IDUĆEG smo jutra saznali da su pobunjenici bombama napali hotel u kojem smo večer prije toga potražili utočište. Građanski nemiri koji su u Sijera Leoneu trajali godinama na koncu su se razbuktali u pravi rat. Svi stranci, pa tako i mi, bili su prisiljeni hitno napustiti zemlju. Kako sam se našla u toj situaciji? Da bih to objasnila, najbolje da krenem otpočetka.

Odrasla sam u Britanskoj Gvajani, koja se od 1966. zove samo Gvajana. Ondje sam 1950-ih imala bezbrižno i lijepo djetinjstvo. Većina roditelja jako je držala do obrazovanja, a od mladih se očekivalo da dobro uče u školi. Sjećam se da je neki bankarski činovnik jednom pitao mog oca: “Zašto djeci plaćaš toliku školarinu?” Otac je nato odgovorio: “Samo im najbolje obrazovanje može garantirati uspjeh u životu.” U to je vrijeme otac smatrao da najbolje obrazovanje pružaju ugledne škole. No ubrzo je promijenio mišljenje.

Kad sam imala 11 godina, majka je počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. S jednom je susjedom otišla u njihovu dvoranu. Ono što su njih dvije čule te večeri  uvjerilo ih je da su pronašle istinu. Kasnije je majka drugoj susjedi ispričala neke misli sa sastanka. Uskoro su sve tri proučavale s misionarkama Daphne Harry (kasnije Baird) i Rose Cuffie. Majka i njene dvije prijateljice krstile su se za manje od godinu dana. Pet godina nakon toga otac je istupio iz Crkve adventista sedmog dana te se krstio kao Jehovin svjedok.

Dvije moje sestre i ja, koje smo bile najstarije od desetero djece, kao djevojčice smo provele mnoge radosne sate u misionarskom domu u kojem su živjele Daphne i Rose. Kod njih smo slušale iskustva iz službe propovijedanja. Te su misionarke zračile radošću dok su se neumorno brinule za duhovnu dobrobit drugih. Njihov primjer potaknuo je u meni želju da budem misionarka.

No što mi je pomoglo da unatoč rodbini i vršnjacima iz škole, koji su svi samo razmišljali o karijeri, punovremenu službu zadržim kao glavni cilj? Bilo je toliko primamljivih prilika — mogla sam studirati pravo, medicinu, ići na muzičku akademiju ili izabrati bilo što drugo. Roditelji su me svojim primjerom usmjerili u dobrom pravcu. Oni su živjeli u skladu s istinom, marljivo su proučavali Bibliju i posvetili se pomaganju ljudima da upoznaju Jehovu. * Osim toga, redovito su u naš dom pozivali punovremene propovjednike. Radost i zadovoljstvo koji su se mogli vidjeti na toj braći i sestrama ojačali su u meni želju da posvetim život poučavanju ljudi o Bibliji.

Krstila sam se s 15 godina. Čim sam završila srednju školu, stupila sam u punovremenu pionirsku službu. Philomena, koja je radila u jednoj bolnici, bila je prva osoba kojoj sam pomogla da napreduje do predanja i krštenja. Radost koju sam osjećala dok sam promatrala kako raste njena ljubav prema Jehovi osnažila je u meni želju da nastavim s punovremenom službom. Ubrzo nakon toga mi je u državnoj službi, gdje sam radila kao tajnica, ponuđeno bolje radno mjesto. No, odbila sam ponudu kako bih mogla nastaviti s pionirskom službom.

U to sam vrijeme još uvijek živjela s roditeljima, a misionari su nas i dalje posjećivali. Uživala sam slušati ih dok su pričali o svojim doživljajima. Sve je to ojačalo moju želju za misionarskom službom, premda mi se činila gotovo nedostižnom. Naime, Gvajana je tada bila zemlja u koju je trebalo slati misionare, a i danas je tako. Stoga me iznenadilo, ali i jako obradovalo, kad sam jednog dana 1969. dobila poziv da dođem u New York i pohađam misionarsku školu Jehovinih svjedoka koja se zove Gilead.

U 48. razredu Gileada bila su 54 polaznika iz 21 zemlje. Nas neudatih sestara bilo je 17. Iako je otada prošlo 37 godina, još uvijek se živo sjećam tih pet mjeseci. Puno smo učili, ali nismo se bavili samo biblijskim istinama već smo slušali i praktične prijedloge i savjete za naš budući misionarski život. Naprimjer, naučila sam da je važno držati se uputa, uravnoteženo gledati na modne trendove i ustrajati unatoč nepovoljnim okolnostima.

Moji su roditelji uvijek govorili koliko je važno redovito ići na sastanke. Sjećam se da nitko od nas tko je zbog bolesti u nedjelju izostao sa sastanka nije mogao odjednom “ozdraviti” i ići na koncert iduće večeri. Međutim, dok sam išla u Gilead, znalo mi se dogoditi da propustim pokoji sastanak. Jednog petka navečer pokušala sam opravdati svoj izostanak Donu i Dolores Adams, bračnom paru iz Betela koji me vozio na sastanke. “Imam puno zadaće, pa tek pisanje izvještaja! Jednostavno ne stignem na Teokratsku školu propovijedanja i Osposobljavanje za kršćansku službu.” Nakon što je o tome malo razgovarao sa mnom, brat Adams je rekao: “Slušaj svoju savjest.” Poslušala sam njegov savjet i nisam propustila sastanak niti te niti bilo koje druge večeri. Svih ovih godina nisam dozvoljavala da me išta osim krajnje teških okolnosti spriječi u pohađanju sastanaka.

Negdje na polovici našeg školovanja mi polaznici počeli smo među sobom razgovarati o tome u koju bismo zemlju mogli biti poslani. Ja sam uvijek mislila da ću biti poslana natrag u Gvajanu, gdje je potreba za propovjednicima bila itekako velika. No zamislite koliko sam se iznenadila kad sam saznala da se ne vraćam u svoju zemlju. Umjesto toga, moje je odredište bila zapadnoafrička zemlja Sijera Leone. Bila sam jako zahvalna Jehovi što je ipak ispunio moju želju da služim kao misionar u dalekim krajevima.

‘Živopisna zemlja’, bio je moj prvi dojam kad sam stigla u Sijera Leone, u kojem ima mnogo brežuljaka i planina te zaljeva i plaža. No, prava ljepota te zapadnoafričke zemlje krije se u njenim stanovnicima, zbog čije se ljubavi i srdačnosti čak i stranci osjećaju kao kod kuće. Upravo to puno pomaže misionarima da prevladaju nostalgiju. Stanovnici te zemlje vole pričati o svojim običajima i kulturi, a naročito vole pomagati pridošlicama da nauče krio, koji je u toj zemlji jezik međusobnog sporazumijevanja različitih grupa.

Na jeziku krio postoji mnogo slikovitih poslovica. Naprimjer, “majmun radi, pavijan jede” znači da onaj tko radi ne ubire uvijek plodove svog rada. To zaista točno opisuje silnu nepravdu koja vlada u ovom svijetu (Izaija 65:22).

Propovijedanje i poučavanje ljudi o Bibliji bilo je pravi užitak. Rijetko smo naišli na nekoga tko se nije zanimao za Bibliju. Misionari i dugogodišnji Jehovini sluge već godinama pomažu i mladima i starima iz različitih društvenih slojeva i plemena da prihvate istinu.

Erla Saint Hill, moja prva suradnica u misionarskoj službi, bila je neumorna radnica.  Njenu marljivost u obavljanju dužnosti u misionarskom domu nadmašivala je samo njena revnost u službi propovijedanja. Ona mi je pomogla da shvatim neke važne stvari, naprimjer, koliko je važno upoznati susjede, posjećivati bolesnu braću, sestre i zainteresirane osobe te otići na sprovod kad god je to moguće. Naučila me i to da nikad ne otiđem s područja na kojem sam propovijedala, a da prije toga, makar i vrlo kratko, ne svratim i ne pozdravim braću i sestre koji žive u blizini. Postupajući tako brzo sam stekla majke, braću, sestre i prijatelje, pa sam se u toj zemlji osjećala kao kod kuće (Marko 10:29, 30).

Razvila sam i čvrsta prijateljstva s misionarima koji su služili zajedno sa mnom. Bili su to predivni ljudi. Među njima su bile i moje cimerice Adna Byrd, koja je služila u Sijera Leoneu između 1978. i 1981, te Cheryl Ferguson, s kojom sam zajedno protekle 24 godine.

Godine 1997, otprilike mjesec dana nakon otvorenja nove podružnice u Sijera Leoneu, zbog rata smo bili prisiljeni pobjeći u drugu zemlju, kako sam i ispričala na početku. Šest godina prije toga jako nas se dojmila vjera braće iz Liberije, koji su zbog rata u svojoj zemlji pobjegli u Sijera Leone. Neki su došli bez ičega. Iako su bili u teškoj situaciji, svaki su dan išli u službu propovijedanja. Jako nas je dirnulo kad smo vidjeli koliko vole Jehovu i ljude.

Kad smo i mi sami postali izbjeglice u Gvineji, poučeni primjerom braće iz Liberije nastavili smo se uzdati u Jehovu i Kraljevstvo držati na prvom mjestu u životu. Nakon godinu dana vratili smo se u Sijera Leone, ali za sedam mjeseci ponovno su izbile borbe, pa smo još jednom morali pobjeći u Gvineju.

Nedugo nakon toga saznali smo da su se pripadnici jedne od zaraćenih strana nastanili u našem misionarskom domu u Kissyu te da su sve naše stvari pokradene ili uništene. No to nas nije obeshrabrilo jer smo bili sretni što smo uopće živi. Premda smo u materijalnom pogledu imali vrlo malo, nekako smo se snalazili.

Nakon našeg drugog bijega moja cimerica Cheryl i ja ostale smo u Gvineji. To je značilo  da nas čeka učenje francuskog jezika. Neki misionari s kojima sam surađivala brzo su progovorili francuski i nisu se previše uznemiravali kad su nešto pogrešno rekli. Međutim, ja se nikako nisam mogla pomiriti s tim da neispravno govorim, tako da sam pričala na francuskom samo kad je to bilo neizbježno. Za mene je sve to bilo vrlo mučno. Svakog sam se dana morala podsjećati na to zašto sam u Gvineji — da pomažem drugima da upoznaju Jehovu.

Ipak, polako sam sve više napredovala. Učila sam, pažljivo sam slušala one koji su dobro govorili francuski i tražila sam pomoć od djece iz skupštine, koja bez ustručavanja kažu kad je nešto krivo. No, pomoć je neočekivano došla i od Jehovine organizacije. Pored prijedloga o tome kako nuditi knjige i časopise ljudima različitih vjerskih pogleda, u Našoj službi za Kraljevstvo od rujna 2001. počeli su izlaziti i prijedlozi za ponudu časopisa. Sada imam više samopouzdanja dok sam u službi propovijedanja, čak i kad se ne mogu izraziti tako dobro kao na svom materinjem jeziku.

To što sam odrasla u velikoj obitelji pomoglo mi je da budem prilagodljivija, da naučim živjeti i surađivati s većom grupom ljudi, kao naprimjer kad je jednom čak nas 17 misionara živjelo zajedno. U 37 godina svoje misionarske službe živjela sam u društvu više od 100 misionara. Zaista je nešto posebno upoznati tako puno ljudi koji su po osobnosti svi drugačiji, a ipak svi rade na istom cilju. A kakva je tek radost što možemo biti Božji suradnici i promatrati kako ljudi prihvaćaju biblijsku istinu! (1. Korinćanima 3:9).

Tijekom svih tih godina propustila sam mnoge važne događaje u životu članova moje obitelji, kao što su vjenčanja moje mlađe braće i sestara. Nisam se uspjela viđati ni sa svojim nećakinjama i nećacima onoliko koliko sam željela. To je bila žrtva za mene i moju obitelj, koja me nesebično poticala da ostanem u misionarskoj službi.

Pa ipak, ono što sam propustila kod svoje kuće, dobila sam prije ili kasnije u misionarskoj službi. Iako sam odlučila da se neću udavati, imam mnogo duhovne djece, ne samo one s kojom sam proučavala Bibliju već su tu i druge osobe s kojima sam se zbližila. Osim toga, imala sam priliku gledati kako njihova djeca odrastaju, stupaju u brak i podižu svoju djecu usmjeravajući ih na put istine. Neki od njih su poput mene posvetili svoj život poučavanju ljudi o Bibliji.