NAKON što je Isus posljednji put bio u jeruzalemskom hramu, jedan njegov učenik na izlasku mu je uzbuđeno rekao: “Učitelju, gledaj! Kakvog li kamenja, kakvog li zdanja!” Hram je doista bio ponos i slava židovskog naroda. Međutim, Isus mu je nato rekao: “Vidiš li ove veličanstvene građevine? Neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu, sve će se porušiti” (Marko 13:1, 2).

I sama pomisao na takvo što bila je nevjerojatna! Neki hramski kamenovi bili su ogromni. Osim toga, iz onoga što je Isus rekao o hramu dalo se naslutiti da će stradati i Jeruzalem, a možda čak i židovska zemlja, kojoj je hram bio vjersko središte. Zato su Isusovi učenici htjeli više znati o tome, pa su upitali: “Kaži nam kada će to biti i što će biti znak da je došlo vrijeme da sve to završi?” (Marko 13:3, 4).

“Još nije kraj”, upozorio je Isus. Učenici će najprije čuti za ratove, potrese, glad i pošasti po raznim mjestima. Potom će dramatični događaji gurnuti židovski narod u katastrofu neviđenih razmjera — u ‘veliku nevolju’. No Bog će spasiti svoje ‘izabrane’, odnosno vjerne kršćane. Na koji način? (Marko 13:7; Matej 24:7, 21, 22; Luka 21:10, 11).

Od tog proročanstva prošlo je 28 godina, a kršćani u Jeruzalemu još su uvijek čekali kraj. Rimsko Carstvo bilo je izmučeno ratovima, potresima, glađu i pošastima. (Vidi okvir na 9. stranici.) Judeja je bila žarište građanskih i etničkih sukoba. Ipak, unutar sigurnih jeruzalemskih zidina vladao je relativan mir. Ljudi su jeli, radili, sklapali brakove i imali djecu, živjeli su kao i uvijek dotada. Hram je svojom veličinom ulijevao osjećaj da je situacija u gradu stabilna te da će takva i ostati.

 Oko 61. n. e. jeruzalemski su kršćani od apostola Pavla dobili pismo. On ih je pohvalio zbog njihove ustrajnosti, ali izrazio je i zabrinutost jer se činilo da je nekim članovima skupštine nedostajao osjećaj hitnosti. Neki su duhovno odlutali ili im je manjkalo kršćanske zrelosti (Hebrejima 2:1; 5:11, 12). Pavao ih je poticao: “Nemojte, dakle, prestati sa slobodom govoriti (...). Jer još ‘samo čas’ i ‘stići će onaj koji dolazi i neće oklijevati’. ‘A moj će pravednik zbog vjere živjeti’, no ‘ako uzmakne, nije po volji duši mojoj’” (Hebrejima 10:35-38). Taj je savjet zaista došao u pravo vrijeme! No hoće li kršćani imati vjere i budno čekati ispunjenje Isusovog proročanstva? Je li razorenje Jeruzalema doista blizu?

Narednih pet godina stanje se u Jeruzalemu neprestano pogoršavalo. Na koncu je 66. n. e. korumpirani rimski namjesnik Flor zaplijenio 17 talenata “zaostalog poreza” iz svete hramske riznice. Židovi su se razbjesnili i digli ustanak. Židovski pobunjenici, odnosno zeloti, nagrnuli su u Jeruzalem i poklali stacionirane rimske vojnike. Potom su smiono proglasili neovisnost Judeje. Tako su se Judeja i Rim našli u ratu.

Za tri mjeseca rimski namjesnik Sirije, Cestije Gal, krenuo je s 30 000 vojnika da uguši židovski ustanak. Njegova je vojska stigla do Jeruzalema u vrijeme Blagdana sjenica te je brzo zauzela predgrađa. Brojčano nadjačani zeloti potražili su utočište u hramskoj tvrđavi. Rimska je vojska uskoro počela potkopavati hramske zidine. Židovi su bili užasnuti. Poganski vojnici skvrnili su najsvetije židovsko mjesto! S druge strane, kršćani koji su bili u gradu sjetili su se Isusovih riječi: ‘Kad vidite da gadost koja pustoši stoji na svetome mjestu, tada neka oni koji budu u Judeji bježe u gore!’ (Matej 24:15, 16). Jesu li vjerovali Isusovim proročanskim riječima i poslušali ih? Kao što se kasnije pokazalo, o tome im je ovisio život. Ali kako su mogli pobjeći?

Iznenada i bez nekog vidljivog razloga, Cestije Gal zaustavio je daljnje operacije i naredio povlačenje prema obali, dok su ih zeloti gonili u stopu. Čudesno je kako je nevolja u kojoj se grad našao odjednom prestala! Kršćani su iz Jeruzalema pobjegli u Pelu, neutralni grad smješten u gorama s druge strane rijeke Jordana, i tako dokazali svoju vjeru u Isusovo proročansko upozorenje. Pobjegli su baš na vrijeme. Zeloti su se uskoro vratili u Jeruzalem i ostatak stanovništva prisilili da se pridruži  njihovom ustanku. * U međuvremenu, kršćani su u Peli na sigurnom čekali daljnji razvoj događaja.

Za nekoliko su mjeseci nove rimske trupe već bile u pokretu. Tijekom 67. n. e. general Vespazijan i njegov sin Tit digli su na noge 60 000 vojnika. U naredne dvije godine ta golema vojna sila napredovala je prema Jeruzalemu i kršila svaki otpor na koji bi naišla. U međuvremenu, u samom Jeruzalemu vodile su se žestoke borbe između suparničkih židovskih frakcija. Uništene su gradske zalihe žita, sve uokolo hrama bilo je razrušeno, a ubijeno je preko 20 000 Židova. Vespazijan je namjerno sporije napredovao prema Jeruzalemu, govoreći: ‘Bog je bolji rimski general nego što bih ja mogao biti. Naši neprijatelji uništavaju jedni druge vlastitim rukama.’

Kad je umro car Neron, Vespazijan je otputovao u Rim kako bi osigurao prijestolje, a Tita je ostavio da dovrši osvajanje Judeje. Tit je stigao pred Jeruzalem uoči Pashe 70. n. e. te tako stanovnike grada i one koji su došli na proslavu uhvatio u stupicu. Njegova je vojska posjekla sve šume u okolici Jeruzalema i načinila oko njega ogradu od zašiljenih kolaca dugu 7 kilometara. Dogodilo se upravo ono što je Isus prorekao: ‘Neprijatelji će tvoji podignuti oko tebe ogradu od zašiljenih kolaca i okružiti te i pritisnuti sa svih strana’ (Luka 19:43).

Gradom je ubrzo zavladala glad. Naoružane nasilne grupe ljudi pljačkale su domove mrtvih i onih koji su umirali. Najmanje je jedna očajna žena ubila i pojela vlastito dijete, što je bilo u skladu s proročanstvom: ‘Jest ćeš plod utrobe svoje, meso sinova svojih i kćeri svojih (...) zbog tjeskobe i nevolje kojima će te pritisnuti neprijatelj tvoj’ (5. Mojsijeva 28:53-57).

Nakon petomjesečne opsade Jeruzalem je pao. Grad i njegov veličanstveni hram opljačkani su i spaljeni, a potom su zidovi i  zgrade sistematski razrušeni (Danijel 9:26). Poginulo je oko 1 100 000 ljudi, a još 97 000 ih je prodano u ropstvo * (5. Mojsijeva 28:68). Judeja je praktički ostala bez Židova. Da, to je za židovski narod bila katastrofa bez premca, dalekosežna promjena u njihovom političkom, vjerskom i kulturnom životu. *

S druge strane, kršćani u Peli iz dubine su srca zahvaljivali Bogu što ih je spasio. Njihova vjera u biblijska proročanstva sačuvala ih je na životu!

Dok razmišljamo o značenju tih povijesnih događaja, svatko bi se od nas trebao pitati: ‘Imam li jaku vjeru koja će mi pomoći da se spasim u predstojećoj velikoj nevolji? Jesam li jedan od onih “koji vjeruju te spašavaju svoj život”?’ (Hebrejima 10:39; Otkrivenje 7:14).