjenih Država. Godine 1965. pohađali su 40. razred Gileada te u Brazilu vjerno služili kao misionari 25 godina. Godine 1990. vratili su se u Ohio kako bi se brinuli za Johnove bolesne roditelje. Premda to nije bio lagan zadatak, ostali su u punovremenoj službi sve do danas.

Baka Thompson završila je svoj zemaljski život 1965, kada je vjerna Bogu umrla u dobi od 98 godina. Tata je iste godine otišao u mirovinu. Stoga su nam se otac i majka pridružili kad smo zamoljeni da propovijedamo na portugalskom području. Oni su pozitivno djelovali na našu grupu, te je nakon nekoliko mjeseci osnovana prva skupština. Kratko nakon toga majka je oboljela od raka, od čega je i umrla 1971. Otac je umro sedam godina kasnije.

Početkom 1970-ih postalo je očito da se Johnovo zdravstveno stanje pogoršava. Malo-pomalo morao je odustati od nekih svojih zaduženja koja je toliko cijenio. Između ostalog, prestao je voditi tjedno Razmatranje  Kule stražare u našoj podružnici te jutarnju biblijsku pouku. Iz Službenog odjela prebačen je u odjel za prijem i otpremu pošte, a zatim u vrt.

Zbog svog borbenog duha teško je prihvaćao te promjene. Kad sam mu govorila da treba usporiti, u šali mi je znao reći da sam njegova kočnica i usto me nježno zagrliti. Nakon nekog vremena uvidjeli smo da bi bilo mudro napustiti skupštinu koja je djelovala na portugalskom i preseliti se u skupštinu koja se sastajala u dvorani u sklopu podružnice.

Dok se Johnovo zdravlje pogoršavalo, bilo je dirljivo promatrati njegov prisan odnos s Jehovom. Kad bi se usred noći probudio u teškoj depresiji, razgovarali bismo tako dugo dok se nije smirio dovoljno kako bi se mogao pomoliti Jehovi za pomoć. S vremenom je naučio sam izlaziti na kraj s takvim teškim periodima tako što se primorao da polako ponavlja misli iz Filipljanima 4:6, 7: “Ne budite tjeskobno zabrinuti ni za što...” To bi ga umirilo te bi se zatim mogao moliti Jehovi. Često sam se znala probuditi i u tišini promatrati kako se njegove usne miču dok se dugo i usrdno molio Jehovi.

Budući da je naša podružnica postala vrlo skučena, izvan Johannesburga započela je gradnja velike nove podružnice. John i ja često smo odlazili na to mirno mjesto, daleko od gradske vreve i zagađenja. Johnu je puno značilo to što su nam dopustili da se preselimo tamo u jedan privremeno namješten prostor dok gradnja nije bila dovršena.

Kako su Johnove misaone sposobnosti bile sve slabije, bilo mu je sve teže izvršavati zadatke koje je imao u Betelu. Puno mi je značilo to što su ga drugi podupirali u njegovim nastojanjima. Naprimjer, kad je jedan brat trebao ići u gradsku knjižnicu kako bi nešto istražio, sa sobom je vodio i Johna. John bi za taj “izlazak” napunio svoje džepove traktatima i časopisima. To mu je pomoglo da se osjeća korisno i da sačuva samopoštovanje.

Nakon nekog vremena zbog Alzheimerove bolesti više nije mogao čitati. Stoga smo bili jako zahvalni za audiosnimke biblijske literature i teokratskih pjesama. Uvijek iznova bismo ih slušali. John se često znao uzrujati ako nisam bila uz njega i s njim slušala te kasete, pa sam te duge sate ujedno koristila za šivanje i sličan ručni rad. Zbog toga nam nikad nije manjkalo džempera i pokrivača!

Kako je vrijeme prolazilo trebala sam se sve više brinuti za Johna. Iako sam zbog brige za njega često bila preumorna da bih čitala ili proučavala, pričinjavalo mi je radost što sam mu do samoga kraja mogla pomagati. John je mirno preminuo na mojim rukama 1998, kratko nakon što je navršio 85 godina. Bio je nepokolebljiv i vjeran Jehovi do samoga kraja. Jedva čekam da ga vidim kad uskrsne — savršenog zdravlja i bistrog uma!

Nakon Johnove smrti nije mi bilo lako naviknuti se na samoću. Stoga sam u svibnju 1999. otišla u Sjedinjene Države u posjet svojoj sestri Thelmi i njenom suprugu. Jako me radovalo i ohrabrilo što sam se vidjela s mnogom vjernom i dragom braćom i sestrama, naročito prilikom posjete svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u New Yorku. Za mene je to bilo pravo duhovno osvježenje!

Dok razmišljam o vjernim članovima svoje obitelji, uviđam koliko su svi oni pozitivno utjecali na mene. Zahvaljujući tome što su me poučavali, pružali mi primjer i pomagali mi, naučila sam voljeti ljude drugih narodnosti i rasa. Naučila sam biti strpljiva, ustrajna i prilagodljiva. Što je najvažnije, osobno sam iskusila da Jehova sluša naše molitve i da je dobrostiv. U potpunosti se slažem sa sljedećim psalmistovim riječima: “Blago onome koga izabireš i primaš, da živi u dvoru tvom! Nasitićemo se dobrom doma tvojega” (Psalam 65:4).