ISTRAŽIVAČI su stoljećima riskirali svoje živote i zdravlje u potrazi za blagom i bogatstvom. Neustrašivi pojedinci koji su došli do Gvineje, zemlje u zapadnoj Africi, pronašli su dvije vrlo različite vrste blaga — materijalno i duhovno blago. Ova zemlja u kojoj živi više od devet milijuna Gvinejaca bogata je dijamantima, zlatom, željeznom rudačom i visokokvalitetnim boksitom (iz kojeg se dobiva aluminij).

Premda u Gvineji kršćanstvo nije toliko rasprostranjeno, religija igra važnu ulogu u životima ljudi te mnogi cijene duhovno blago. O kakvom je točno blagu riječ? To su Jehovini vjerni sluge, koje se u Hagaju 2:7 opisuje kao “dragocjenosti iz svih naroda”.

Da bi se pronašlo skriveno blago, potrebno je duboko kopati, što podrazumijeva veliki napor. Slično tome, i u kršćanskoj je službi potrebno ulagati veliki trud kako bi se pronašlo duhovno blago. U središnjem dijelu Gvineje o Kraljevstvu se počelo propovijedati početkom 1950-ih, a u glavnom gradu Conakryu tek početkom 1960-ih. U toj zemlji sada u 21 skupštini i grupi djeluje otprilike 900 Jehovinih svjedoka.

Misionari su u Gvineju došli 1987, i to u jedinu skupštinu u Conakryu. Sada u glavnom gradu i unutrašnjosti zemlje djeluje više od 20 misionara. Oni revno jačaju skupštine i s tamošnjom braćom surađuju u službi propovijedanja.

 Luc, koji živi u Conakryu, doživio je veliku radost dok je o Bibliji poučavao mladog liječnika Alberta. Albert je tražio vjersku istinu u raznim crkvama, a bavio se i spiritizmom. Nosio je prsten koji je dobio od spiritističkog medija koji mu je zagarantirao da će mu taj prsten donijeti sreću. Nakon što je u svojoj potrazi za pravom religijom doživio mnoga razočaranja, bacio je taj prsten i obratio se Bogu u molitvi rekavši: “Bože, ako postojiš, pomozi mi da te upoznam i služim ti. Ako mi ne pomogneš, živjet ću kako želim.” Ubrzo zatim Albert je posjetio svoju sestru, gdje je čuo kako jedna Jehovina svjedokinja s njegovom nećakinjom proučava Bibliju. Kratko nakon toga dogovoreno je da on počne proučavati Bibliju s Lucom.

Luc je bio radostan što iz tjedna u tjedan može proučavati s Albertom, iako je zbog toga svaki put morao pješačiti deset kilometara. Premda je bio slabo obrazovan, a Albert je završio fakultet, Alberta se jako dojmila njegova snažna vjera u Bibliju te sposobnost da mu objasni praktičnu vrijednost onoga što Biblija govori. Albert je bio veoma radostan kad je saznao da Jehova Bog nije odgovoran za ljudske patnje, već da je naumio okončati sve patnje i pretvoriti Zemlju u raj (Psalam 37:9-11). Biblijske istine i uzorno vladanje članova skupštine dirnuli su njegovo srce.

No slično kao što vješt majstor treba pažljivo rezati i oblikovati nebrušeni dijamant kako bi on postao sjajan, tako je i Albert trebao odbaciti mnoge svjetovne stavove i dovesti svoj život u sklad s Božjim pravednim mjerilima. On se prestao obraćati spiritističkim medijima, prekomjerno piti i kockati se. Najteže mu je bilo prestati pušiti. No nakon što se usrdno molio Jehovi za pomoć, uspio je. Šest mjeseci kasnije ozakonio je vezu sa ženom s kojom je živio. Ona je počela proučavati Bibliju te su sada oboje kršteni Jehovini sluge.

Martin je još jedan duhovni dragulj. On je počeo proučavati Bibliju u gradu Guéckédouu, i to kad je imao 15 godina. Njegovi  roditelji bili su katolici te su se protivili tome da Martin ide na sastanke Jehovinih svjedoka. Uništili su mu biblijsku literaturu, istukli ga i otjerali iz kuće. Slično kao što dijamanti nastaju kad je ugljik izložen jakom pritisku, Martinova je ljubav prema biblijskoj istini ojačala uslijed protivljenja koje je doživio. S vremenom su njegovi roditelji ublažili svoje stavove, pa se Martin vratio kući. Zbog čega je došlo do te promjene kod njegovih roditelja? Oni su zapazili veliku razliku između Martinovog vladanja i vladanja njegove mlađe braće i sestre, koji su postali buntovni i nemoralni. Uvjeren u to da na Martina pozitivno utječe njegova nova religija, otac je rekao da su članovi skupštine dobrodošli u njegovom domu. Martinova majka mnogo je puta zahvalila braći za sve što su učinili kako bi pomogli njenom sinu. Martin se krstio s 18 godina, kasnije je pohađao Školu za organizacijsko osposobljavanje te sada služi kao specijalni pionir.

Gvineja izvozi mnoga svoja prirodna bogatstva, no dio duhovnog blaga bio je “uvezen”. U Gvineju su se, najčešće iz ekonomskih razloga, doselili mnogi ljudi iz drugih afričkih zemalja. Drugi su pobjegli iz svojih zemalja zbog dugotrajnih i okrutnih ratova te tu potražili utočište.

Ernestine je prije 12 godina iz Kameruna došla u Gvineju. Ona je godinama proučavala s Jehovinim svjedocima i dolazila na sastanke, ali nije se krstila. Kad je 2003. na pokrajinskom sastanku Jehovinih svjedoka promatrala krštenje novih, oči su joj se ispunile suzama. Obuzeta osjećajem krivnje, u molitvi je rekla Jehovi: “Već imam 51 godinu, a još ništa nisam učinila za tebe. Želim ti služiti.” Nakon toga Ernestine je i postupila u skladu sa svojom poniznom molitvom. Čovjeku s kojim je  živjela objasnila je da mogu ostati zajedno samo pod uvjetom da se vjenčaju. On je pristao te je Ernestine u studenom 2004. ponovno plakala, no ovaj put od radosti prilikom svog krštenja.

Početkom 1990-ih u Gvineju su došle tisuće izbjeglica iz Liberije i Sijera Leonea, a među njima i stotine Jehovinih svjedoka. Ubrzo nakon što su došla u izbjegličke logore, braća su organizirala redovite sastanke, službu propovijedanja te su sagradila dvoranu. Neki ljudi postali su Jehovini svjedoci u izbjegličkim logorima. Jedan od njih je Isaac. Nakon što se krstio, pružila mu se prilika da se vrati na svoje prijašnje radno mjesto u jednom velikom liberijskom poduzeću. No on je odlučio ostati u izbjegličkom logoru u Lainéu i služiti tamo kao stalni pionir. On kaže: “Ovako ne trebam tražiti od šefa dopuštenje da idem na skupštinske sastanke i kongrese. Mogu slobodno služiti Jehovi.” U prosincu 2003. u jednom udaljenom izbjegličkom logoru organiziran je oblasni kongres za 150 Jehovinih svjedoka koji tamo žive među 30 000 izbjeglica. Lijepo je što je tom kongresu prisustvovala 591 osoba, uključujući i 9 gluhih koji su program pratili na znakovnom jeziku. Dvanaest osoba se krstilo. Braća su pokazala veliko cijenjenje za sav trud koji je uložen kako bi mogla prisustvovati toj duhovnoj gozbi.

Onima koji traže zlato i dijamante nijedna prepreka ne čini se prevelikom. Slično tome, osobe koje upoznaju istinu ulažu napore kako bi svladale sve prepreke koje ih ometaju u služenju Jehovi, što je ohrabrujuće vidjeti. Osvrnimo se na Zainabin slučaj.

Kad je imala 13 godina, Zainab je bila prodana u ropstvo. Iz svog doma, koji se nalazio u jednoj drugoj zapadnoafričkoj zemlji, odvedena je u Gvineju. U dobi od 20 godina saznala je za biblijsku poruku. Bila je odlučna primjenjivati sve što je naučila.

Zainab nije bilo jednostavno dolaziti na kršćanske sastanke na kojima se obožava Jehova. No ona ih je jako cijenila i bila je odlučna da ih ne propušta (Hebrejima 10:24, 25). Sakrila bi svoje knjige negdje vani kako bi ih mogla uzeti na putu do sastanka. Njeni su je “vlasnici” nekoliko puta okrutno pretukli zbog toga što je išla na te duhovne skupove.

Kasnije su se okolnosti promijenile i Zainab je ponovno bila slobodna. Odmah je počela dolaziti na sve sastanke, što joj je pomoglo da brzo duhovno napreduje. Odbila je dobro plaćeni posao zbog kojeg ne bi mogla dolaziti na kršćanske sastanke i poučavati se na njima. Uključila se u Teokratsku školu propovijedanja, postala je nekršteni objavitelj Kraljevstva te se kasnije krstila u vodi u znak predanja Jehovi. Odmah zatim počela je služiti kao pomoćni pionir, a šest mjeseci kasnije predala je molbu za stalnu pionirsku službu.

Nakon što je bio na nekoliko kršćanskih sastanaka, jedan je zainteresirani čovjek rekao: “Kad sam ovdje, ne osjećam se siromašnim.” Iako mnoge ljude u Gvineji zanimaju samo njena materijalna bogatstva, oni koji ljube Jehovu revno traže duhovno blago. Da, “dragocjenosti iz svih naroda” priključuju se onima koji danas služe pravome Bogu, Jehovi.