MAJKA i ja počele smo proučavati 1940. Još uvijek pamtim onaj kobni dan u rujnu 1939. kad je započeo Drugi svjetski rat. Majci su se niz lice slijevale suze dok je ponavljala: “Zašto u svijetu nikako da zavlada mir?” Moji roditelji služili su u vojsci tokom Prvog svjetskog rata i bili su svjedoci mnogih ratnih strahota. Majka je to pitanje postavila propovjedniku Anglikanske crkve u Bristolu. Sve što joj je on rekao bilo je: “Ratova je uvijek bilo i uvijek će ih biti.”

No kratko nakon toga k nama je došla jedna starija gospođa, koja je bila Jehovin svjedok. Majka joj je postavila isto pitanje: “Zašto u svijetu nikako da zavlada mir?” Gospođa joj je objasnila da su ratovi jedno obilježje znaka koji pokazuje da živimo u završnom periodu ovog nasilnog svijeta (Matej 24:3-14). Uskoro je njena kći počela proučavati s nama Bibliju. I njih dvije bile su među radosnim promatračima prilikom našeg krštenja. Zbog čega činjenje učenika ljudima pričinjava toliku radost? Kasnije sam to shvatila. Željela bih vam ispričati neke od stvari koje sam naučila tokom 65 godina stvaranja učenika.

Propovijedati o Kraljevstvu počela sam u Bristolu kad sam imala 11 godina. Jedan brat dao mi je gramofon i karticu sa svjedočanstvom te mi je rekao: “Ti posjeti sve kuće na onoj strani ulice.” Tako sam sasvim sama pošla propovijedati. Naravno, bila sam jako napeta. Puštala sam ljudima snimku biblijskog govora te im zatim pokazivala karticu sa svjedočanstvom, na kojoj je pisalo da mogu dobiti biblijsku literaturu.

Početkom 1950-ih počelo se naglašavati da u službi od kuće do kuće trebamo više čitati Bibliju. Budući da sam po prirodi sramežljiva, u početku mi nije bilo lako razgovarati s nepoznatim ljudima i objašnjavati im biblijske retke. No s vremenom sam stekla samopouzdanje. Tek sam tada počela istinski uživati u službi propovijedanja. Neki ljudi mislili su da mi samo prodajemo knjige, no kad smo im počeli čitati i objašnjavati Bibliju, uvidjeli su da smo učitelji Božje Riječi. To mi je pričinjavalo toliku radost da sam se željela još više posvetiti poučavanju ljudi o Bibliji. Tako sam u rujnu 1955. započela s punovremenom pionirskom službom.

Jedna od prvih stvari koje sam naučila jest da je u službi propovijedanja potrebna ustrajnost, ali i taktičnost. Jednom prilikom dala sam primjerak Kule stražare ženi po imenu Violet Morice. Kad sam ponovno došla, ona je širom otvorila vrata, prekrižila ruke i pažljivo slušala dok sam joj objašnjavala ono što stoji u Bibliji. Svaki put kad bih je posjetila doimala se istinski zainteresiranom. No kad sam joj ponudila redovit biblijski tečaj, rekla je: “Ne, time ću se pozabaviti kad mi djeca porastu.” To me jako razočaralo! Biblija govori o ‘vremenu kad se traži i vremenu kad se miri s gubitkom’ (Propovjednik 3:6). Ja sam odlučila da se neću pomiriti s tim što je Violet rekla.

Mjesec dana kasnije ponovno sam je posjetila i razmotrila s njom još neke biblijske retke. Tako sam uskoro s njom svakog tjedna vodila biblijski tečaj na vratima. Nakon nekog vremena konačno je rekla: “Bilo bi vam zgodnije kad biste ušli, zar ne?” Violet je postala moj divan suvjernik i pravi prijatelj! Da, ona je sada krštena kao Jehovin svjedok.

Jednog dana Violet je na svoje zaprepaštenje saznala da je njen suprug prodao njihovu kuću, a da joj ništa nije rekao, te da ju je napustio. Pa ipak, jedan joj je suvjernik pomogao te je već istog popodneva imala novi dom. Iz zahvalnosti prema Jehovi odlučila je da će ostatak svog života služiti kao pionir. Vidjevši kako je Jehovin duh ispunjava revnošću za služenje njemu, shvatila sam zbog čega mi stvaranje učenika pričinjava toliku radost. Odlučila sam da ću tome posvetiti čitav svoj život!

Godine 1957. Mary Robinson i ja kao pionirke smo poslane u Rutherglen, industrijski dio Glasgowa (Škotska). Propovijedale smo po magli, vjetru, kiši i snijegu, no naš se trud isplatio. Jednog dana upoznala sam Jessie. Jako sam voljela proučavati Bibliju s njom. Njen suprug Wally bio je komunist, pa me u početku izbjegavao. No oduševilo ga je kad je proučavajući Bibliju saznao da jedino Božje Kraljevstvo može uspostaviti savršene uvjete među ljudima. Nakon nekog vremena oboje su počeli stvarati nove učenike.

Kasnije smo bile poslane u Paisley (Škotska). Dok  sam jednog dana propovijedala na tom području, neka mi je žena zalupila vrata. No uskoro me potražila kako bi mi se ispričala. Kad sam je ponovno posjetila idućeg tjedna, rekla je: “Osjećala sam se kao da sam zalupila vrata samome Bogu. Naprosto sam vas morala potražiti!” Njeno ime bilo je Pearl. Rekla mi je da su je mnogi prijatelji i rođaci razočarali te da se molila Bogu za pravog prijatelja. “Zatim ste mi vi došli na vrata”, rekla je. “Sada shvaćam da ste vi taj pravi prijatelj za kojeg sam se molila.”

Biti njen prijatelj nije bilo jednostavno. Pearl je živjela na vrhu strmog brda na koje sam morala ići pješice. Kad sam išla po nju kako bih je prvi put odvela na sastanak, skoro sam pala zbog vjetra i kiše. Kišobran mi se potrgao, pa sam ga bacila. Samo šest mjeseci nakon što mi je zalupila vrata, Pearl se krstila u znak svog predanja Bogu.

Ubrzo nakon toga i njen je suprug odlučio proučavati Bibliju te je uskoro krenuo sa mnom u službu od kuće do kuće. Kao i obično, padala je kiša. “Ne brini se”, rekao mi je. “Ako mogu satima gledati nogomet po ovakvom vremenu, onda sigurno mogu stajati na kiši i za Jehovu.” Uvijek sam se divila upornosti koju posjeduju Škoti!

Jako me obradovalo kad sam nakon mnogo godina ponovno došla u Škotsku i vidjela da većina onih s kojima sam proučavala još uvijek ustraje u vjeri! To je radost koju donosi stvaranje učenika (1. Solunjanima 2:17-20). Godine 1966, nakon više od osam godina pionirske službe u Škotskoj, pozvana sam da pohađam Gilead, misionarsku školu Jehovinih svjedoka.

Nakon školovanja u Gileadu poslana sam u Boliviju, u tropski grad Santa Cruz, gdje je bila skupština s oko 50 objavitelja. Taj me grad podsjećao na Divlji zapad, kako ga se prikazivalo u holivudskim filmovima. Kad se prisjetim tog perioda, rekla bih da je moja misionarska služba bila sasvim obična. Nikad me nisu napali krokodili, nisam imala bliske susrete s nasilnom svjetinom, nisam se izgubila u pustinji niti preživjela brodolom. Ono što mi je donosilo više uzbuđenja bilo je stvaranje učenika.

Jedna od prvih žena s kojima sam u Santa Cruzu proučavala Bibliju zvala se Antonia. Poučavati ljude na španjolskom za mene je bilo pravi izazov. Jednom je Antonijin mali sin rekao: “Mama, je l’ ona krivo govori zato da bi nas nasmijala?” Antonia i njena kći Yolanda nakon nekog su vremena postale Kristovi učenici. Yolanda je imala prijatelja kojeg su zvali Dito, a studirao je pravo. I on je počeo proučavati Bibliju i dolaziti na sastanke. Uz njega sam naučila još nešto o poučavanju drugih biblijskoj istini: Nekima je ponekad potrebno da ih se malo pogura.

Kad je Dito počeo izostajati s biblijskog tečaja, rekla sam mu: “Dito, Jehova te ne tjera da zastupaš njegovo Kraljevstvo. To mora biti tvoj izbor.” Kad je rekao da želi služiti Bogu, odvratila sam: “Ovdje imaš slike revolucionarnog vođe. Što misliš, može li netko na temelju toga zaključiti da si odlučio stati na stranu Božjeg Kraljevstva?” Te su mu riječi pružile potreban poticaj.

Dva tjedna kasnije izbila je revolucija te je došlo do pucnjave između studenata i policije. “Bježimo odavde!” Dito je viknuo svom prijatelju. “Neću! Konačno je došao veliki dan koji smo čekali!” rekao je njegov prijatelj, zgrabio pušku i otrčao na krov fakulteta. Bio je to jedan od osmorice njegovih prijatelja koji su tog dana poginuli. Možete li si predočiti koliko sam radosna kad vidim Dita, koji je mogao poginuti tog dana da nije odlučio postati pravi kršćanin?

Jednog dana prošla sam pored nekih vrata uvjerena da smo u toj kući već svjedočili. No iz nje je istrčala neka žena i pozvala me. Zvala se Ignacia. Ona je već čula za Jehovine svjedoke,  no njen suprug Adalberto, krupan policajac, jako joj se protivio i nije joj dao da duhovno napreduje. Ignacia nije razumjela mnoga temeljna biblijska učenja, pa sam počela proučavati s njom. Premda je Adalberto poduzimao sve da nas spriječi u proučavanju, uspjela sam s njim poprilično dugo razgovarati o nekim drugim temama. Bio je to prvi korak u uspostavljanju prijateljskog odnosa s njim.

Zamislite koliko sam samo bila radosna kad je Ignacia postala pripadnik naše skupštine te se u duhovnom i tjelesnom pogledu s ljubavlju počela brinuti za mnoge kojima je trebala utjeha. S vremenom su njen suprug i troje njihove djece postali Jehovini svjedoci. Ustvari, kad je Adalberto konačno uvidio vrijednost dobre vijesti, otišao je u policijsku stanicu i s tolikim oduševljenjem govorio o tome da je uspostavio 200 pretplata na Kulu stražaru i Probudite se!

Nakon što sam šest godina služila u Santa Cruzu, poslana sam u La Paz, glavni grad Bolivije, gdje sam provela sljedećih 25 godina. Početkom 1970-ih u podružnici Jehovinih svjedoka u La Pazu služilo je samo 12 osoba. No kako je djelo propovijedanja napredovalo, za podružnicu je bio potreban veći prostor. Novi objekti podružnice sagrađeni su u Santa Cruzu, koji se brzo širio. Podružnica se tamo preselila 1998, a ja sam pozvana da služim u njoj. U njoj sada radi nešto više od 50 osoba.

Od jedine skupštine koja je 1966. postojala u Santa Cruzu nastalo je više od 50 skupština. U to je vrijeme u Boliviji bilo 640 Jehovinih svjedoka, a danas ih ima skoro 18 000!

Raduje me što je moja služba u Boliviji bila toliko produktivna. No izuzetno me hrabri i vjernost sukršćana širom svijeta. Svi se radujemo kad vidimo kako nas Jehova blagoslivlja dok propovijedamo o Kraljevstvu. Doista je divno sudjelovati u stvaranju učenika! (Matej 28:19, 20).