DRUGI SVJETSKI RAT uzdrmao je naše mirno djetinjstvo — iz prve smo ruke upoznali okrutnost rata. Otac je stupio u njemačku vojsku, a umro je kao ratni zarobljenik. Tako se naša majka Berta sama morala brinuti za šestero djece u dobi od jedne do 16 godina.

Majka se zbog crkve kojoj je pripadala potpuno razočarala u religiju, čak toliko da više nije htjela ništa čuti o Bogu. Međutim, jednog je dana 1949. jedna neupadljiva sitna ženica, Ilse Fuchs, došla na naša vrata i počela pričati o Božjem Kraljevstvu. Njena pitanja i objašnjenja pobudila su u majci znatiželju. Proučavanje Biblije dalo joj je nadu.

Međutim, mi dječaci u početku smo bili sumnjičavi. Nacisti, a nakon njih komunisti, davali su velika obećanja, a na kraju nas samo razočarali. Iako smo bili sumnjičavi prema svim novim obećanjima, zadivili smo se kad smo čuli za neke Jehovine svjedoke koji su bili u koncentracionim logorima jer nisu htjeli podupirati rat. Iduće smo se godine majka, Peter i ja krstili.

I naš mlađi brat Manfred se krstio, no biblijska istina očito se nije bila ukorijenila u njegovom  srcu. Kad su komunisti 1950. zabranili naše djelovanje, a tajna policija — zloglasni Stasi — izvršila pritisak na njega, on im je otkrio gdje održavamo sastanke. To je na koncu dovelo do uhićenja moje majke i moja druga dva brata.

Biblijsku smo literaturu zbog zabrane morali krijumčariti u Istočnu Njemačku. Kao kurir, ja sam preuzimao literaturu u zapadnom dijelu Berlina, gdje ona nije bila zabranjena, i prenosio je preko granice. Više sam puta pobjegao policiji, ali su me u studenom 1950. ipak uhapsili.

Stasi me zatvorio u neku podzemnu ćeliju bez prozora. Po danu mi nisu dali spavati, a po noći su me ispitivali, ponekad i tukli. S obitelji nisam imao kontakta do ožujka 1951, kad su majka, Peter i Jochen došli na moje suđenje. Osuđen sam na zatvorsku kaznu od šest godina.

Peter, Jochen i majka uhapšeni su šest dana nakon mog suđenja. Nakon toga je jedna naša duhovna sestra preuzela brigu za moju sestru Hannelore, koja je imala 11 godina, a jedna tetka uzela je k sebi Sabine, koja je imala 7 godina. Stasijevi čuvari ponašali su se prema majci i mojoj braći kao prema opasnim kriminalcima, čak su im oduzeli i vezice za cipele. Tijekom svih ispitivanja morali su cijelo vrijeme stajati. I oni su svi bili osuđeni na šest godina zatvora.

Godine 1953. još neka zatvorena braća i ja dobili smo zadatak da na jednom polju napravimo pistu za vojne avione. Mi smo to odbili. Kažnjeni smo tako što smo 21 dan proveli u izolaciji — bez rada, bez pisama i s malo hrane. Neke sestre uzimale su kruh od svojih oskudnih porcija i krišom ga donosile nama. To je dovelo do toga da sam upoznao Anni, jednu od tih sestara. Ona je puštena na slobodu 1956, ja 1957. i zatim smo se vjenčali. Nakon godinu dana braka rodila nam se kći Ruth. I Peter, Jochen i Hannelore stupili su u brak otprilike u isto vrijeme.

Oko tri godine nakon mog oslobađanja ponovno su me uhapsili. Stasijev službenik pokušavao me nagovoriti da postanem njihov doušnik. Rekao je: “Dragi gospodine Brüggemeieru, molim vas, budite razumni. Vi dobro znate što znači biti u zatvoru, a mi ne želimo da ponovno prođete kroz sve to. Vi možete ostati Jehovin svjedok, nastavite s vašim proučavanjima i pričajte o Bibliji koliko vas je volja. Mi samo želimo imati najnovije informacije. Mislite na ženu i kćerkicu.” Ta posljednja rečenica jako me pogodila. Ipak, znao sam da će se Jehova, dok budem u zatvoru, bolje brinuti za moju obitelj nego što bih to sam mogao, a tako je i bilo.

Vlasti su pokušavale prisiliti Anni da radi puno radno vrijeme i dati drugim  ljudima da se tijekom tjedna brinu za Ruth. Anni nije na to pristajala, već je radila po noći kako bi se preko dana mogla brinuti za Ruth. Naša duhovna braća bila su jako brižna i mojoj su ženi davala toliko stvari da je ona još i drugima mogla davati. Za to vrijeme ja sam bio u zatvoru, i to gotovo šest godina.

Kad sam se ponovno našao u zatvoru, braća s kojom sam dijelio ćeliju silno su željela znati koja je literatura bila objavljena u zadnje vrijeme. Bio sam zaista sretan što sam temeljito proučavao Kulu stražaru i redovito išao na sastanke, jer sam ih zbog toga mogao hrabriti i duhovno jačati.

Kad smo zamolili čuvare da nam daju Bibliju, rekli su nam: “Dati Jehovinim svjedocima Bibliju isto je kao da nekom provalniku damo njegov alat da može pobjeći iz zatvora.” Braća koja su među nama predvodila svakog bi dana izabrala neki biblijski tekst za razmatranje. Za vrijeme svakodnevnih polusatnih šetnji zatvorskim dvorištem nisu nas toliko zanimali vježbanje i svjež zrak koliko razmatranje biblijskog citata za taj dan. Iako je među nama morao biti razmak od pet metara te nismo smjeli razgovarati, ipak smo nalazili načine da jedni drugima kažemo nešto o tom tekstu. Kad smo ponovno bili u svojim ćelijama, svatko bi ponovio ono što je uspio čuti i zatim bi započela naša dnevna biblijska diskusija.

Nakon nekog vremena jedan nas je doušnik odao, a ja sam završio u samici. Koliko sam samo bio sretan što sam dotad zapamtio nekoliko stotina biblijskih redaka! Te puste dane mogao sam korisno ispuniti razmišljanjem o raznim biblijskim temama. Zatim sam prebačen u drugi zatvor, gdje me čuvar stavio u ćeliju s još dvojicom braće te nam na našu neopisivu radost dao Bibliju. Nakon šest mjeseci provedenih u samici radovao sam se što sam ponovno sa svojom braćom mogao razgovarati o biblijskim temama.

Što je mom bratu Peteru pomoglo da izdrži dok je bio u jednom drugom zatvoru? On kaže: “Zamišljao sam život u novom svijetu i trudio se da mi um bude zaokupljen biblijskim mislima. Mi braća međusobno smo se jačali postavljajući jedni drugima biblijska pitanja ili smišljajući biblijske ‘kvizove’. Nije nam bilo lako. Ponekad bi nas bilo 11 u ćeliji veličine 12 kvadratnih metara. U njoj smo morali obavljati sve — ondje smo jeli, spavali, prali se i čak vršili nuždu. Živci su nam bili napeti kao strune.”

Jochen, moj drugi brat, o svojim iskustvima u zatvoru kaže: “Pjevao sam pjesme iz naše pjesmarice, one kojih sam se mogao sjetiti. Svakog sam dana razmišljao o nekom biblijskom retku koji sam upamtio. Kad sam pušten na slobodu, nastavio sam sa svojom dobrom duhovnom rutinom. Svaki dan sam s obitelji razmatrao određeni biblijski citat. Također smo se pripremali za sve sastanke.”

Majka je puštena iz zatvora nakon malo više od dvije godine. To što je bila na slobodi koristila je da bi proučavala s Hannelore i Sabine i pomagala im da steknu dobar temelj za svoju vjeru. Također ih je poučavala kako da se nose s problemima koje su u školi imale zbog svoje vjere u Boga. Hannelore kaže: “Nismo marile za posljedice jer smo kod kuće hrabrili jedni druge. Snažna povezanost naše obitelji ublažavala je sve nevolje koje smo imali.”

Hannelore još kaže: “Ujedno smo našu braću u zatvoru opskrbljivale duhovnom hranom. Sitnim smo rukopisom na masni papir prepisivale čitava izdanja Kule stražare. Zatim smo te stranice umatale u nepromočivi papir i skrivale ih među suhe šljive koje smo slale u mjesečnoj pošiljci. Bile smo tako radosne kad bismo čule da su šljive bile ‘prava poslastica’. Mi smo se toliko zaokupile tim aktivnostima da nam je, moram priznati, to vrijeme bilo prekrasno.”

O tome kako je bilo desetljećima živjeti pod zabranom u Istočnoj Njemačkoj Peter kaže: “Sastajali smo se u stanovima u malim grupama, a dolazili smo i odlazili u razmacima. Na svakom smo sastanku dogovarali idući sastanak. Činili smo to pomoću određenih znakova i bilježaka jer je uvijek postojala opasnost da nas Stasi prisluškuje.”

Hannelore priča: “Ponekad smo dobivali audiokasete sa snimljenim programom pokrajinskih sastanaka. To nam je bio povod za radosno okupljanje. Naša mala grupa okupila bi se i nekoliko sati slušala biblijske govore. Iako nismo mogli vidjeti govornike, pažljivo smo pratili program i pravili zabilješke.”

Peter kaže: “Naša braća iz drugih zemalja stvarno su se trudila da bi nas opskrbila biblijskom literaturom. Posljednjih desetak godina prije pada Berlinskog zida 1989. za nas su proizvodili posebne publikacije malog formata. Neki su na kocku stavljali svoj automobil, novac, pa čak i slobodu, kako bi duhovnu hranu prenijeli u Istočnu Njemačku. Jedne noći nije se pojavio bračni par koji smo čekali. Policija je kod njih pronašla literaturu i zaplijenila im automobil. Usprkos opasnostima, nikada nismo htjeli prekinuti s našim radom kako bismo imali mirniji život.”

Manfred, moj mlađi brat koji nas je 1950. izdao, objašnjava što mu je pomoglo da ponovno stekne i sačuva vjeru: “Nakon što sam nekoliko mjeseci bio u pritvoru, otišao sam u Zapadnu Njemačku i napustio istinu. Godine 1954. vratio sam se u Istočnu Njemačku, a iduće se godine oženio. Moja je žena ubrzo prihvatila biblijsku istinu i krstila se 1957. S vremenom me savjest počela mučiti, a moja supruga mi je pomogla da se vratim u skupštinu.

Kršćanska braća koja su me poznavala prije nego što sam napustio istinu s ljubavlju su me prihvatila kao da se ništa nije dogodilo. Prekrasno je kad vas dočekaju sa srdačnim osmijehom i zagrljajem. Zaista sam sretan što sam ponovno u miru s Jehovom i sa svojom braćom.”

Svi u našoj obitelji morali su se snažno boriti za vjeru. “Danas smo”, kaže moj brat Peter, “kao nikada prije okruženi mnogim primamljivim materijalnim mogućnostima i stvarima koje nam mogu odvratiti pažnju. Dok je naše djelovanje bilo zabranjeno, bili smo zadovoljni onim što smo imali. Naprimjer, nitko od nas nije htio biti u nekoj drugoj grupi za razmatranje knjige samo iz nekih osobnih razloga i nitko se nije žalio da se sastanci održavaju predaleko ili prekasno. Svi smo bili sretni da smo na okupu, čak i kad su neki od nas morali ostati do 11 sati navečer čekajući svoj red na odlazak.”

Godine 1959. majka je odlučila otići u Zapadnu Njemačku sa Sabine, koja je tada imala  16 godina. Budući da su htjele služiti tamo gdje su objavitelji Kraljevstva bili potrebniji, podružnica im je preporučila da odu u Ellwangen, u pokrajini Baden-Württembergu. Majčina revnost unatoč slabom zdravlju potaknula je Sabine da započne s pionirskom službom kad je imala 18 godina. Kad se Sabine udala, majka je u dobi od 58 godina naučila voziti automobil kako bi se više mogla posvetiti službi propovijedanja. Radosno je ustrajala u propovijedanju sve do svoje smrti godine 1974.

Ja sam 1965, nakon gotovo šest godina služenja druge zatvorske kazne, deportiran u Zapadnu Njemačku, i to bez znanja moje obitelji. Međutim, kasnije su mi se pridružile moja Anni i naša kći Ruth. Predložio sam podružnici da služimo na području gdje je veća potreba za objaviteljima, pa su nas zamolili da odemo u Nördlingen, u Bavarskoj. Ondje su odrasli Ruth i njen brat Johannes. Anni je započela s pionirskom službom. Njen dobar primjer potaknuo je Ruth da odmah nakon škole počne s tom službom. Ruth se udala za pionira, a i Johannes se oženio s pionirkom. Oni sada imaju obitelji, a mi smo blagoslovljeni sa šestero divne unučadi.

Godine 1987. iskoristio sam mogućnost da odem u prijevremenu mirovinu te sam se pridružio Anni u pionirskoj službi. Nakon tri godine podružnica u Seltersu pozvala me da pomognem u proširivanju njenih objekata. Nakon toga pomagali smo u gradnji prve kongresne dvorane Jehovinih svjedoka na području bivše Istočne Njemačke, u gradu koji se zove Glauchau. Kasnije smo služili kao domari u toj kongresnoj dvorani. Iz zdravstvenih razloga vratili smo se našoj kćeri u skupštinu u Nördlingenu, gdje sada služimo kao pioniri.

Na moju veliku radost, sva moja braća i sestre i većina članova naše obitelji postojano služi našem divnom Bogu, Jehovi. Kroz sve ove godine naučili smo da se na nama, dok god ostajemo duhovno jaki, mogu ispuniti riječi iz Psalma 126:3: “Veliko je djelo Jehova učinio na nama. Zato smo bili radosni.”