JESI li ikada probao nezrelo voće? Njegov te okus sigurno razočarao. Da bi voće sazrelo, mora proći vrijeme, a čekanje se doista isplati. Postoje još neke situacije u kojima se isplati čekati. “Dobro je čekati, tiho čekati, spasenje od Jehove”, kaže Biblija (Tužaljke 3:26; Titu 2:13). Kako kršćani čekaju Jehovu? Kako nam koristi to što ga čekamo?

Kao kršćani, mi ‘očekujemo i imamo na umu Jehovin dan’. Jedva čekamo vrijeme kada će on ‘uništiti bezbožnike’ i nama donijeti izbavljenje (2. Petrova 3:7, 12). I Jehova žarko želi iskorijeniti sve zlo, no strpljiv je kako bi kršćanima omogućio spasenje i time proslavio svoje ime. Biblija kaže: “Bog [je], iako je htio pokazati srdžbu i obznaniti svoju moć, s puno dugotrpljivosti podnosio posude srdžbe spremne za uništenje, da bi obznanio bogatstvo svoje slave na posudama milosrđa” (Rimljanima 9:22, 23). Kao i u Noino vrijeme, Jehova i danas zna kada je pravi čas da spasi svoj narod (1. Petrova 3:20). Dakle, čekati Boga između ostalog znači i čekati da dođe vrijeme da on krene u akciju.

Dok čekamo Jehovin dan, ponekad nas možda uznemiri to što se moralna mjerila svijeta sve više srozavaju. U takvim je trenucima dobro razmisliti o riječima Božjeg proroka Miheja, koji je napisao: “Nestalo je vjernoga sa zemlje i čestitoga nema među ljudima.” Zatim je dodao: “A ja ću na Jehovu gledati. Spremno ću čekati Boga spasenja svojega” (Mihej 7:2, 7). Kako možemo ‘spremno čekati’ Boga? Budući da čekanje ljudima često teško pada, kako možemo biti radosni dok čekamo Boga?

Od Jehove učimo kakav stav trebamo imati. On nikada nije prestao biti ‘sretan Bog’ (1. Timoteju 1:11). Sretan je dok čeka zato što i dalje radi na ispunjenju svog nauma da ljude koji ga ljube dovede do savršenstva, kakvi su i bili kad ih je tek stvorio (Rimljanima 5:12; 6:23). On vidi dobar ishod svog rada — milijuni mu žele na ispravan način služiti. Isus je rekao: “Otac moj radi sve do sada, a i ja radim” (Ivan 5:17). Raditi nešto za druge osnovni je preduvjet za sreću (Djela apostolska 20:35). Zato pravi kršćani ne čekaju skrštenih ruku. Umjesto toga, oni marljivo pomažu drugima da upoznaju Božji naum za ljude.

Vjerne osobe uvijek su spremno hvalile Boga dok su čekale da dođe vrijeme da on nešto poduzme. Sjetimo se psalmista Davida. Progonio ga je kralj, izdao ga je bliski suradnik, leđa mu je okrenuo vlastiti sin. Je li David u svim tim trenucima mogao biti sretan dok je čekao da ga Jehova u svoje vrijeme izbavi? Sedamdeset prvi psalam, koji je po svemu sudeći on napisao, kaže: “Ja ću stalno čekati i svim hvalama tvojim  nove ću dodavati. Usta će moja obznanjivati pravednost tvoju, spasenje tvoje po cijeli dan” (Psalam 71:14, 15). David nije gubio strpljenje dok je čekao, već je bio sretan jer se posvetio hvaljenju Jehove i jačanju drugih koji su služili tom pravom Bogu (Psalam 71:23).

Čekati Jehovu nije frustrirajuće poput čekanja autobusa koji kasni. To bi se prije moglo usporediti s roditeljima koji s radošću čekaju da njihovo dijete odraste i postane osoba kojom se mogu ponositi. Godine koje prolaze oni koriste za odgajanje, poučavanje i ukoravanje djeteta, a sve im to pomaže da ostvare željeni cilj. Slično tome, mi koji čekamo Jehovu nalazimo radost u pomaganju drugima da se približe Bogu. I mi želimo steći Božje priznanje, a na koncu i biti spašeni.

Čekati Jehovu znači ljubiti ga i služiti mu ne gubeći nadu. To nije uvijek lako. Mnogi Božji sluge žive u sredinama gdje ljudi ismijavaju svakoga čiji se način života temelji na vjeri u Božja obećanja. No prisjetimo se vjernih Izraelaca koji nisu gubili nadu tijekom 70 godina koje su proveli u izgnanstvu u Babilonu. Što im je u tome pomoglo? Nesumnjivo im je čitanje psalama davalo snagu. U jednom ohrabrujućem psalmu koji je vjerojatno dotad već bio napisan stoji: “Riječ tvoju čekam. Duša moja čeka Jehovu više nego stražari jutro, stražari što jutro čekaju. Neka Izrael čeka Jehovu!” (Psalam 130:5-7).

Židovi koji su sačuvali svoju nadu tako što su o njoj čitali i razgovarali bili su nagrađeni kad je Babilon s vremenom pao. Tisuće vjernih Židova ubrzo su krenule prema Jeruzalemu. O tom vremenu Biblija kaže: ‘Kad je Jehova vraćao zarobljeni narod sionski, usta su naša bila puna smijeha’ (Psalam 126:1, 2). Ti Židovi nisu odustali, nego su stalno jačali svoju vjeru. Osim toga, nikada nisu prestali pjevati hvalospjeve Jehovi.

Jednako tako, pravi kršćani koji čekaju Boga tijekom “svršetka ovoga poretka” stalno se trude održati svoju vjeru jakom. Oni proučavaju Božju Riječ, hrabre jedni druge i hvale Jehovu propovijedajući dobru vijest o njegovom Kraljevstvu (Matej 24:3, 14).

Božji prorok Jeremija napisao je: “Dobro je čekati, tiho čekati, spasenje od Jehove” (Tužaljke 3:26). On je time pripadnicima Božjeg naroda želio reći da se ne bi trebali žaliti zbog načina na koji ih je Jehova kaznio kad je dozvolio da Jeruzalem bude razoren. Umjesto toga, trebali su nešto naučiti iz svega toga, i to tako da razmišljaju o svojoj neposlušnosti  i svom stavu koji su trebali promijeniti (Tužaljke 3:40, 42).

Način na koji nam Jehovin ukor koristi može se usporediti s postepenim sazrijevanjem voća. O ukoru od Boga Biblija kaže: “Onima koji su njime poučeni poslije donosi plod pun mira — pravednost” (Hebrejima 12:11). Kao što voću treba vremena da sazri, tako i nama treba vremena da promijenimo svoje stavove, pokazujući time da prihvaćamo Božje savjete. Naprimjer, ako zbog nekog svog neispravnog postupka izgubimo određena skupštinska zaduženja, budimo spremni čekati Boga, pa nećemo postati obeshrabreni niti ćemo odustati. U takvoj situaciji nadahnute Davidove riječi mogu biti veliko ohrabrenje: “Gnjev [Božji] traje samo tren, a milost njegova čitav život! Uvečer možda dođe plač, ali jutro donosi radosno klicanje” (Psalam 30:5). Ako smo spremni čekati i ako primjenjujemo savjete koje dobivamo iz Božje Riječi i od njegove organizacije, doći će vrijeme kad ćemo i mi ‘radosno klicati’.

Ako si mlad ili si se nedavno krstio, možda jedva čekaš dobiti određena zaduženja u kršćanskoj skupštini. No potrebno je vrijeme da bi postigao duhovnu zrelost koja je neophodna za izvršavanje takvih dužnosti. Stoga iskoristi svoju mladost da duhovno napreduješ. Naprimjer, to je dobro vrijeme da pročitaš cijelu Bibliju, razvijaš kršćanske osobine i postaneš vješt u stvaranju učenika (Propovjednik 12:1). Ako ponizno čekaš, doći će vrijeme koje će Jehova smatrati najboljim trenutkom da dobiješ veća zaduženja.

I činjenje učenika zahtijeva strpljenje. Kao što ratar mora zalijevati sjeme dok Bog ne da da ono proklija, tako je i s činjenjem učenika (1. Korinćanima 3:7; Jakov 5:7). S nekima je potrebno mjesecima ili čak godinama strpljivo proučavati Bibliju da bi u srcu razvili vjeru i cijenjenje za Jehovu. Čekati Jehovu znači ustrajati čak i ako se isprva čini da interesenti ne primjenjuju ono što uče. Ako pokazuju barem malo cijenjenja, to može biti znak da Jehovin duh djeluje na njih. Budeš li strpljiv, možda i ti doživiš radost da tvoj interesent uz Jehovinu pomoć napreduje i postane Kristov učenik (Matej 28:20).

Čekanje može biti dokaz ljubavi i povjerenja, što pokazuje primjer ostarjele sestre koja živi u jednom udaljenom selu u Andama, u Južnoj Americi. Ona i još jedna sestra jedini su Jehovini svjedoci u svom selu. Možeš li zamisliti koliko gorljivo čekaju da im dođu njihovi sukršćani? Jednom je putujući nadglednik krenuo da prvi puta posjeti te sestre, no izgubio se. Da bi našao pravi put, morao se vratiti odakle je krenuo, pa je kasnio nekoliko sati. Kad je napokon u daljini ugledao njihovo selo, već je odavna prošla ponoć. Budući da tada tamo nije bilo struje, iznenadio se kad je vidio nekakvo svjetlo. Sigurno je bio presretan kad je na koncu stigao do sela i vidio da svjetlost dolazi od uljanice koju je ta ostarjela sestra držala! Bila je sigurna da će doći i zato je čekala.

Poput nje, i mi smo strpljivi dok radosno čekamo Jehovu. Sigurni smo da će on ispuniti svoja obećanja. A poput tog putujućeg nadglednika, mi cijenimo one koji nas s ljubavlju čekaju. Stoga nimalo ne čudi što Bog cijeni one koji ga čekaju. Biblija kaže: ‘Jehovina su radost oni koji čekaju milost njegovu’ (Psalam 147:11).