“ŽIVOT je nastao iz smrti — tako su barem vjerovali Azteci, koji su prinosili toliko ljudskih žrtava kao ni jedan drugi srednjoamerički narod”, stoji u knjizi The Mighty Aztecs. U njoj se zatim dodaje: “Kako je carstvo raslo, bilo je potrebno sve više krvi da bi se održalo njegovo krhko samopouzdanje.” Prema jednom drugom izvoru, Azteci su s vremenom prinosili i do 20 000 ljudskih žrtava na godinu.

Zbog straha i nesigurnosti ili potaknuti osjećajem krivnje i grižnjom savjesti, ljudi su kroz povijest svojim božanstvima prinosili različite žrtve. S druge strane, Biblija pokazuje da je prinošenje određenih žrtava bilo uvedeno na zahtjev Svemogućeg Boga, Jehove. Zato je prikladno da se pitamo: Kakve su žrtve ugodne Bogu? Treba li i danas iskazivati štovanje Bogu prinošenjem žrtava?

Kad je došlo do formiranja izraelskog naroda, Jehova je dao jasne upute o načinu na koji želi da mu Izraelci služe, a među njima su bile i upute o prinosima i žrtvama (4. Mojsijeva, 28. i 29. poglavlje). Neki su se prinosi sastojali od plodova zemlje, dok je kod drugih trebalo žrtvovati bikove, ovce, koze, golubove i grlice (3. Mojsijeva 1:3, 5, 10, 14; 23:10-18; 4. Mojsijeva 15:1-7; 28:7). Postojale su i žrtve paljenice, kod kojih se cijela žrtva trebala potpuno spaliti (2. Mojsijeva 29:38-42). Prinosile su se i žrtve zajedništva, u kojima su njihovi davatelji sudjelovali tako što bi jeli dio onoga što je bilo žrtvovano Bogu (3. Mojsijeva 19:5-8).

Svi prinosi i žrtve koji su se davali Bogu pod Mojsijevim zakonom bili su jedan način iskazivanja štovanja Bogu i priznavanja njegovog položaja Vrhovnog Vladara svemira. Putem tih žrtava Izraelci su izražavali svoju zahvalnost Jehovi za njegove blagoslove i zaštitu te su dobivali oprost grijeha. Dok su god obožavali Jehovu onako kako je on to tražio i vjerno se držali  njegovih zahtjeva, imali su obilne blagoslove (Mudre izreke 3:9, 10).

Jehovi je u svemu tome bio najvažniji stav onoga tko je prinosio žrtve. On je preko svog proroka Hošee rekao: “Meni je dobrota mila, a ne žrtva, i poznavanje Boga, a ne paljenice cijele” (Hošea 6:6). Stoga, kad ga je narod prestao obožavati na ispravan način te se počeo ponašati raskalašeno i prolijevati nedužnu krv, žrtve koje su se prinosile na Jehovin žrtvenik ništa nisu vrijedile. Zato je Jehova preko Izaije rekao izraelskom narodu: “Što će mi mnoštvo žrtava vaših? (...) Sit sam ovnujskih paljenica cijelih i sala životinja ugojenih. Krv junaca, jaganjaca i jaraca nije mi mila” (Izaija 1:11).

Potpuno suprotno Izraelcima, stanovnici Kanaana prinosili su svoju djecu na žrtvu svojim bogovima, pa tako i amonskom bogu Moleku, koji je ujedno bio poznat pod imenima Milkom i Moloh (1. Kraljevima 11:5, 7, 33; Djela apostolska 7:43). Halley’s Bible Handbook kaže: “Kanaanci su štovali svoje bogove tako što su se u njihovoj prisutnosti prepuštali razvratu, što je bio svojevrstan vjerski obred, a zatim i tako što su ubijali svoju prvorođenu djecu žrtvujući ih tim istim bogovima.”

Jesu li se takvi običaji dopadali Jehovi Bogu? Ni u kom slučaju! Kad su Izraelci trebali ući u kanaansku zemlju, Jehova im je dao zapovijed koja je zapisana u 3. Mojsijevoj 20:2, 3: “Ovako kaži sinovima Izraelovim: ‘Svaki onaj od sinova Izraelovih ili od došljaka koji žive u Izraelu koji bi svoje dijete dao Moleku, neka se pogubi. Narod neka ga zaspe kamenjem, tako da umre. A ja ću se okrenuti protiv tog čovjeka, pogubiti ga i tako ukloniti iz njegova naroda, jer je dao svoje dijete Moleku da bi okaljao moje sveto mjesto i oskvrnuo moje sveto ime.’”

Koliko se god možda činilo nevjerojatnim, neki Izraelci koji su prestali obožavati pravog Boga, preuzeli su taj demonski običaj žrtvovanja svoje djece lažnim bogovima. U Psalmu 106:35-38 o tome se kaže: ‘Miješali su se s narodima i naučili se djelima njihovim. Služili su idolima njihovim, i oni su im zamka postali. Žrtvovali su sinove svoje i kćeri svoje demonima. Prolijevali su krv nevinu, krv sinova svojih i kćeri svojih, koje su žrtvovali idolima kanaanskim, i zemlja se okaljala krvoprolićem.’

Izražavajući svoje gađenje prema tom običaju, Jehova je preko proroka Jeremije o Judejcima  rekao: “Postavili su odvratne idole svoje u domu koji nosi ime moje, da ga oskvrnu. Sagradili su uzvišice obredne u Tofetu, koji je u dolini sina Hinomova, kako bi spaljivali sinove svoje i kćeri svoje u vatri, što nikad nisam zapovjedio, niti mi je to ikad na um došlo” (Jeremija 7:30, 31).

Zbog takvih odvratnih običaja izraelski je narod na koncu izgubio Božju naklonost. Njihov glavni grad Jeruzalem s vremenom je razoren, a narod je odveden u zarobljeništvo u Babilon (Jeremija 7:32-34). Jasno je da običaj prinošenja ljudskih žrtava ne potječe od pravog Boga i nije dio čiste religije. Žrtvovanje ljudi na bilo koji način demonska je zamisao, a pravi Božji sluge klone se svega što je s time povezano.

Doduše, neki se možda pitaju zašto su onda, prema Jehovinom Zakonu, Izraelci trebali prinositi životinjske žrtve. Apostol Pavao razmatrao je upravo to pitanje te je odgovorio: “Čemu onda Zakon? Bio je dodan da prijestupe učini očitima, dok ne dođe potomstvo kojemu je dano obećanje. (...) Tako nam je Zakon bio odgajatelj koji nas je vodio do Krista” (Galaćanima 3:19-24). Životinjske žrtve pod Mojsijevim zakonom predočavale su veću žrtvu koju će Jehova Bog dati za dobrobit čovječanstva, a to je bio njegov Sin, Isus Krist. Isus je ukazao na taj izraz ljubavi kad je rekao: “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život” (Ivan 3:16).

Iz ljubavi prema Bogu i ljudima Isus je kao savršeni čovjek dobrovoljno dao svoj život i tako platio otkupninu za Adamove potomke (Rimljanima 5:12, 15). Isus je rekao: “Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge” (Matej 20:28). Nitko drugi na Zemlji ne bi mogao otkupiti ljude iz ropstva grijehu i smrti u koje ih je prodao Adam (Psalam 49:7, 8). Pavao je objasnio da je Isus “jednom zauvijek ušao u sveto mjesto, ali ne s krvlju jaraca i junaca, nego sa svojom krvlju, i tako nam pribavio vječno izbavljenje” (Hebrejima 9:12). Prihvativši Isusovu žrtvenu krv, Bog je “izbrisao pisanu ispravu koja je svojim odredbama bila protiv nas”. Drugim riječima, Jehova je opozvao savez Zakona zajedno s prinosima i žrtvama koji su se dotad tražili te nam tako pripremio ‘dar, vječni život’ (Kološanima 2:14; Rimljanima 6:23).

Prinosi i životinjske žrtve više nisu potrebni za štovanje pravog Boga, no da li se od nas danas ipak traže neke žrtve? Da, itekako. Isus Krist je bio samopožrtvovan u svojoj službi Bogu, a na kraju je i samog sebe prinio u korist čovječanstva. Zato je izjavio: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i uzme mučenički stup svoj i neka ide za mnom!” (Matej 16:24). To znači da svatko tko želi postati Isusov sljedbenik mora biti spreman na određene žrtve. Kakve su to žrtve?

Naprimjer, kad netko postane pravi Kristov sljedbenik, on više ne živi za sebe, već  živi da bi vršio Božju volju. On najprije gleda što Bog želi, a tek onda na red dolaze njegove osobne želje i zamisli. Zapazi kako je to objasnio apostol Pavao: ‘Braćo, usrdno vas molim samilošću Božjom da date svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služite Bogu koristeći svoj razum. I ne dajte da vas i dalje oblikuje ovaj svijet, nego se preobrazite obnavljanjem svojega uma, da utvrdite što je Božja volja — što je dobro, ugodno i savršeno’ (Rimljanima 12:1, 2).

Osim toga, Biblija pokazuje da se naši izrazi hvale mogu smatrati žrtvama koje prinosimo Jehovi. Prorok Hošea upotrijebio je izraz “plod usana”, ili doslovno “junci usana”, što znači da Bog hvalu iz naših usta smatra jednom od najboljih žrtava (Hošea 14:2; bilješka). Apostol Pavao poticao je hebrejske kršćane: “Prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana koje objavljuju njegovo ime!” (Hebrejima 13:15). Danas su Jehovini svjedoci zaokupljeni propovijedanjem dobre vijesti i pomaganjem ljudima iz svih naroda da postanu Isusovi učenici (Matej 24:14; 28:19, 20). Oni prinose Bogu žrtve hvale dan i noć po cijeloj Zemlji (Otkrivenje 7:15).

Osim propovijedanjem, žrtve koje su ugodne Bogu prinosimo i kad drugima činimo dobro. “Ne zaboravljajte činiti dobro i dijeliti s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu”, poticao je Pavao (Hebrejima 13:16). Zapravo, da bi žrtve hvale bile ugodne Bogu, oni koji ih prinose moraju se dobro vladati. Pavao je savjetovao: “Živite životom dostojnim dobre vijesti o Kristu” (Filipljanima 1:27; Izaija 52:11).

Kao i u prošlosti, sve žrtve kojima se podupire prava religija zauzvrat donose veliku radost i Jehovine blagoslove. Zato dajmo sve od sebe kako bismo prinosili žrtve koje su uistinu ugodne Bogu!