GODINE 1897. moji baka i djed emigrirali su iz Ukrajine u Kanadu i nastanili se blizu Yorktona u pokrajini Saskatchewan. Došli su s četvero djece — trojicom dječaka i djevojčicom. Godine 1923. ta je kći, koja se zvala Marinka, postala moja majka. Ja sam bio njeno sedmo dijete. U to se vrijeme živjelo skromno, ali mirno. Imali smo dobru hranu i toplu odjeću, a država je osiguravala rad najvažnijih službi. Susretljivi susjedi rado su jedni drugima pomagali oko većih radova. U zimu 1925. posjetio nas je jedan Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Taj posjet bio je za nas poticaj da donesemo odluke zbog kojih sam i dan-danas sretan.

Majka je od Istraživača Biblije koji nas je posjetio uzela neke brošure i uskoro je shvatila da je pronašla istinu. Brzo je duhovno napredovala te se 1926. krstila. Kad je majka postala Istraživač Biblije, to je našoj obitelji dalo sasvim nov pogled na život. Naš je dom bio otvoren svima. Putujući nadglednici i drugi Istraživači Biblije često su boravili kod nas. Godine 1928. jedan putujući nadglednik pokazao nam je dramu “Heureka”, koja je bila pojednostavljena “Foto-drama stvaranja”. On je od nas djece posudio žabicu, igračku koja proizvede kratak zvuk kad se pritisne. Kad bi se žabica oglasila, to bi bio znak da treba promijeniti dijapozitiv. Mi djeca ponosili smo se tim svojim doprinosom prikazivanju drame.

Putujući nadglednik Emil Zarysky često nam je dolazio u posjet svojim autom s kamp-prikolicom. Ponekad je s njim dolazio i njegov odrasli sin, koji je nas djecu poticao da postanemo pioniri, odnosno punovremeni propovjednici. U naš su dom dolazili i mnogi pioniri. Sjećam se da je jednom pioniru majka posudila košulju da je nosi dok mu ona ne zakrpa njegovu. No na odlasku je tu  košulju slučajno ponio sa sobom. Nakon dugo vremena poslao nam ju je uz ispriku za kašnjenje. “Nikako da sakupim deset centi za poštarinu”, napisao nam je u poruci. A nama bi bilo baš drago da ju je zadržao! Nadao sam se da ću jednog dana i ja biti poput takvih samopožrtvovnih pionira. Uvijek ću biti zahvalan majci što je svojom gostoljubivošću obogatila naš život i ojačala u nama ljubav prema duhovnoj braći i sestrama (1. Petrova 4:8, 9).

Moj otac nije postao Istraživač Biblije, ali nam se nije protivio. Čak je 1930. dao da se u našem velikom spremištu održi jednodnevni kongres. Iako sam ja imao samo sedam godina, dojmila me se radosna i dostojanstvena atmosfera tog skupa. Otac je umro 1933. Majka, koja je tada ostala udovica s osmero djece, nije niti malo popustila u svojoj odlučnosti da nas izvede na pravi put, put služenja Jehovi. Majka me uvijek sa sobom vodila na sastanke. Tada su mi se sastanci činili beskrajno dugi, a i želio sam biti s drugom djecom kojoj su roditelji dozvoljavali da se igraju izvan dvorane. Međutim, iz poštovanja prema majci ostajao sam na svom mjestu. Dok je majka kuhala, često bi citirala neki biblijski redak i zatim me pitala gdje se taj citat nalazi u Bibliji. Godine 1933. imali smo rekordnu žetvu, pa je majka viškom novca kupila automobil. Neki susjedi kritizirali su je govoreći joj da baca novac, no ona se nadala da će nam automobil dobro doći za naše teokratske aktivnosti. Dakako, bila je u pravu.

Jednog dana dođe vrijeme kad mlada osoba mora donijeti neke odluke koje će utjecati na njenu budućnost. Kad je to vrijeme došlo za moje starije sestre, Helen i Kay, one su se odlučile za pionirsku službu. Jedan od pionira koje smo znali ugostiti bio je John Jazewsky, dobar mladić. Majka je zamolila Johna da ostane neko vrijeme kod nas i pomogne nam raditi na farmi. Kasnije se John oženio s Kay i potom su služili kao pioniri nedaleko od naše kuće. Kad sam imao 12 godina, oni su me pozvali da im se za vrijeme školskih praznika pridružim u službi propovijedanja. Tako sam imao priliku iskusiti kakav je život pionira.

S vremenom smo moj brat John i ja više-manje sami mogli voditi brigu o farmi. To je majci omogućilo da ljetne mjesece iskoristi za službu koja se sada zove pomoćna pionirska služba. Ona se vozila u malim kolima na dva kotača koja je vukao stari konj. Otac je to tvrdoglavo kljuse bio nazvao Šaul, ali za majku je on bio poslušno stvorenje s kojim je mogla izaći na kraj. John i ja voljeli smo farmu, no svaki put kad bi majka došla kući iz službe propovijedanja i pričala iskustva, naša je ljubav prema farmi sve više ustupala mjesto ljubavi prema pionirskoj službi. Ja sam 1938. počeo više ići u službu propovijedanja, a krstio sam se 9. veljače 1940.

Nakon nekog vremena imenovan sam za slugu u skupštini. Bio sam zadužen za skupštinske izvještaje, a radovao sam se svaki put kad bih naišao na neki znak napretka i porasta. Područje na kojem sam ja propovijedao nalazilo se u gradiću udaljenom petnaestak kilometara od naše kuće. Zimi sam tamo pješačio svaki tjedan i prespavao jednu ili dvije noći u potkrovlju kod jedne obitelji koja se zanimala za Bibliju. Jedan mi je luteranski svećenik nakon naše rasprave, u kojoj sam doduše bio malo netaktičan, zaprijetio da će pozvati policiju ako ne ostavim na miru njegovo stado. No to me samo učinilo još odlučnijim da nastavim svoju službu istim žarom.

 Godine 1942. moja sestra Kay i njen muž John planirali su ići na kongres u Cleveland, u američkoj državi Ohio. Jako sam se obradovao kad su me pozvali da im se pridružim. Taj je kongres utjecao na mene kao malo što u životu. On me učvrstio u mojim planovima za budućnost. Kad je brat Nathan Knorr, koji je u to vrijeme predvodio našu svjetsku aktivnost, uputio poticajan poziv i rekao da se traži 10 000 pionira, na licu mjesta odlučio sam postati jedan od tih pionira!

U siječnju 1943. našu je skupštinu posjetio Henry, putujući nadglednik. On je iznio upečatljiv govor koji nas je ispunio oduševljenjem. Sutradan je temperatura bila minus 40 stupnjeva, a zbog jakog sjeverozapadnjaka činilo se da je još i hladnije. Po takvom nevremenu obično nismo izlazili, no Henry je silno želio ići u službu. On i još neki uputili su se u selo udaljeno desetak kilometara, a odvezli su se konjskom zapregom u saonicama koje su imale kabinu i peć na drva. Ja sam pak sam otišao posjetiti jedan bračni par koji je imao petoricu sinova. Oni su prihvatili moju ponudu da s njima proučavam Bibliju i s vremenom su prihvatili istinu.

Tijekom Drugog svjetskog rata u Kanadi nam je bilo zabranjeno propovijedati. Biblijsku literaturu morali smo čuvati na sigurnom, a na našoj je farmi bilo mnogo mjesta za skrivanje. Policija je često dolazila, ali nikad ništa nije pronašla. Kad smo propovijedali, služili smo se samo Biblijom. Sastajali smo se u malim grupama, a moj brat John i ja bili smo izabrani za tajan kurirski posao.

Za vrijeme rata naša je skupština sudjelovala u raspačavanju brošurice Kraj nacizma, koja se dijelila u cijeloj zemlji. Dijelili smo je usred noći. Osjećao sam veliku napetost dok smo krišom dolazili do svake kuće i na pragu ostavljali brošuricu. Nikad se u životu nisam toliko bojao. Kamen mi je pao sa srca kad smo konačno podijelili zadnju brošuricu! Zatim smo odjurili do automobila, provjerili jesmo li svi došli i nestali u mračnoj noći.

Prvog svibnja 1943. oprostio sam se s majkom i otišao od kuće. S 20 dolara u novčaniku i malim koferom otputovao sam na svoj prvi pionirski zadatak. Brat Tom Troop i njegova brižna obitelj u Quill Lakeu, u Saskatchewanu, toplo su me primili. Iduće sam godine otišao u zabačeno mjesto Weyburn, u istoj pokrajini. No, 24. prosinca 1944. uhapšen sam dok sam svjedočio na ulici. Nakon što sam neko vrijeme proveo u tamošnjem zatvoru, odveden sam u kažnjenički logor u Jasperu, u pokrajini Alberti. Tamo sam bio s još nekim Jehovinim svjedocima i okružen Jehovinim remek-djelom — kanadskim Stjenjakom. Početkom 1945. od zatvorske smo uprave dobili dopuštenje da odemo na jedan naš skup u Edmontonu. Brat Knorr iznio je zadivljujuć izvještaj o našem napretku u cijelom svijetu. Jedva smo čekali da budemo pušteni na slobodu i da se ponovno možemo posvetiti propovijedanju.

Kad sam pušten iz zatvora, ponovno sam počeo s pionirskom službom. Nedugo nakon toga najavljeno je da će se u Los Angelesu održati kongres “Porast među svim narodima”. Brat koji je zajedno sa mnom služio kao pionir preuredio je svoj kamion tako da je u njemu moglo sjediti 20 putnika. Prvog kolovoza 1947. pošli smo na nezaboravno putovanje — proputovali smo više od 7 000 kilometara kroz prerije, pustinje i veličanstvene krajolike, među kojima su bili i nacionalni parkovi Yellowstone i Yosemite. Cijelo putovanje trajalo je 27 dana. Bilo je to predivno iskustvo.

Sam kongres bio je blagoslov koji se ne zaboravlja. Budući da sam se htio potpuno staviti na raspolaganje, danju sam služio kao redar, a noću kao čuvar na mjestu održavanja kongresa. Nakon što sam prisustvovao sastanku na koji su bili pozvani svi zainteresirani za misionarsku službu, ispunio sam molbu,  premda bez velikih očekivanja. U međuvremenu sam 1948. otišao propovijedati u kanadsku pokrajinu Quebec, budući da su pioniri bili pozvani da tamo služe (Izaija 6:8).

Godine 1949. oduševio sam se kad sam dobio poziv da budem polaznik 14. razreda misionarske škole Gilead. To školovanje ojačalo je moju vjeru i približilo me Jehovi. John i Kay bili su u 11. razredu te su služili kao misionari u Sjevernoj Rodeziji (sada Zambija). Moj brat John završio je školu Gilead 1956. On je sa svojom ženom Friedom služio u Brazilu 32 godine, sve do svoje smrti.

Na dan promocije u veljači 1950. jako su me ohrabrila dva telegrama, jedan od majke i jedan od obitelji Troop iz Quill Lakea. Telegram koji sam dobio od obitelji Troop, a kojem je u naslovu pisalo “Novom misionaru”, glasio je ovako: “Želimo da te ova poruka na ovaj važan dan podsjeća. Nek’ te cijeloga života prate uspjeh, radost i sreća!”

Grad Quebec postao je moje misionarsko područje, ali neko sam vrijeme ostao na farmi Zajednice u državi New York, gdje se u to doba održavala škola Gilead. Jednog me dana brat Knorr pitao da li bih htio ići u Belgiju. Međutim, par dana kasnije pitao me jesam li spreman služiti u Nizozemskoj. U pismu koje sam potom dobio od Zajednice stajalo je da trebam “preuzeti poslove sluge podružnice”. To mi je bio pravi šok.

No, 24. kolovoza 1950. ukrcao sam se na brod. Put do Nizozemske trajao je 11 dana, što mi je bilo sasvim dovoljno da pročitam čitavo izdanje grčkog dijela Biblije prema prijevodu Novi svijet, koji je tada tek bio objavljen. Dakle, 5. rujna 1950. stigao sam u Rotterdam, gdje me betelska obitelj srdačno dočekala. Iako su se još osjećale teške posljedice Drugog svjetskog rata, braća su se vrlo dobro snašla i ponovno su obavljala svoje kršćanske aktivnosti. Dok su mi pričali kako su unatoč žestokom proganjanju uspjeli ostati vjerni, mislio sam da će toj braći možda biti teško služiti pod vodstvom neiskusnog, mladog sluge podružnice. No uskoro sam se uvjerio da nije bilo razloga za zabrinutost.

Ipak, bilo je nekih stvari kojima je trebalo obratiti pažnju. Ja sam u Nizozemsku stigao pred početak kongresa i zadivio sam se kad sam vidio tisuće delegata smještene na mjestu održavanja kongresa. No, za idući sam kongres predložio da nađemo privatni smještaj u domovima ljudi. Braća su rekla da je to dobra ideja, ali da u njihovoj zemlji ona nije izvediva. Nakon što smo o tome podrobno razgovarali, postigli smo kompromisno rješenje — polovicu delegata odlučili smo smjestiti na mjestu održavanja kongresa, a drugu polovicu u domovima ljudi koji su živjeli u kongresnom gradu. Kad je brat Knorr došao na kongres, ponosno sam mu ispričao što smo postigli. Međutim, taj se osjećaj brzo raspršio kad sam kasnije u Kuli stražari pročitao  izvještaj o našem kongresu, u kojem je između ostalog pisalo: “Sigurni smo da će braća idući put imati više vjere i pobrinuti se da kongresni delegati budu smješteni na mjestima koja su najbolja za svjedočenje — u domovima ljudi.” “Idući put” upravo smo to i učinili!

U srpnju 1961. dvojica predstavnika naše podružnice pozvana su na sastanak s drugim predstavnicima podružnica koji se održavao u Londonu. Brat Knorr objavio je da će prijevod Biblije Novi svijet izaći na još nekim jezicima, uključujući i nizozemski. Bila je to izvrsna vijest! Imali smo sreće što nismo znali koliko je to ogroman posao. Nakon dvije godine, odnosno 1963, bio sam na kongresu u New Yorku i imao sam čast sudjelovati u programu tijekom kojeg je predstavljen prijevod Novi svijet grčkog dijela Biblije na nizozemskom jeziku.

U kolovozu 1961. oženio sam se s Leidom Wamelink. Čitava njena obitelj prihvatila je istinu 1942, u vrijeme nacističkog proganjanja. Leida je započela s pionirskom službom 1950, a 1953. došla je u Betel. Zbog njenog marljivog rada kako u Betelu tako i u skupštini, smatrao sam da bi mi ona bila vjerna suradnica u mojoj službi.

Malo više od godinu dana nakon našeg vjenčanja bio sam pozvan u Brooklyn na desetomjesečni tečaj na kojem sam se trebao dodatno školovati. Međutim, nije bilo predviđeno da s muževima idu i njihove žene. Iako je imala zdravstvenih problema, Leida se s puno razumijevanja složila da bih trebao prihvatiti poziv. Kasnije se Leidino zdravlje pogoršalo. Iako smo pokušali nastaviti s našom službom u Betelu, na kraju smo zaključili da bi nam bilo praktičnije nastaviti s punovremenom službom na području. Tako smo započeli s putujućom službom. Ubrzo nakon toga Leida je morala otići na tešku operaciju. Uz divnu podršku naše kršćanske braće i sestara bilo nam je lakše nositi se s tom situacijom, a nakon godinu dana čak smo bili u stanju prihvatiti oblasnu službu.

Proveli smo sedam godina u toj putujućoj službi koja nam je bila izvor radosti i snage. Potom sam opet trebao donijeti jednu važnu odluku kad sam dobio poziv da u Betelu poučavam braću koja su trebala pohađati Tečaj za imenovanu braću. Prihvatili smo poziv iako nam to nije bila laka promjena, budući da smo voljeli putujuću službu. Poučavajući 47 razreda, svaki po dva tjedna, imao sam izvrsnu priliku da zajedno sa skupštinskim starješinama doživim duhovne blagoslove.

U to sam vrijeme planirao da 1978. posjetim majku. No 29. travnja 1977. iznenada je stigao telegram s obaviješću da mi je majka umrla. Jako me rastužila pomisao da više neću moći čuti njen topao glas i da joj više nijednom neću moći reći koliko sam joj zahvalan na svemu što je učinila za mene.

Kad je Tečaj za imenovanu braću završio, pozvani smo da služimo u Betelu. Deset godina služio sam kao koordinator Odbora podružnice. S vremenom je Vodeće tijelo imenovalo novog koordinatora, koji je mogao bolje služiti na tom odgovornom položaju. Jako mi je drago zbog toga.

Leida i ja sada imamo 83 godine. Iza mene je preko 60 godina radosne punovremene službe, a posljednjih 45 godina služim zajedno sa svojom odanom suprugom. Ona me podupirala u svim našim zaduženjima, a na to je gledala kao na dio svoje predane službe Jehovi. Sada služimo koliko možemo u Betelu i u skupštini (Izaija 46:4).

S vremena na vrijeme rado se sjetimo nekih važnih događaja u našem životu. Nimalo ne žalimo što smo svoj život posvetili služenju Jehovi i uvjereni smo da su odluke koje smo donijeli u mladosti bile najbolje odluke. Odlučni smo da i dalje svom svojom snagom služimo Jehovi i slavimo ga.