“PONAŠAŠ se poput djeteta!” Vjerojatno bi nas povrijedilo kad bi nam netko to rekao. Premda nas djeca oduševljavaju, ona nemaju zrelosti, životnog iskustva i mudrosti, što se uglavnom stječe s godinama (Job 12:12).

Pa ipak, Isus je jednom prilikom svojim učenicima rekao: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Matej 18:3). Što je Isus time želio reći? Koje to osobine posjeduju mala djeca koje bi odrasli trebali oponašati?

Prisjetimo se u kojoj je situaciji Isus to rekao svojim učenicima. Kad su on i njegovi učenici nakon dugačkog putovanja stigli u Kafarnaum, Isus ih je upitao: “O čemu ste putem raspravljali?” Posramljeni, učenici su šutjeli jer su raspravljali o tome tko je od njih veći. Na koncu su skupili hrabrosti i pitali Isusa: “Tko je dakle najveći u kraljevstvu nebeskom?” (Marko 9:33, 34; Matej 18:1).

Možda te iznenađuje što su učenici nakon skoro tri godine provedene s Isusom raspravljali o svom položaju. No oni su bili odgajani pod utjecajem židovske religije, a u njoj se tome pridavala velika važnost. Očito su to vjersko nasljeđe, a i ljudska nesavršenost, utjecali na njihov način razmišljanja.

 Isus je sjeo, pozvao učenike i rekao im: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima sluga” (Marko 9:35). Te su ih riječi sigurno jako iznenadile. Isusov način razmišljanja potpuno se razlikovao od židovskog gledišta o osobnoj važnosti! Isus je zatim k sebi pozvao jedno dijete. Zagrlio ga je i objasnio što je htio reći: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se god ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom” (Matej 18:3, 4).

Bila je to doista dojmljiva pouka o poniznosti! Predstavi si tu scenu. Grupa odraslih, ozbiljnih muškaraca okupila se oko malog djeteta i svi su upravili svoj pogled prema njemu. Dijete je bilo bojažljivo, ali je uz Isusa osjećalo sigurnost. U njemu nije bilo želje za nadmetanjem niti zlobe. Bilo je pokorno i skromno. Da, to je dijete bilo divan primjer poniznosti koja potječe od Boga.

Isus je jasno prenio svoju pouku. Svi moramo razvijati takvu poniznost želimo li ući u Božje Kraljevstvo. Među pravim kršćanima, koje Jehova smatra svojom obitelji, nema mjesta nadmetanju ili ponosu (Galaćanima 5:26). Upravo su to osobine koje su Sotonu Đavla navele da se pobuni protiv Boga. Nije nikakvo čudo što ih Jehova mrzi! (Mudre izreke 8:13).

Pravi kršćani traže prilike da služe drugima, a ne da nad njima vladaju. Bez obzira na to koliko neki zadatak bio neugodan ili koliko je onaj za koga to trebamo učiniti neznatan, prava poniznost potaknut će nas da služimo drugima. Takva ponizna služba donosi bogate blagoslove. Isus je rekao: “Tko god prima jedno ovakvo dijete u ime moje, mene prima. A tko god mene prima, ne prima samo mene nego i onoga koji me poslao” (Marko 9:37). Ukoliko se trudimo biti velikodušni i ponizni kao što su djeca, dolazimo u zajedništvo s najuzvišenijom osobom u čitavom svemiru te njenim Sinom (Ivan 17:20, 21; 1. Petrova 5:5). Doživjet ćemo radost koju donosi davanje (Djela apostolska 20:35). Zadovoljstvo će  nam pružiti i činjenica da time dajemo svoj doprinos miru i jedinstvu koji vladaju među Božjim narodom (Efežanima 4:1-3).

Isus je ukazao na još nešto što odrasli mogu naučiti od djece: “Tko god ne primi kraljevstvo Božje poput djeteta, neće ući u njega” (Marko 10:15). Djeca ne samo da su ponizna već se i lako daju poučiti. Jedna majka kaže: “Ona upijaju informacije poput spužve.”

Dakle, da bismo dobili priliku živjeti u Božjem Kraljevstvu, moramo prihvatiti poruku o Kraljevstvu i postupati u skladu s njom (1. Solunjanima 2:13). Poput novorođene djece, moramo ‘razvijati želju za čistim mlijekom riječi Božje, da bismo hraneći se njime uzrasli do spasenja’ (1. Petrova 2:2). No što ako nam neko biblijsko učenje izgleda preteškim da bismo ga razumjeli? Jedna odgojiteljica kaže: “Djeca uporno pitaju ‘zašto?’ sve dok ne dobiju odgovor kojim su zadovoljna.” Dobro je da oponašamo njihovu upornost i želju za znanjem. Stoga, redovito proučavaj, razgovaraj s iskusnim kršćanima i moli se Jehovi za mudrost (Jakov 1:5). Ukoliko ustraješ u molitvama, Jehova će te sigurno s vremenom nagraditi (Matej 7:7-11).

No neki se možda pitaju: ‘Nije li ljude koji se daju lako poučiti lako i prevariti?’ Ne ukoliko imaju pouzdano vodstvo. Naprimjer, djeca vodstvo instinktivno traže od svojih roditelja. Jedan otac kaže: “Roditelji dokazuju da zaslužuju povjerenje time što svakodnevno štite svoju djecu i brinu se za njih.” Iz sličnog razloga i mi možemo vjerovati svom nebeskom Ocu Jehovi (Jakov 1:17; 1. Ivanova 4:9, 10). Jehova nam putem svoje pisane Riječi pruža nepogrešivo vodstvo. Njegov sveti duh i organizacija pružaju nam utjehu i podršku (Matej 24:45-47; Ivan 14:26). Prihvaćamo li to vodstvo, neće nas zadesiti nikakvo zlo u duhovnom pogledu (Psalam 91:1-16).

Budemo li se uzdali u Boga kao što se djeca uzdaju u svoje roditelje, osjećat ćemo i unutarnji mir. Jedan bibličar kaže: “Kad su  nas roditelji kao djecu poveli na putovanje, nikada nismo razmišljali o tome koliko to košta i kojim putem ići, a ipak nismo nikada posumnjali u to da će nas sigurno dovesti na odredište.” Da li na putu kroz život osjećamo slično pouzdanje u Jehovu? (Izaija 41:10).

Bezuvjetno pouzdanje u Boga pomaže nam da se čuvamo stavova i postupaka koji bi mogli negativno utjecati na našu duhovnost. Stoga se potpuno uzdamo u to da, prema Isusovim riječima, naš nebeski Otac zna naša djela i da će se brinuti za nas dok god tražimo najprije Kraljevstvo i Božju pravednost. To nam pomaže da se odupremo iskušenju da se usredotočimo na materijalne stvari i zanemarimo svoje duhovne odgovornosti (Matej 6:19-34).

Premda se rode nesavršena, malu djecu krasi izuzetna čistoća srca i uma. Zbog toga Biblija potiče kršćane: “Budite mala djeca po zlu” (1. Korinćanima 14:20).

Osvrnimo se na primjer petogodišnje Monique, koja je uzbuđeno rekla svojoj majci: “Moja nova prijateljica Sarah ima kovrčavu kosu kao i ja!” To što je Sarah imala drugačiju boju kože i pripadala drugom narodu Monique nije ni spomenula. Jedna majka kaže: “Mala djeca kao da su slijepa za boje. Ona ne znaju što su to rase niti predrasude.” Djeca u tom pogledu na divan način odražavaju gledište našeg nepristranog Boga, koji voli ljude iz svakoga naroda (Djela apostolska 10:34, 35).

Djeca također posjeduju zadivljujuću sposobnost opraštanja. Jedan otac kaže: “Kad se mali Jack i Levi potuku, kažemo im da se ispričaju jedan drugome i oni se uskoro ponovno veselo igraju. Oni više ne razmišljaju o onome što se desilo, ne vraćaju se na prošlost niti postavljaju uvjete kako bi oprostili. Jednostavno prijeđu preko toga što je bilo.” To je doista divan primjer koji bi odrasli trebali oponašati! (Kološanima 3:13).

Osim toga, mala djeca spremno priznaju da Bog postoji (Hebrejima 11:6). Njihova urođena iskrenost često ih potiče da hrabro svjedoče drugima (2. Kraljevima 5:2, 3). Njihove jednostavne, iskrene molitve mogu dirnuti i najtvrđe srce. A kad su pod kušnjom, mogu pokazati izuzetnu moralnu snagu. Djeca su doista dragocjeni dar od Boga! (Psalam 127:3, 4).

Možda se pitaš: ‘Je li moguće da odrasli ponovno razviju lijepe osobine koje su imali kao djeca?’ Jednostavan i ohrabrujuć odgovor na to pitanje glasi: Mogu! Isusova zapovijed “postanite kao djeca” pokazuje da je to moguće (Matej 18:3).

Prikažimo to: Grupa restauratora obnavlja neko remek-djelo neprocjenjive vrijednosti. To od njih iziskuje da uklone slojeve prljavštine te da vrate umjetninu u stanje u kakvom je bila prije nestručnih pokušaja restauracije. Nakon puno strpljivog rada tih restauratora svi će ugledati prekrasne boje i izvornu ljepotu tog umjetničkog djela. Slično tome, uz puno ustrajnog truda, uz pomoć Jehovinog svetog duha i podršku kršćanske skupštine, i mi možemo ponovno razviti lijepe osobine koje smo posjedovali kao djeca (Efežanima 5:1).