NAŠA je obitelj Jehovu upoznala puno ranije. Jednog jutra 1939. dva lijepo odjevena mladića pokucala su na naša vrata u Hemel Hempsteadu, u blizini Londona. Bili su Jehovini svjedoci. Budući da sam se rodila 1938, ne sjećam se njihovog posjeta. Kako bi ih se riješila, majka je rekla da bi otac mogao biti zainteresiran, ali da se on neće vratiti kući prije devet navečer. Koliko se samo iznenadila kad su se ta dva mladića vratila iste večeri! Nakon što je provjerio njihov stav o političkim i nacionalističkim pitanjima, moj otac, Henry Winfield, pozvao ih je da uđu te je počeo proučavati Bibliju. Brzo je napredovao i krstio se. Nekoliko godina kasnije i moja majka Kathleen počela je proučavati. Ona se krstila 1946.

Godine 1948. počela sam redovito propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Smatrala sam da mi je potreban ručni sat kako bih mogla točno izvještavati vrijeme koje provedem u službi propovijedanja. Ukoliko smo  se lijepo vladali, mi djeca svake smo subote za džeparac dobili šest penija. Ja sam skoro dvije godine skupljala taj novac kako bih si kupila najjeftiniji sat koji sam mogla pronaći. No moj najmlađi brat Ray uvijek je tatu molio da mu da dva novčića od tri penija, a nikako jedan od šest penija. Jednog je dana toliko inzistirao na tome da se otac naljutio. Ray je briznuo u plač i rekao da mu dva novčića trebaju zbog jedne tajne između njega i Jehove. Na koncu je objasnio: “Jedan novčić stavljam u kutiju za priloge, a drugi ostane meni.” Majka je zaplakala od sreće, otac je brzo potražio dva novčića, a ja sam naučila koliko je važno prilozima podupirati djelo Kraljevstva.

Nekako u to vrijeme otac je odlučio da se preselimo na područje gdje je bila veća potreba za objaviteljima Kraljevstva. Godine 1949. prodao je svoju zemlju i jamu iz koje je vadio pijesak i šljunak te je počeo služiti kao pionir, odnosno kao propovjednik Jehovinih svjedoka koji puno vremena posvećuje propovijedanju. Ja sam se 24. rujna 1950. krstila u znak predanja Jehovi. Otada sam za vrijeme ljetnih praznika služila kao ferijalni (danas pomoćni) pionir te sam u službi propovijedanja provodila 100 sati mjesečno. No to je bio tek početak. Ubrzo se u mom srcu javila snažna želja da još više činim za Jehovu.

Godine 1951. otac je dobio zadatak da služi u Bidefordu (North Devon). Kratko nakon što smo stigli tamo, misionarka iz Afrike posjetila je našu skupštinu, kao što sam spomenula na početku. Nakon toga je moja želja da postanem misionar utjecala na sve moje daljnje odluke. Učitelji u školi znali su za taj moj cilj te su činili sve kako bi me odvratili od njega i naveli me da se posvetim svjetovnoj karijeri. No kad sam zadnjeg dana škole otišla u zbornicu kako bih se zahvalila učiteljima i pozdravila se s njima, jedan od njih rekao mi je: “Čestitamo! Ti si jedina učenica koja doista zna što želi od života. Nadamo se da ćeš ostvariti svoj cilj.”

Ne gubeći vrijeme, pronašla sam posao sa skraćenim radnim vremenom te sam 1. prosinca 1955. počela služiti kao stalni pionir. Kasnije su i moja majka i braća postali pioniri. Tako su nekoliko godina svi članovi naše obitelji bili u punovremenoj službi.

Godinu dana kasnije zamoljena sam da služim u Irskoj. Bio je to još jedan korak prema ostvarenju mog cilja da postanem misionar. U veljači 1957. ja i još dvije mlade pionirke, June Napier i Beryl Barker, stigle smo u Cork u južnoj Irskoj.

U Irskoj je bilo prilično teško propovijedati. Rimokatolička crkva jako nam se protivila. Naučile smo da uvijek najprije moramo utvrditi kojim ćemo putem pobjeći iz neke zgrade  ili stambene četvrti ako se iznenada pojavi potreba za time. Običavale smo sakriti bicikle dalje od mjesta gdje smo propovijedale, no ljudi bi ih često pronašli i probušili nam gume ili ispustili iz njih zrak.

Jednom kad smo Beryl i ja posjećivale stanovnike jedne velike stambene četvrti, grupa djece počela nas je vrijeđati i bacati na nas kamenje. Stoga smo ušle u jedan lokal, koji se nalazio u nečijoj kući i u kojem se prodavalo mlijeko. Pred lokalom se počela skupljati svjetina. Beryl je voljela mlijeko, pa je polako ispijala dvije ili tri čaše, sve u nadi da će se svjetina razići. No to se nije desilo. Zatim je u lokal ušao mladi svećenik. Misleći da smo turisti, ponudio se da nam pokaže to mjesto. No najprije nas je odveo u jednu sobu u toj kući, gdje je, dok smo mi tiho sjedile, dao posljednju pomast starom čovjeku na samrti. Zatim smo zajedno s njim izašle iz kuće. Kad su ljudi vidjeli kako razgovaramo sa svećenikom, razišli su se.

Godine 1958. u New Yorku se trebao održati Međunarodni kongres “Božanska volja”. Tata je odlučio ići na taj kongres, pa sam mu se željela pridružiti, no nisam imala novaca. Zatim je neočekivano umrla moja baka i ostavila mi 100 funti. Povratna karta koštala je 96 funti, pa sam brzo rezervirala let.

Kratko nakon toga posjetio nas je predstavnik podružnice Jehovinih svjedoka iz Velike Britanije te je sve specijalne pionire koji su odlučili ići na taj kongres potaknuo da predaju molbu za Gilead, misionarsku školu Jehovinih svjedoka. Nisam mogla vjerovati svojim ušima! Brat je molbu dao svima osim meni jer sam bila premlada. No zamolila sam ga da je da i meni te sam objasnila da ionako više ne živim u svojoj zemlji i da praktički već služim kao misionar. Vidjevši moju odlučnost, dao mi je molbu. Žarko sam se molila da ona bude odobrena. Odgovor je stigao brzo. Pozvana sam da pohađam Gilead!

Bila sam presretna što sam zajedno s 81 pionirom iz 14 zemalja pohađala 33. razred Gileada. Pet mjeseci školovanja brzo je proletjelo. Pretkraj školovanja brat Nathan Knorr iznio je ohrabrujući govor koji je trajao četiri sata. One koji to mogu potaknuo je da ostanu sami (1. Korinćanima 7:37, 38). A nama koji smo jednog dana željeli stupiti u brak preporučio je da razmislimo o zahtjevima kojima bi naš budući bračni drug trebao udovoljavati. Zatim ćemo, kad se netko pojavi, moći procijeniti tu osobu u svjetlu tih zahtjeva.

Moji zahtjevi bili su sljedeći. Moj budući suprug trebao je biti misionar i ljubiti Jehovu. Trebao je znati o biblijskoj istini više od  mene, biti spreman odreći se djece prije Harmagedona kako bismo zajedno mogli nastaviti s punovremenom službom, tečno govoriti engleski i biti stariji od mene. Ti su mi zahtjevi, kao 20-godišnjakinji koja je trebala služiti kao misionar u dalekoj zemlji, puno pomogli.

U nedjelju 2. kolovoza 1959. održana je naša promocija te nam je rečeno gdje ćemo služiti. Vehanouch Yazedjian, Sarah Greco, Ray i Inger Hatfield, Sonia Springate, Doreen Hines i ja poslani smo u Brazil. Bili smo jako uzbuđeni. Zamišljala sam guste šume, zmije, kaučukovac i brazilske Indijance. No kad smo stigli, dočekalo nas je nešto sasvim drugo! Umjesto u amazonskoj kišnoj šumi, našla sam se u Rio de Janeiru, sunčanom i modernom gradu, koji je u to vrijeme bio glavni grad Brazila.

Najprije smo trebali naučiti portugalski. Prvih mjesec dana učili smo 11 sati dnevno. Nakon što sam neko vrijeme propovijedala u Riju i živjela u tamošnjoj podružnici Jehovinih svjedoka, poslali su me u misionarski dom u Piracicabi (savezna država São Paulo), a kasnije u misionarski dom u Porto Alegreu (savezna država Rio Grande do Sul).

Zatim sam početkom 1963. pozvana da radim u Prevodilačkom odjelu u podružnici. Floriano Ignez da Conceição, koji nas je učio portugalski kad smo došli u Brazil, bio je nadglednik tog odjela. On je upoznao istinu 1944, kad je u Brazilu bilo samo oko 300 Jehovinih svjedoka, a pohađao je 22. razred Gileada. Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon što sam počela raditi u podružnici, brat Conceição zamolio me da ostanem na poslu nakon što u podne završi radno vrijeme kako bi porazgovarao sa mnom. Zabrinula sam se, misleći da sam možda učinila nešto loše. Kad je pauza konačno počela, upitala sam ga što me trebao, a on me nato upitao da li bih se htjela udati za njega. Bila sam zatečena. Zamolila sam ga da mi da vremena kako bih razmislila te sam odjurila na ručak.

Floriano nije bio prvi brat koji se zanimao za mene. No dotad još nitko nije udovoljavao zahtjevima koje sam postavila. Vjerujem da zahvaljujući tim zahtjevima ranije nisam donijela krive odluke. No ovaj je put bilo drugačije. Floriano je udovoljavao svim mojim zahtjevima! Tako smo se vjenčali 15. svibnja 1965.

Naš brak donio je mnogo radosti i Florianu i meni, unatoč poteškoćama s kojima smo se suočavali. Jedna od njih bili su Florianovi zdravstveni problemi, koji su počeli kratko prije našeg vjenčanja. Nekoliko godina ranije otkazalo mu je lijevo plućno krilo, pa je zato sada trpio jake bolove. Zbog toga smo napustili Betel te smo kao specijalni pioniri poslani u grad Teresópolis, u brdovitom dijelu savezne države Rio de Janeiro. Nadali smo se da će mu tamošnja klima pomoći da se oporavi.

Pored toga, u prosincu 1965. javili su nam da moja majka boluje od raka i da joj je stanje prilično loše. Ona i ja redovito smo se dopisivale, no nismo se vidjele sedam godina. Stoga nam je platila put u Veliku Britaniju kako bismo je mogli posjetiti. Liječnici su je operirali, no nisu uspjeli ukloniti tumor. Iako je bila jako bolesna i vezana za krevet, nije izgubila želju za službom propovijedanja, pa je u sobi imala pisaći stroj kako bi drugi mogli pisati pisma koja im je diktirala. Također je kratko svjedočila svojim posjetiteljima. Umrla je 27. studenog 1966. Tog je mjeseca izvijestila deset sati službe propovijedanja! Otac je vjerno nastavio služiti kao pionir sve do svoje smrti 1979.

Nakon što je majka umrla, Floriano i ja vratili smo se u Brazil te smo nastavili služiti u saveznoj državi Rio de Janeiro. U početku smo u glavnom gradu te savezne države bili u pokrajinskoj službi, no naša je radost  kratko trajala jer su se Florianu ponovno vratili ozbiljni zdravstveni problemi. Stoga smo se vratili u Teresópolis i nastavili služiti kao specijalni pioniri.

Godine 1974, nakon mnogo godina bolnih terapija, liječnici su konačno izvadili Florianovo lijevo plućno krilo. On u tom periodu nije mogao služiti ni kao predsjedavajući nadglednik ni kao specijalni pionir, no u bolnici je za vrijeme dozvoljenih posjeta bolesnicima vodio biblijske tečajeve. Između ostalog, proučavao je s umirovljenim Amerikancem po imenu Bob, a tečaj se vodio na engleskom jeziku. Bob je prihvatio istinu te se kasnije krstio. Floriano se s vremenom oporavio i otada služi kao stalni pionir.

Sve te godine ja sam nastavila služiti kao specijalni pionir, a Jehova je blagoslovio moju službu. Raduje me što je u Teresópolisu uz moju pomoć 60 osoba predalo svoj život Jehovi. Među njima je bila i žena po imenu Jupira, koju sam ujedno naučila čitati. Kasnije sam proučavala s osmero njene odrasle djece. Sada Jupira i više od 20 članova njene obitelji i rođaka aktivno služe Jehovi. Jedan od njih služi kao starješina, trojica kao sluge pomoćnici, a dvoje kao pioniri.

Naučila sam da se nikada ne smijem prestati nadati u to da će netko upoznati istinu. Jednom prilikom proučavala sam Bibliju s mladom ženom po imenu Alzemira, no njen suprug Antônio zaprijetio mi je da će na mene pustiti dva velika psa ako smjesta ne odem iz njihove kuće. Otada sam sedam godina samo povremeno viđala Alzemiru, sve dok nekako nisam dobila Antônijevo dopuštenje da nastavim proučavati s njom. No on mi je zabranio da njemu govorim o Bibliji. Jednog kišnog dana ipak sam ga pozvala da nam se pridruži u proučavanju. Tada sam saznala da ga muči to što ne zna čitati. Otada su Floriano i drugi proučavali s njim i učili ga čitati. Danas su i Alzemira i Antônio kršteni Jehovini svjedoci. On puno pomaže u skupštini te s mnogim mladima surađuje u službi propovijedanja.

To su samo neka iskustva koja smo doživjeli tokom više od 20 godina služenja u Teresópolisu. Početkom 1988. poslani smo na novo područje — u grad Niterói. Nakon što smo tamo služili pet godina, otišli smo u Santo Aleixo. Zatim smo poslani u skupštinu Japuíba, koja se nalazi u središtu savezne države Rio de Janeiro, te smo pomogli u osnivanju skupštine Ribeira.

Floriano i ja radosni smo što smo tokom mnogo godina više od 300 osoba doveli do predanja Jehovi. Trenutno neki od njih služe u podružnici, a neki kao pioniri, starješine i sluge pomoćnici. Jako sam zahvalna što nam je Bog uz pomoć svog svetog duha omogućio da pomognemo tolikom broju ljudi! (Marko 10:29, 30).

Istina je da se Floriano mora nositi s teškim zdravstvenim problemima. No unatoč tome, ostao je ustrajan i radostan te se nije prestao oslanjati na Jehovu. On često zna reći: “Sreća ne proizlazi iz toga da u životu nemamo problema. Ona proizlazi iz toga što nam Jehova pomaže da se nosimo s njima” (Psalam 34:19).

Godine 2003. pronađen mi je tumor na lijevom oku. Išla sam na operaciju te su mi to oko zamijenili umjetnim, koje moram čistiti puno puta svakog dana. Unatoč tome, Jehova mi je dao snagu da mu nastavim služiti kao specijalni pionir.

Što se tiče materijalnih stvari, uvijek sam vodila jednostavan život. No Jehova me blagoslovio u mojoj službi, što me duhovno obogatilo. Ono što je misionarka koju sam spomenula na početku rekla u vezi sa službom u Africi pokazalo se točnim i u slučaju naše službe u Brazilu. Doista, Jehova je bogato blagoslovio moju želju da služim kao misionar!