PUTEM svetog duha prvi muškarac i žena stvoreni su sa sposobnošću da u određenoj mjeri pokazuju Božju najistaknutiju osobinu, ljubav, te da je produbljuju, izgrađuju i jačaju. Ljubav je plod Božjeg duha (Galaćanima 5:22). Ljubav kakvu Bog pokazuje nije osobina koju netko ima, a da ne zna zašto je ima, što može biti slučaj s nekim fizičkim i umnim svojstvima, poput ljepote, muzičkog talenta i drugih sličnih naslijeđenih karakteristika. Takva ljubav ne može postojati ako osoba ne poznaje Boga, ako mu ne služi, ako ne razmišlja o njemu i ne cijeni ga. Samo ako razvija ljubav, čovjek može oponašati Boga, izvor ljubavi (Psalam 77:11; Efežanima 5:1, 2; Rimljanima 12:2). Adam nije razvijao ljubav prema Bogu i nije se trudio usavršiti tu ljubav. To se vidi po tome što nije bio povezan s Jehovom tom svezom savršenstva — ljubavlju — i nije bio u zajedništvu s njime. No premda je postao nesavršen i grešan, na svoje potomke, koji su bili “na sliku njegovu”, prenio je sposobnost da osjećaju i pokazuju ljubav (1. Mojsijeva 5:3). Općenito uzevši, ljudi pokazuju ljubav, no često na pogrešan ili iskvaren način.

Ljubav se može pokazivati na pogrešan način. Iz tih je razloga očito da osoba istinsku, ispravno usmjerenu ljubav može pokazivati samo ako traži i slijedi Božji duh te uvažava ono što uči iz Božje Riječi. Naprimjer, roditelj može voljeti svoje dijete. No možda dozvoli da se ta ljubav iskvari ili je možda pokazuje na pogrešan način ako se preda osjećajima, pa djetetu sve dozvoljava i ništa mu ne uskraćuje. Možda ne primjenjuje roditeljski autoritet tako da ukori dijete i kazni ga kad je to potrebno (Mudre izreke 22:15). Iza takve navodne ljubavi zapravo može stajati obiteljski ponos, odnosno sebičnost. Biblija kaže da osoba koja tako postupa ne pokazuje ljubav, nego zapravo mrzi svoje dijete, jer ne čini ono čime mu može spasiti život (Mudre izreke 13:24; 23:13, 14).

To nije ljubav koja dolazi od Boga. Prava ljubav navodi osobu da čini ono što je u interesu drugih. “Ljubav izgrađuje” (1. Korinćanima 8:1). Ljubav se ne temelji isključivo na osjećajima. Ona je čvrsta, snažna, vođena Božjom mudrošću i, iznad svega, drži se onoga što je čisto i ispravno (Jakov 3:17). Bog je pokazao takvu ljubav prema Izraelcima, koje je strogo kaznio zbog neposlušnosti, što je bilo na njihovo vječno dobro (5. Mojsijeva 8:5; Mudre izreke 3:12; Hebrejima 12:6). Apostol Pavao kaže kršćanima: “Vi trpite radi svojega odgajanja. Bog s vama postupa kao sa sinovima. A kojega sina otac ne ukorava? (...) Osim toga, naši su nas tjelesni očevi ukoravali i mi smo ih poštovali. Nećemo li se onda još spremnije podložiti Ocu našega duhovnog života te živjeti? Naime, oni su nas samo kratko vrijeme ukoravali, onako kako im se činilo dobrim, a on to čini nama na korist, da bismo imali udjela u njegovoj svetosti. Doduše, nikakvo ukoravanje isprva ne pričinjava radost, nego žalost, ali onima koji su njime poučeni poslije donosi plod pun mira — pravednost” (Hebrejima 12:7-11).

Znanje upućuje ljubav u pravom smjeru. Ljubav ponajprije treba pokazivati Bogu, i to više nego svima drugima. U suprotnom bi se ljubav pokazivala na pogrešan način, što bi čak moglo dovesti do toga da se počne obožavati stvorenje ili neku stvar. Od presudne je važnosti poznavati Božje naume jer tada osoba zna što je najbolje za nju i za druge, a i zna pokazivati ljubav na ispravan način. Boga trebamo ljubiti ‘svim srcem, dušom, umom i snagom’ (Matej 22:36-38; Marko 12:29, 30). Ljubav se ne očituje samo izvana, nego otkriva čitavu nutrinu osobe. Ljubav obuhvaća emocije (1. Petrova 1:22). No ako um ne posjeduje znanje o tome što je istinska ljubav i kako ona postupa, ljubav može biti usmjerena u pogrešnom pravcu (Jeremija 10:23; 17:9; usporedi Filipljanima 1:9). Um mora poznavati Boga i njegove osobine, njegove naume te njegov način pokazivanja ljubavi (1. Ivanova 4:7). U skladu s tim, a i budući da je ljubav najvažnija osobina, kad se netko predaje Jehovi, predaje se  njemu kao osobi (čija je najistaknutija osobina ljubav), a ne nekom djelu ili ideji. Stoga ljubav treba pokazivati svom dušom, svim svojim bićem, i u to treba uložiti svu svoju snagu.

Ljubav nije ograničena. Istinska ljubav koja je plod Božjeg duha nije ograničena (2. Korinćanima 6:11-13). Pokazuje se velikodušno, a ne uskogrudno. Mora se dijeliti s drugima da bi bila potpuna. Osoba prije svega mora ljubiti Boga (5. Mojsijeva 6:5), njegovog Sina (Efežanima 6:24), a potom sukršćane diljem svijeta (1. Petrova 2:17; 1. Ivanova 2:10; 4:20, 21). Muž mora voljeti svoju ženu, a žena muža (Mudre izreke 5:18, 19; Propovjednik 9:9; Efežanima 5:25, 28, 33). Roditelji trebaju voljeti svoju djecu (Titu 2:4). Kršćani trebaju ljubiti sve ljude, čak i svoje neprijatelje, te im činiti dobro (Matej 5:44; Luka 6:32-36). Biblija o plodovima duha, od kojih je ljubav na prvom mjestu, kaže: “Protiv toga nema zakona” (Galaćanima 5:22, 23). Ne postoji zakon koji bi mogao ograničiti ljubav. Ona se može pokazivati u svako doba, na svakom mjestu, u bilo kojoj mjeri, prema onima kojima smo je dužni pokazivati. Ustvari, jedino što su kršćani dužni jedni drugima jest da se međusobno ljube (Rimljanima 13:8). Ta je ljubav znak prepoznavanja pravih kršćana (Ivan 13:35).