KAKO sam se našao u toj situaciji? Dopustite da vam ispričam. Opisani događaj zbio se 1954. U to sam vrijeme imao 30 godina. Poput mnogih Jehovinih svjedoka u sovjetskom režimu, bio sam zatvoren zbog toga što sam ostao neutralan u političkim pitanjima i što sam govorio drugima o Božjem Kraljevstvu. U našem kažnjeničkom logoru bilo je zatvoreno 46 muškaraca i 34 žene koji su bili Jehovini svjedoci. Logor se nalazio blizu sela Kengira, u središnjem dijelu Kazahstana. U njemu su se nalazile još tisuće drugih zatvorenika.

Josif Staljin, vođa Sovjetskog Saveza, umro je godinu dana ranije. Mnogi zatvorenici nadali su se da će nova vlast u Moskvi reagirati na njihove pritužbe o okrutnim zatvorskim uvjetima. Njihovo nezadovoljstvo na koncu je dovelo do pobune. Tokom tog sukoba mi Jehovini svjedoci morali smo i bijesnim pobunjenicima i vojsci jasno dati do znanja kakav je naš stav. Da bismo ostali neutralni, morali smo se uzdati u Boga.

Pobuna je započela 16. svibnja. Dva dana kasnije više od 3 200 zatvorenika odbilo je otići na svoje radne zadatke, tražeći bolje zatvorske uvjete i izvjesna prava za političke zatvorenike. Stvari su se brzo odvijale. Pobunjenici su najprije otjerali stražare. Zatim su načinili prolaze u ogradi oko logora. Nakon toga su probili zidove koji su razdvajali muški i ženski odjel, pretvorivši tako naš logor u logor mješovitog tipa. U narednim danima opće euforije neki su se zatvorenici čak i vjenčali, a vjenčanje su obavili svećenici koji su također bili zatvoreni. U tri logorska odjela u kojima je izbila pobuna većina od 14 000 zatvorenika sudjelovala je u pobuni.

Pobunjenici su osnovali logorsku komisiju za pregovore s vojskom. No uskoro je među članovima komisije izbila svađa, te su vlast nad logorom preuzeli najekstremniji pojedinci. Pobunjenici su postajali sve agresivniji. Njihovi vođe organizirali su sigurnosni, vojni i propagandni odjel kako bi sačuvali “red”. Na visoke stupove oko logora postavili su zvučnike preko kojih su puštali poruke kojima su poticali buntovničko raspoloženje. Pobunjenici su pazili da nitko ne pobjegne iz logora, kažnjavali su one koji su im se protivili te su stalno naglašavali da će ubiti svakoga tko im ne bude po volji. Logorom su se širile glasine da su neki zatvorenici već bili pogubljeni.

Budući da su pobunjenici očekivali napad vojske, stalno su se pripremali za obranu. Kako bi bili sigurni da će najveći mogući broj zatvorenika sudjelovati u obrani logora, pobunjenički vođe naredili su da se svi zatvorenici naoružaju. Stoga su zatvorenici s prozora skidali metalne šipke te od njih izrađivali noževe i drugo metalno oružje. Čak su se domogli pištolja i eksploziva.

U to su mi vrijeme pristupila dva pobunjenika. Jedan je držao upravo naoštreni nož. “Uzmi ga!” naredio mi je. “Trebat će ti za zaštitu.” U sebi sam zamolio Jehovu da mi pomogne da ostanem miran. Odgovorio sam mu: “Ja sam kršćanin, Jehovin svjedok. Drugi Jehovini svjedoci i ja zatvoreni smo zato što se borimo protiv nevidljivih duhovnih sila, a ne protiv ljudi. Oružje koje nam za to treba jesu naša vjera i nada u Božje Kraljevstvo” (Efežanima 6:12).

Na moje iznenađenje, čovjek je kimnuo glavom u znak razumijevanja. No  drugi me pobunjenik snažno udario. Potom su otišli. Pobunjenici su išli od barake do barake, pokušavajući prisiliti Jehovine svjedoke da se priključe pobuni. No nitko od kršćanske braće i sestara nije pristao na to.

Članovi komisije pobunjenika na sastanku su raspravljali o neutralnom stavu Jehovinih svjedoka. “Pripadnici svih religija — pentekostalci, adventisti, baptisti i svi drugi — pridružuju se pobuni. Jedino Jehovini svjedoci to ne žele!” rekli su. “Što da radimo s njima?” Netko je predložio da se jednog Jehovinog svjedoka baci u zatvorsku peć kako bi se zastrašilo ostale. No jedan zatvorenik koji je prije imao visoku vojnu funkciju i svi su ga poštivali ustao je i rekao: “To ne bi bilo mudro. Stavimo ih u jednu od baraka na početku logora, odmah do ulaza. Tako će se, ako nas vojska napadne tenkovima, prvi naći na putu i neće nas moći okriviti da smo ih ubili.” Drugi su se složili s tim prijedlogom.

Ubrzo su zatvorenici obilazili logor i vikali: “Jehovini svjedoci, smjesta napolje!” Zatim su nas svih 80 odveli u baraku na početku logora. Iz nje su iznijeli krevete na kat kako bi napravili više prostora te su nam zapovjedili da uđemo. Ta je zgrada postala naš zatvor unutar zatvora.

Da bi braća i sestre donekle imali privatnost, sestre su spojile nekoliko plahti te smo njima pregradili prostoriju na dva dijela — jedan za muškarce, a drugi za žene. (Kasnije je jedan brat u Rusiji nacrtao tu prostoriju, što se može vidjeti na donjoj slici.) Dok smo bili u tom skučenom prostoru, često smo se zajedno molili i preklinjali Jehovu da nam da mudrost i ‘iznimnu snagu’ (2. Korinćanima 4:7).

Sve to vrijeme nalazili smo se na opasnom položaju, između pobunjenika i sovjetske vojske. Stalno smo bili u neizvjesnosti što će neka od te dvije strane sljedeće poduzeti.  “Nemojmo o tome više razmišljati”, rekao je jedan vjeran stariji brat. “Jehova nas neće napustiti.”

Naše drage kršćanske sestre, i mlade i stare, bile su veoma izdržljive. Jedna je imala oko 80 godina i trebala joj je dodatna pomoć. Neke su bile bolesne i trebale su liječnika. Čitavo vrijeme vrata barake u koju su nas smjestili bila su otvorena kako bi nas pobunjenici stalno imali pod nadzorom. Noću su naoružani zatvorenici dolazili k nama. Ponekad smo ih znali čuti kako kažu: “Božje Kraljevstvo spava.” Bilo nam je dozvoljeno da tokom dana idemo u logorsku kantinu, gdje smo se uvijek držali zajedno i molili se Jehovi da nas štiti od nasilnika.

Dok smo bili u baraci, nastojali smo se duhovno hrabriti. Naprimjer, netko od braće često bi poluglasno prepričao neki biblijski događaj. Zatim bi taj izvještaj primijenio na naše okolnosti. Jedan stariji brat naročito je volio pričati o Gideonovoj vojsci. “Tristo ljudi s glazbalom u ruci u Jehovino se ime borilo protiv 135 000 naoružanih vojnika”, podsjećao nas je. “Svih 300 ostalo je neozlijeđeno” (Suci 7:16, 22; 8:10). Ti i drugi biblijski primjeri duhovno su nas jačali. Ja sam tek kratko prije toga postao Jehovin svjedok, no snažna vjera iskusne braće i sestara jako me hrabrila. Osjećao sam da je Jehova doista uz nas.

Tjedni su prolazili, a u logoru je rasla napetost. Pregovori između pobunjenika i vlasti sve su se više zaoštravali. Pobunjenički vođe inzistirali su na tome da se u logoru sastanu s predstavnikom središnje vlasti iz Moskve. S druge strane, vlasti su zahtijevale da se pobunjenici predaju, da predaju oružje i vrate se na svoje radne zadatke. Nijedna strana nije željela popustiti. Dotad su vojne snage već okružile logor i spremno čekale zapovijed za napad. I pobunjenici su bili spremni za borbu — podigli su barikade i nagomilali oružje. Svi su znali da će svakog trenutka započeti konačni okršaj između vojske i zatvorenika.

Dvadeset šestog lipnja probudio nas je zaglušujuć zvuk topova. Tenkovi su probili ogradu i provalili u logor. Za njima su nahrupili vojnici, pucajući iz strojnica. Zatvorenici, i muškarci i žene, pojurili su prema tenkovima vičući “Hura!”, bacajući kamenje, ručno napravljene bombe i sve što im se našlo pri ruci. Uslijedila je žestoka borba, a mi smo se našli u samom njenom središtu. Kako je Jehova odgovorio na naše molbe za pomoć?

 Iznenada su u našu baraku uletjeli vojnici. “Hajde, vi pobožni! Van!” povikali su. “Brzo! Bježite izvan ograde!” Zapovjednik je naredio vojnicima da ne pucaju na nas, već da ostanu uz nas i štite nas. Dok je u logoru bjesnila borba, mi smo sjedili na travi izvan njega. Četiri sata slušali smo eksplozije, pucnjavu, vrisku i jauke koji su dopirali iz logora. A zatim je zavladala tišina. Kasnije, kad je svanulo jutro, ugledali smo vojnike kako iz logora iznose mrtva tijela. Doznali smo da su stotine bile ranjene ili poginule.

Kasnije tog dana k nama je došao jedan časnik koji me poznavao. “I, Nikolaj, tko vas je spasio?” ponosno je upitao. “Mi ili Jehova?” Od srca smo mu se zahvalili što su nam spasili život, ali smo dodali: “Vjerujemo da vas je naš svemogući Bog Jehova potaknuo da nas spasite, kao što je i u biblijsko doba neke ljude potaknuo da izbave njegove sluge” (Ezra 1:1, 2).

Taj nam je časnik ujedno objasnio kako su znali tko smo i gdje se nalazimo. Rekao je da je u toku pregovora vojska optužila pobunjenike da ubijaju zatvorenike koji ih ne podupiru. Pobunjenici su u svoju obranu rekli da Jehovini svjedoci ne sudjeluju u pobuni, ali da ih nisu ubili, već da su za kaznu svi zatvoreni u jednoj baraci. Vojni zapovjednici nisu to zaboravili.

Poznati ruski pisac Aleksandar Solženjicin u svojoj knjizi Arhipelag Gulag spominje tu pobunu. Navodeći razloge zašto je pobuna izbila, rekao je: “Naravno, mi hoćemo (...) slobodu! Ali, tko će nam je dati?” Mi Jehovini svjedoci koji smo bili u istom kažnjeničkom logoru također smo čeznuli za slobodom. No ne samo za slobodom koju bi nam donijelo puštanje iz zatvora već i za slobodom koju jedino Božje Kraljevstvo može donijeti. Dok smo bili u zatvoru, znali smo da nam je potrebna snaga koju daje Bog kako bismo odlučno ostali na strani njegovog Kraljevstva. A Jehova nam je doista pružao sve što nam je bilo potrebno. Dao nam je pobjedu, za koju nam nisu trebali noževi i granate (2. Korinćanima 10:3).

Isus Krist rekao je Pilatu: “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo dio ovoga svijeta, moje bi se sluge borile” (Ivan 18:36). Prema tome, kao Kristovi sljedbenici, mi nismo sudjelovali u političkim sukobima. Bili smo sretni što je tokom te pobune i nakon nje naša vjernost Božjem Kraljevstvu svima bila očita. Solženjicin je o našem ponašanju u to vrijeme napisao: “Jehovini svjedoci nepokolebljivo su se držali svojih pravila ponašanja te su odbili graditi utvrde i stražariti.”

Od tog burnog događaja prošlo je više od 50 godina. No često se sa zahvalnošću prisjetim tog vremena jer sam tada naučio važne pouke, primjerice da čekam na Jehovu i potpuno se pouzdam u njegovu moćnu ruku. Da, kao i mnoga druga draga braća i sestre u Sovjetskom Savezu, osobno sam iskusio da Jehova doista pruža slobodu, zaštitu i izbavljenje onima koji čekaju njegovo Kraljevstvo, koje “nije dio ovoga svijeta”.