WESSEL se rodio 1419. u nizozemskom gradu Groningenu. U 15. stoljeću rijetki su imali mogućnost ići u školu, no on jest. Premda je bio odličan učenik, u dobi od devet godina morao je napustiti školu jer su mu roditelji bili jako siromašni. Sretnim stjecajem okolnosti, jedna bogata udovica čula je da je mali Wessel inteligentno dijete, pa se ponudila da ga financira. Tako je on nastavio školovanje. S vremenom je postao magistar znanosti. Izgleda da je kasnije postao i doktor teologije.

Wessel je imao silnu žeđ za znanjem, no u njegovo vrijeme nije bilo mnogo knjižnica. Iako je tiskanje pomičnim slovima izumljeno u njegovo doba, većina knjiga još se uvijek pisala rukom i bila je skupa. Wessel je pripadao grupi učenjaka koji su putovali od knjižnice do knjižnice i od samostana do samostana u potrazi za rijetkim rukopisima i zaboravljenim knjigama, a zatim su jedni drugima prenosili ono što su saznali iz tih tekstova. On je sakupio ogromno znanje i ispunio svoju bilježnicu mnogim citatima i izvacima iz klasičnih djela. Drugi teolozi često su bili sumnjičavi jer je on znao toliko toga za što oni nikada nisu ni čuli. Wessel je nazvan magister contradictionis, što se može prevesti s “učitelj osporavanja”.

Otprilike 50 godina prije reformacije Wessel je upoznao Tomu Kempenca (oko 1379-1471), kojem se pripisuje poznato djelo De Imitatione Christi (Nasljeduj Krista). Toma Kempenac pripadao je Braći zajedničkog života, pokretu koji je naglašavao koliko je važno živjeti pobožno. Jedan Gansfortov biograf kaže da je Toma Kempenac nekoliko puta poticao Wessela da se obrati  Mariji za pomoć. Wessel mu je rekao: “Zašto me ne upućuješ na Krista, koji dobrostivo k sebi poziva sve koji su opterećeni?”

Wessel se navodno protivio zaređivanju svećenstva. Kad su ga upitali zašto je odbio tonzuru, odnosno da mu se obrije tjeme i proglasi ga se pripadnikom svećenstva, rekao je da se ne boji vješala dok god može trezveno razmišljati. Vjerojatno je na umu imao činjenicu da se zaređene svećenike nije moglo sudski progoniti, a izgleda da je tonzura zbilja mnoge svećenike spasila od vješala. Wessel se usprotivio i nekim općeprihvaćenim vjerskim običajima. Naprimjer, kritizirali su ga zbog toga što nije vjerovao u čuda opisana u knjizi Dialogus Miraculorum, koja je bila popularna u njegovo doba. On je nato rekao: “Bolje bi bilo čitati Sveto pismo.”

Wessel je učio hebrejski i grčki te je puno naučio o spisima prvih crkvenih otaca. Njegova ljubav prema jezicima na kojima je Biblija prvobitno napisana naročito je značajna, budući da je živio prije Erazma Roterdamskog i Johannesa Reuchlina. * Prije reformacije rijetki su znali grčki jezik. U Njemačkoj je nešto grčkog znala tek šačica učenjaka, a nije bilo ni knjiga za učenje grčkog. Nakon pada Carigrada 1453, Wessel je očito došao u kontakt s grčkim monasima koji su pobjegli na Zapad te je uz njihovu pomoć naučio osnove grčkog. U to su vrijeme hebrejski govorili uglavnom Židovi, a izgleda da je Wessel osnove hebrejskog naučio od obraćenih Židova.

Wessel je imao veliku ljubav prema Bibliji. Smatrao je da je nadahnuta od Boga te da su sve njene knjige u međusobnom skladu. Bio je mišljenja da svako objašnjenje Biblije mora odgovarati kontekstu te da je se ne smije iskrivljavati, a da kod svakog iskrivljenog tumačenja treba posumnjati na herezu. Jedan od njegovih najdražih biblijskih redaka bio je Matej 7:7, gdje stoji: “Tražite, i naći  ćete!” Zbog tog je retka odlučno zastupao gledište da je korisno postavljati pitanja te je govorio da “znamo samo onoliko koliko pitamo”.

Godine 1473. Wessel je posjetio Rim. Tamo je bio u audijenciji kod pape Siksta IV, prvog od šestorice papa čije je šokantno nemoralno vladanje na koncu dovelo do protestantske reformacije. Povjesničarka Barbara Tuchman navodi da je Siksto IV započeo period “bestidne, otvorene i nezasitne težnje za bogaćenjem i zloupotrebe moći”. Neskrivenim nepotizmom stalno je šokirao javnost. Jedan povjesničar napisao je da je Siksto papinsku službu izgleda želio pretvoriti u obiteljski biznis. Rijetki su imali hrabrosti osuditi ga zbog takve zloupotrebe položaja.

No Wessel Gansfort bio je drugačiji. Jednog dana Siksto mu je rekao: “Sine, zatraži od mene što god želiš i ja ću ti dati.” Wessel je odmah rekao: “Sveti oče, (...) budući da si ti na Zemlji najveći svećenik i pastir, molim te (...) da izvršavaš tu uzvišenu dužnost na takav način da ti Veliki Pastir ovaca (...) kad dođe može reći: ‘Odlično, dobri i vjerni robe! Uđi u radost gospodara svojega!’” Siksto mu je nato rekao da je to njegova briga i da Wessel zatraži nešto za sebe. Wessel je zatim rekao: “Onda te molim da mi iz Vatikanske biblioteke daš Bibliju na grčkom i hebrejskom jeziku.” Papa je udovoljio njegovoj želji, no rekao mu je da je postupio glupo i da je trebao tražiti da ga imenuje za biskupa.

Budući da su mu očajnički trebala sredstva za izgradnju danas poznate Sikstinske kapele, Siksto je pribjegao prodaji indulgencija za mrtve. To davanje novca za oprost grijeha postalo je jako popularno.  U knjizi Vicars of Christ—The Dark Side of the Papacy stoji: “Udovice, udovci i ožalošćeni roditelji davali su sve što su imali kako bi svoje voljene izbavili iz Čistilišta.” Običan puk objeručke je prihvatio prodaju indulgencija te je u potpunosti vjerovao da papa njihovim voljenima može zagarantirati odlazak u nebo.

No Wessel je snažno vjerovao da Katolička crkva, uključujući i papu, nema mogućnost praštati grijehe. Za prodaju indulgencija otvoreno je rekao da je “laž i obmana”. Također se nije slagao s tim da je za oprost grijeha neophodna ispovijed svećenicima.

Wessel je osporavao i nepogrešivost pape, tvrdeći da bi temelji vjere bili jako slabi kad bi se od ljudi zahtijevalo da uvijek vjeruju papama, koji su toliko griješili. Wessel je napisao: “Ako prelati odbacuju Božje zapovijedi i donose vlastite, (...) ono što čine i zapovijedaju bezvrijedno je.”

Wessel je umro 1489. Premda se protivio nekim neispravnim postupcima i zabludama Crkve, ostao je katolik. Iako ga Crkva nikada nije osudila za herezu, nakon njegove smrti fanatični katolički redovnici pokušali su uništiti njegove spise jer su smatrali da nisu u potpunom skladu s crkvenim učenjima. Do Lutherovog vremena Wesselovo je ime već gotovo palo u zaborav, nijedno njegovo djelo nije bilo tiskano, a rijetki su njegovi rukopisi bili sačuvani. Prvo izdanje njegovih djela konačno je objavljeno između 1520. i 1522. U njemu se nalazilo osobno Lutherovo pismo u kojem on preporučuje čitanje Wesselovih spisa.

Premda Wessel nije bio reformator kao Luther, otvoreno je osudio neke neispravne postupke Crkve koji su doveli do reformacije. Ustvari, za njega se u McClintockovoj i Strongovoj Cyclopediji kaže da je “najvažnija ličnost germanskog porijekla koja je utrla put reformaciji”.

Luther je u Wesselu vidio svog saveznika. Pisac Cornelis Augustijn piše: “Luther svoje doba i svoj život uspoređuje s Ilijinim. Kao što je taj prorok mislio da je još jedino on ostao da vodi Božje bitke, tako je i Luther mislio da je sasvim sam u svojoj borbi protiv Crkve. No nakon što je pročitao Wesselova djela, shvatio je da je Gospodin sačuvao ‘ostatak u Izraelu’.” “Luther je čak rekao: ‘Da sam ranije pročitao njegova djela, moji bi neprijatelji mogli pomisliti da sam sve preuzeo od Wessela, toliko se njegova misao slaže s mojom.” *

Početak reformacije nije bio nešto neočekivano. Ideje koje su dovele do nje već su se neko vrijeme širile. Wessel je uvidio da će se zbog dekadencije papinstva s vremenom kod nekih roditi želja za reformom. Nekom je učeniku jednom rekao: “Marljivi dječače, bit ćeš svjedok toga da će jednog dana svi pravi kršćanski učenjaci odbaciti učenja (...) svadljivih teologa.”

Premda je Wessel bio svjestan nekih zlodjela i iskvarenih postupaka koji su se činili u njegovo vrijeme, nije u cijelosti uspio otkriti biblijsku istinu. No Bibliju je smatrao knjigom koju treba čitati i proučavati. Prema knjizi A History of Christianity, Wessel je “smatrao da je Biblija, budući da je nadahnuta svetim duhom, najviši autoritet za vjerska pitanja”. Pravi kršćani danas također vjeruju da je Biblija nadahnuta Riječ Božja (2. Timoteju 3:16). No biblijske istine više nisu sakrivene niti ih je teško pronaći. Danas je biblijsko načelo “tražite, i naći ćete” točnije nego ikada prije (Matej 7:7; Mudre izreke 2:1-6).