NASILNA svjetina spremala se zatući jednog poslušnog Božjeg slugu. No rimski su vojnici u zadnji čas izbavili tog čovjeka iz njihovih ruku odvevši ga s tog mjesta te su ga zadržali u pritvoru. To je pokrenulo niz događaja koji su se odigrali u sljedećih pet godina. Tijekom tog razdoblja mnoge osobe na vlasti u Rimskom Carstvu imale su prilike slušati o Isusu Kristu.

Čovjek o kojem je riječ bio je apostol Pavao. Otprilike 34. n. e. Isus je objavio da će Pavao (Savao) donijeti njegovo ime ‘pred kraljeve’ (Djela apostolska 9:15). Godine 56. n. e. to se još nije bilo dogodilo. No pretkraj Pavlovog trećeg misionarskog putovanja stvari su se trebale promijeniti.

Pavao je nastavio svoje putovanje u Jeruzalem, a neki su ga kršćani, “potaknuti duhom”, upozorili da će u tom gradu naići na žestoko protivljenje ljudi. No Pavao je odvažno izjavio: “Spreman sam ne samo biti okovan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa” (Djela apostolska 21:4-14). Čim je Pavao došao u jeruzalemski hram, Židovi iz Azije, koji su znali da je on u njihovoj domovini imao uspjeha kod ljudi kojima je propovijedao, uzbunili su sav narod i pokušali ga ubiti. Tada su dotrčali rimski vojnici i spasili ga (Djela apostolska 21:27-32). Pavlu je to dalo jedinstvenu priliku da neprijateljski nastrojenim ljudima i visokim državnim službenicima objavi istinu o Kristu.

Pavao je pod zaštitom išao uz stepenice u vojarnu koja se nalazila u tvrđavi Antoniji. * S tih stepenica obratio se pobožnoj svjetini i dao im snažno svjedočanstvo (Djela apostolska 21:33–22:21). No kad je izjavio da je poslan propovijedati ne-židovskim narodima, svjetina je opet pomahnitala. Tisućnik Lizija naredio je vojnicima da Pavla bičevanjem ispitaju kako bi doznao za što ga Židovi optužuju. Ipak, Pavao je bio pošteđen bičevanja kad je obznanio da je rimski građanin. Sutradan je Lizija izveo Pavla pred Sudbeno vijeće kako bi saznao za što ga Židovi optužuju (Djela apostolska 22:22-30).

Budući da je stajao pred tim visokim sudom, Pavlu se pružila još jedna prilika da svjedoči svojim sunarodnjacima Židovima. Taj im je neustrašivi propovjednik govorio o svojoj nadi u uskrsnuće (Djela apostolska 23:1-8). No Židovi su opet pokazali da mrze Pavla i da ga žele ubiti, pa su ga vojnici odveli u vojarnu. Te noći Pavao je primio ohrabrujuću poruku od Gospodina: “Budi hrabar! Jer kao što si u Jeruzalemu davao temeljito svjedočanstvo o meni, tako trebaš svjedočiti i u Rimu” (Djela apostolska 23:9-11).

Židovi su skovali urotu da ubiju Pavla, no nisu uspjeli ostvariti svoju nakanu jer je on bio potajno prebačen u Cezareju, administrativno središte rimske vlasti u Judeji (Djela apostolska 23:12-24). U Cezareji su se Pavlu pružile nove dragocjene prilike za svjedočenje ‘pred kraljevima’. Ipak, najprije je objasnio upravitelju Feliksu da Židovi ne mogu dokazati ono za što ga optužuju. Kasnije je Pavao njemu i njegovoj ženi Druzili propovijedao o Isusu te o samosvladavanju, pravednosti i sudu koji će doći. Unatoč tome, Pavao je dvije godine ostao u zatvoru, jer se Feliks nadao da će mu on dati mito kako bi ga pustio, ali Pavao to nije učinio (Djela apostolska 23:33–24:27).

 Kad je Fest naslijedio Feliksa, Židovi su ponovno pokušali iznuditi Pavlovu osudu i pogubljenje. Pavlu se opet sudilo u Cezareji, a kako bi spriječio da se suđenje prebaci u Jeruzalem, Pavao je izjavio: “Stojim pred carskom sudačkom stolicom. (...) Prizivam se na cara!” (Djela apostolska 25:1-11, 20, 21). Nekoliko dana kasnije, nakon što je Pavao izložio svoj slučaj pred kraljem Herodom Agripom II, kralj je rekao: “Još malo pa ćeš me uvjeriti da postanem kršćanin!” (Djela apostolska 26:1-28). Otprilike 58. n. e. Pavao je bio poslan u Rim. Kao zatvorenik u tom gradu, snalažljivi je apostol tijekom iduće dvije godine koristio svaku moguću priliku za propovijedanje o Kristu (Djela apostolska 28:16-31). Izgleda da je Pavao nakon nekog vremena bio pozvan pred cara Nerona i bio proglašen nedužnim te je potom mogao nastaviti s misionarskom službom kao slobodan čovjek. Nema zapisa o tome da je bilo koji drugi apostol imao priliku propovijedati dobru vijest tako istaknutim osobama.

Kao što pokazuje ovaj izvještaj, apostol Pavao je živio u skladu s važnim načelom koje su njegova braća u vjeri iznijela pred židovskim vrhovnim sudom: “Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima!” (Djela apostolska 5:29). To je izvrstan primjer za nas! Iako su se protivnici jako trudili da ga spriječe u propovijedanju, Pavao je u potpunosti bio poslušan zapovijedi koja je nalagala da daje temeljito svjedočanstvo. Budući da ga ništa nije moglo odvratiti od poslušnosti Bogu, Pavao je, kao “izabrana posuda”, uspio izvršiti zadatak da nosi Isusovo ime “neznabošcima i kraljevima i sinovima Izraelovim” (Djela apostolska 9:15).