DIO svemira u kojem se nalazi naš planet jedinstven je po mnogočemu. Sunčev sustav smješten je između dva spiralna kraka Mliječne staze, u predjelu u kojem ima relativno malo zvijezda. Skoro sve zvijezde koje noću možemo vidjeti toliko su daleko od nas da ih čak i kroz najjače teleskope još uvijek vidimo samo kao točkice svjetla. Je li dobro to što se Sunčev sustav nalazi na takvom položaju?

Da je Sunčev sustav bliže središtu Mliječne staze, gdje su zvijezde gusto napučene, bili bismo izloženi mnogim opasnostima. Naprimjer, Zemlja se vjerojatno ne bi mogla neometano kretati svojom putanjom, što bi imalo katastrofalne posljedice na život ljudi. No zahvaljujući svom idealnom položaju u galaksiji Sunčev sustav nije izložen toj opasnosti, a ni drugima, primjerice pregrijavanju do kojeg bi došlo prilikom prolaska kroz oblake plina, zvjezdanim eksplozijama i drugim izvorima smrtonosne radijacije.

Sunce je zvijezda koja u potpunosti odgovara našim potrebama. Ono sagorijeva konstantnom brzinom, dugovječno je te nije ni preveliko ni prevruće. Velika većina zvijezda u našoj galaksiji puno je manja od Sunca, te ne daje odgovarajuće svjetlo niti dovoljno topline potrebne za život na nekom planetu kao što je Zemlja. Osim toga, većina zvijezda gravitacijom je povezana s jednom ili više zvijezda, te se one okreću jedne oko drugih. Za razliku od toga, Sunce je samostalno. Teško da bi Sunčev sustav bio tako stabilan kad bismo bili pod utjecajem gravitacijske sile dvaju ili više sunaca.

Položaj divovskih vanjskih planeta koji imaju skoro kružnu putanju i svojom gravitacijom ne ometaju unutarnje terestričke planete još je jedan činilac koji Sunčev sustav čini jedinstvenim. * Ti vanjski planeti štite unutarnje planete tako što privlače i odbijaju opasne objekte. “Asteroidi i kometi znaju pogoditi Zemlju, no zahvaljujući plinovitim divovima, kao što je Jupiter koji se nalazi iza nas, to se ne događa prečesto”, objašnjavaju znanstvenici Peter Ward i Donald Brownlee u svojoj knjizi Rare Earth—Why Complex Life Is Uncommon in the Universe. Znanstvenici su otkrili i druge sunčeve sustave s divovskim planetima, no većina tih divova svojim bi putanjama ugrozila manje planete kao što je Zemlja.

Mjesec je još od drevnih vremena kod ljudi budio strahopoštovanje. Bio je nadahnuće mnogim pjesnicima i muzičarima. Naprimjer, jedan hebrejski pjesnik iz davnog doba za Mjesec je rekao da će ‘stajati čvrsto dovijeka poput vjernog svjedoka na nebu’ (Psalam 89:37).

Mjesec svojom gravitacijskom silom uzrokuje plimu i oseku, što je važan način na koji on utječe na život na Zemlji. Naime, smatra  se da su plima i oseka ključni činioci za nastanak morskih struja, koje su od presudnog značaja za klimu.

Mjesečeva gravitacijska sila važna je i zbog toga što omogućava da Zemlja prilikom kruženja oko Sunca uvijek ima isti nagib. Prema znanstvenom časopisu Nature, bez Mjeseca bi nagib Zemljine osi tokom dugačkih vremenskih perioda varirao od “skoro 0 pa sve do 85 [stupnjeva]”. Pomisli samo što bi se desilo da Zemlja nema svoj nagib! Ne bismo mogli uživati u izmjeni godišnjih doba i ne bi bilo dovoljno kiše. Zemljin nagib također nas štiti od ekstremnih temperatura koje ne bismo mogli preživjeti. Astronom Jacques Laskar zaključuje: “To što imamo stabilnu klimu možemo zahvaliti izuzetnom fenomenu: postojanju Mjeseca.” Da bi mogao vršiti stabilizirajući utjecaj na Zemlju, naš je Mjesec velik — relativno veći od mjeseca drugih velikih planeta.

Mojsije, koji je živio u davnoj prošlosti, u prvoj je biblijskoj knjizi naveo još jednu svrhu koju ispunjava naš prirodni satelit, a to je da nam svijetli noću (1. Mojsijeva 1:16).

Kako objasniti podudarnost tolikih faktora koji ne samo da omogućavaju život na Zemlji već ga usto čine ugodnim i lijepim? Čini se da postoje samo dvije mogućnosti. Prva je da je sve to rezultat pukog slučaja. Druga je da iza svega toga stoji inteligentna osoba koja je to stvorila sa svrhom.

U Bibliji je pred više tisuća godina zapisano da je svemir osmislio i načinio Stvoritelj — Svemogući Bog. Ako je to istina, zakoni koji upravljaju Sunčevim sustavom nisu posljedica slučaja, već su tu s razlogom. Stvoritelj nam je, da se tako izrazimo, ostavio pisani izvještaj o koracima koje je poduzeo kako bi omogućio da na Zemlji provrvi život. Možda će te iznenaditi kad saznaš da se, premda je taj izvještaj star oko 3 500 godina, njegov opis nastanka svemira u osnovi podudara sa zaključcima do kojih su došli znanstvenici. Taj izvještaj zapisan je u biblijskoj knjizi koja se zove 1. Mojsijeva ili Postanak. Pogledajmo što u njemu piše.

“U početku stvorio je Bog nebo i zemlju” (1. Mojsijeva 1:1). Uvodne riječi Biblije odnose se kako na stvaranje Sunčevog sustava, u što spada i naš planet, tako i na stvaranje zvijezda raspoređenih u milijarde galaksija koje sačinjavaju naš svemir. Iz Biblije saznajemo da je površina Zemlje u početku bila “prazna i pusta”. Na Zemlji nije bilo kontinenata ni plodnog tla. No Biblija odmah zatim navodi da je imala nešto što je prema  mišljenju znanstvenika prijeko potrebno da bi na nekom planetu bio moguć život — izobilje vode. A Božji duh “djelovao je nad površinom voda” (1. Mojsijeva 1:2).

Da bi voda na površini Zemlje ostala u tekućem stanju, Zemlja mora biti na pravoj udaljenosti od Sunca. “Mars je prehladan, Venera prevruća, a Zemlja je točno onakva kakva treba biti”, objašnjava planetarni znanstvenik Andrew Ingersoll. Osim toga, biljkama je da bi uspijevale potrebno dovoljno svjetla. Značajno je zapaziti da biblijski izvještaj pokazuje kako je Bog u ranom stadiju stvaranja prouzročio da Sunčeva svjetlost probije tamne oblake vodene pare koja je obavijala ocean poput ‘povoja’ u koji je umotana beba (Job 38:4, 9; 1. Mojsijeva 1:3-5).

U daljnjim recima 1. Mojsijeve čitamo da je Bog stvorio nešto što Biblija naziva “svod” (1. Mojsijeva 1:6-8). Taj je svod ispunjen plinovima koji sačinjavaju Zemljinu atmosferu.

Biblija zatim objašnjava da je Bog od bezlične površine Zemlje načinio kopno (1. Mojsijeva 1:9, 10). Po svemu sudeći, prouzročio je nabiranje i pomicanje Zemljine kore. Tako su vjerojatno nastala duboka korita, a kontinenti su se izdigli iznad oceana (Psalam 104:6-8).

U neko neodređeno doba Zemljine prošlosti Bog je u oceanima stvorio mikroskopski sitne alge. Koristeći energiju Sunca, ti autoreproduktivni jednostanični organizmi počeli su pretvarati ugljični dioksid u hranu te u atmosferu ispuštati kisik. Taj čudesan proces ubrzan je tokom trećeg stvaralačkog perioda, u kojem je Bog stvorio vegetaciju koja je s vremenom prekrila kopno. Tako se u atmosferi povećala koncentracija kisika, koji je ljudima i životinjama potreban za disanje (1. Mojsijeva 1:11, 12).

Da bi zemlja postala plodna, Stvoritelj je u tlu stvorio razne mikroorganizme (Jeremija 51:15). Ta sićušna stvorenja razgrađuju mrtve tvari u elemente kojima se biljke hrane. Posebne vrste tih bakterija uzimaju dušik iz zraka te ga prenose biljkama, kojima je on prijeko potreban za rast. Zadivljujuća je činjenica da šaka plodne zemlje može sadržavati šest milijardi mikroorganizama!

U 1. Mojsijevoj 1:14-19 opisuje se kako je Bog u četvrtom stvaralačkom periodu stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde. Na prvi pogled možda izgleda da je to kontradiktorno već spomenutom biblijskom izvještaju. No ne zaboravi da je Mojsije, pisac prve biblijske knjige, opisao stvaranje onako kako bi ga doživio neki promatrač na Zemlji. Očito su Sunce, Mjesec i zvijezde tada postali vidljivi kroz Zemljinu atmosferu.

Prema izvještaju iz 1. Mojsijeve, u petom stvaralačkom periodu pojavila su se morska stvorenja, a u šestom kopnene životinje i čovjek (1. Mojsijeva 1:20-31).

Ne čini li ti se da je Zemlja, koja je stvorena onako kako to opisuje izvještaj iz 1. Mojsijeve, načinjena tako da živa bića na njoj uživaju u životu? Jesi li se ikada probudio nekog sunčanog dana, udahnuo svjež zrak i shvatio koliko si sretan što si živ? Možda si prošetao vrtom i uživao u ljepoti i mirisu cvijeća. Ili si prošetao voćnjakom i ubrao neko ukusno voće. Ništa od toga ne bi bilo moguće da na Zemlji nema sljedećeg: (1) izobilja vode, (2) odgovarajuće količine Sunčeve topline i svjetla, (3) atmosfere koja ima idealan omjer plinova i (4) plodnog tla.

Svi ti činioci, kojih nema na Marsu, Veneri ni drugim susjednim planetima, nisu posljedica slijepog slučaja. Oni su tu sa svrhom da nam život na Zemlji učine ugodnim. Kao što će pokazati idući članak, Biblija također kaže da je Stvoritelj naumio da naš divan planet postoji zauvijek.